Podgorica, nekad i sad

Objavljeno: 22.04.2009, 15:12h

Sasvim obična, pomalo nostastalgična priča, o:
Karveru i Banji,
Ribnici, topolama, kupanju i „raftingu“,
Podgoričkom sjeveru,
Gorici, kao pisti za trotinete…

Sasvim obična, pomalo nostastalgična priča, o: “Karveru” i Banji, Ribnici, topolama, kupanju i „raftingu“, Podgoričkom sjeveru, Gorici – kao pisti za trotinete…

Piše: Zipp

 

46. godina mi je. Svakako nijesam mlad, ali se ne osjećam ni starim. Možda ipak „starački”, želim vam ispričati dio Podgoričke priče. Onaj dio koji se ne obradjuje, koji uglavnom nikom nije interesantan. Sasvim obične priče o slabo uočljivim  i nezapisanim promjenama.

Da podsjetim starosjedioce i upoznam one koje to nijesu.

 

Knjižara „Karver”:

Već neko vrijeme aktuelno mjesto. Kako po kulturnim dešavanjima, tako i po mjestu okupljanja, uglavnom mladje omladine. Alternative i onih koji glume alternativu.

Nekad je tu valjda bilo Tursko kupatilo, pa javno kupatilo, jedno vrijeme veoma aktuelna kafana „Muzička Lira”.  Mi smo to mjesto uvijek jednostavno zvali „Banja”.

Kada sjedete u bašti sadašnje knjižare „Karver”, pokušajte zamisliti da je  tu nekad bio neprekidni niz topola, visokih preko 20 metara. Pune vrabaca i gugutki(one su bile nešto poput goluba). Topole se imale krošnje širine 10-15 metara. Sa proljeća i ljeti, toliko gusto lišće, da tračak sunca nije mogao proći. Sva obala Ribnice, zajedno sa bostanima(kod mosta Kapadžića) je bila  topola do topole (ne do Ravne Gore). Taj hlad je bio prava meka, „tonic sa limunom i ledom” za nesnosne podgoričke vrućine. Sve je žamorilo od crvkuta ptica. Pink Floyd je mogao snimiti spektakularan specijalan efekat od tolikog, zaglušujuće jakog a prijatnog cvrkuta ptica. Bilo ih je na hiljade.  Lovili smo ih praćkom.

Ne skačite sad na mene, bio sam dijete, nijesam znao da ih ubrzo skoro neće biti, da ću sanjati njihov crvkut, da nije humano, da…

„Kad je Tito Jože bio, jel igrao šapca-lapca i iz praćke gadjo vrapca” – učili smo tada u školi, od uvijek dežurnih režimskih pjesnika. I to je bila jedina dilema koja me mučila u to vrijeme.

A  moja praćka je „dobačala” preko najviše topole. Uvijek sam imao dobre praćke i bio veoma dobar strijelac. Kad mi je hvalilo kože za kamen, izmedju guma od praćke, znao sam otkinuti jezičak od skoro novih cipela. I dobiti batine zbog toga od roditelja.

Onda je neko, stariji, nabavio vazdušnu pušku. Mi „praćkaši” smo mu bili jako zavidni a on sav dičan i važan. Njegovo likovanje je bilo kratkog daha. Ubrzo smo shvatili da gugutkama(veće su, imaju više i jače perje) sa „vazdušnom” ne može ništa. Pogodi li je u krilo, ona često ni ne odleti, ako je pri vrhu topole, samo zamahne krilom, kao da kaze „ne možeš mi ništa tom puškicom”. Pogotkom iz praćke su padale kao pokošene. Ali ih je trebalo pogoditi.

Sjedeći u bašti „Karver”-a, okrenuti prema Ribnici, pokušajte zamisliti da ja na 10 metara nizvodno od malog mosta ispred vas, bilo veliko kupalište. Sa uvijek 20, pa do 100 kupača. Da su skakali sa isturene stijene, koju možete vidjeti sa druge strane Ribnice, na opisanom mjestu, visoke oko 3 metra. A da je dubina vode ispod nje, usred ljeta bila 1,5-2 metra. I da Ribnica nikada nije presušivala!

 

Ribnica:

Kao što rekoh, do zemljotresa ili zatrpavanja smećem izvorišta( to ne znam), nikada nije presušivala. Bila je relativno čista i relativno duboka, bar na nekim mjestima. Tamo sam naučio da plivam sa 6 godina. „Kuckim stilom” (paskim-kao pas), kao većina nas. Kad ožednimo, najčešće smo pili iz nje. Zamislite da sad neko dijete popije vodu iz Ribnice! Vjerovatno bi mu pod hitno morali  ispirati želudac.

Kupali smo se od jutra do mraka. Sezonu kupanja smo obično otvarali 01. maja, ako je lijepo vrijeme, krijući se da nas neko ne vidi i kaže roditeljima. Od juna smo svakodnevno bili na njoj, uz znanje i dozvolu roditelja. Omiljeno mjesto za kupanje mi je bio „mlin”,  100-njak metara uzvodno od „Karver”-a(Banje). U julu smo zajednički gradili branu od ribničkih kamenja, kako bi kupalište bilo što dublje. Imalo je fantastican „tranpul(j)in”, visok oko metar ipo, sa odličnim zaletištem za „klupko”. Bolji skakači su skakali i „prelom”, Bio sam slab skakač i skakoa sam većinom „noge”. Širina kupališta je bila za 10-tak dječijih zabačaja „muškim stilom”(kraul), a voda je bila mnogo  dalje od sadašnjeg potpornog zida izgradjenog šetališta. Dužina kupališta je bila oko 20-25 zabačaja.  Kuća mi je na dvijesta metara od kupališta „na mline”, ali kako ne bih gubio vrijeme za odlazak na užinu, često sam donosio „ljeb, sir, paradajz i krastavac”, i jeo tu na plaži. Uostalom kao i većina djece, najčešće drugova ili komšija, od kojih je jedan, moj tada nerazdvojan drug,  postao “veliki  Kum”. „Kumovima” se inače na javljam, iz higijenskih razloga, iako ih skoro sve poznajem ili sam  drugovao sa njima, onda kada nijesu bili ono što su postali.

Bio sam poznat po velikom „dušku”. Sa 12 godina sam ronio od sadašnje „Vektre”(uz Ribnicu), do opisanog kupališta pored knjižare „Karver”. Ponosio sam se što niko do 18 godina nema dušak kao ja. Onda sam počeo da pušim. Djavola.

Na gumama, kamionskim ili traktorskim, smo se spuštali do sastavaka(ušća Ribnice u Moraču).  Bila je to avantura poput današnjeg splavarenja Tarom. Samo u to vrijeme ljepša. Ledja su nam poslije spuštanja gumom obično bila sva „isfetana” od vrba uz Ribnicu. Tada brza Ribnica bi nas  za loš manevar kažnjavala bacanjem pod neku od mnogobrojnih vrbi koje su nam strugale ledja.

Ribnica je bila uvijek hladna a mi smo se kupali do besvjesti, dok ne pomodrimo kao „futa”. Ni dan danas neznam što je „futa”, ali su svi upotrabljavali taj izraz, pa i ja.

Kada sam presvlačio kupaće gaćice, što smo svi rijetko radili, uvijek sam se kao slučajno okrećao, da me ne vide i počnu „zafrkavati”, što sam „oškopljen”. Bila je to tada dječija i bezazlena „zafrkancija”, ali bi mi uvijek bilo neprijatno.

 

Sjever:

Zimi je kod nas skoro stalno duvao sjever, ne kao sad. Veoma jak sjever. Nerijetko sa  udarima i do 120 km na sat! Lomio je sve, od drveća do stubova za struju. Znao je saviti i „zgužvati” dalekovode kao da su od pruća. Sjever je zimi duvao non-stop, takoreći. Podgorica je bila hladna od sjevera, često hladnija od Žabljaka (subjektivan osjećaj), ali  čista i nememljiva.  Staropodgoričani su ga zvali i „gospodin” koji sve očisti. Ljudi sa sjevera  se nikako nijesu mogli navići na njega, njegovu oštrinu i hladnoću koju je unosio u kosti.

Negdje do puberteta ja nijesam znao da postoji drugi vjetar osim „sjever”. Svaki vjetar, mi smo zvali „sjever”. Sve što duva, bilo je za nas sjeverni vjetar, to jest „sjever”. Sa onim „sj”, tj. meko „š”, kojeg ne umijem napisati, a koje se valjda uvodi u novi pravopis.

Postojala su sva četiri godišnja doba, ne samo kalendarski. Što znači, i proljeće i jesen. Nije bilo kao sada, da iz kratkih rukava ulazimo u jakne, i obrnuto. Da proljeći i jeseni, praktično nemamo.

 

Gorica:

Na Gorici nije niko džogirao i bavio  sportom i rekreacijom. Da se neko takav pojavio, vjerovatno bi ga proglasili neuračunjivim-ludim. Da neko „trči u prazno” mogli smo vidjeti jedino u ponekom američkom filmu. To nam je izgledalo skroz blesavo. Govorili smo „ovi amerikanci su stvarno potpuno ludi”. Rusi su nam tada bili mnogo bliži. A i nijesu džogirali, bar u filmovima :).

Na Gorici smo obično išli zbog dva povoda. Da beremo i jedemo košćele, kada im je vrijeme. Normalno, košćela na Gorici više nema (mali, sladak plod sa košpicom, poput borvnice, koji „kupi” usta a raste na drvetu visine 2-3 metra). A i ko bi ih sada jeo? Moje ili vaše dijete?

Drugi povod je bio vožnja trotinetima. Trotinet se pravio od dva  manja „kuglagera” na zadnjim točkovima, koji se nabiju, obično na otkinutu dršku od metle, i jednog, što većeg „kuglagera” na prednjem dijelu. Izmedju je pravougaona daska površine od pola, pa do  jednog kvadratnog metra. Na njoj se sjedi, i obično sa nogama na „volanu”, upravlja trotinetom. Sa vrha Gorice gdje je i tada postojao asfalt, kao i sada, postizale su se nevjerovatne brzine. Nastajala bi luda i hrabra trka uz zaglušujuću buku trotineta i našu vrisku. Obično se trkalo po 5-6, nas. Tj. sa 5-6 trotineta, plus „suvozači” kojih je bilo jedan ili dva. Znali smo preopteretiti trotinete, sjedeći po troje na njih, kako bi postigli što veću brzinu(kasnije sam shvatio da je to zbog inercije, isprva mi nije nikako bilo jasno kako to, kada smo troje, idemo brže, nego kad je neko sam). Od preopterćenja znala nam je pući zadnja osovina(drška od metle) u toku najveće brzine. Na onoj najvećoj pravini i strmini (pored kaptaže za vodu), mislim da smo postizali brzinu i do 50 km na sat!. Onda je dolazila „okuka smrti”, kako smo je zvali(lakat skretanje na dno ove strmine), gdje smo često proklizavali, zanosi li se kao na pravim trkama formule, prevrtali, povrijedjivali se. Kad stignemo do sadašnje kapije na ulaz u Goricu, trotinete pod ruke, teške 4-5 kg a glomazne, i trk nazad, preko stijena, prečicama, da se što prije popnemo na vrh. Tako po nekoliko puta dok ne popadamo od umora. Ili ne budemo svi u krvi od prevrtanja i padova. Imali smo od 9 do 14 godina.

Zamislite sadašnju, našu djecu, u gore opisanim situacijama! Zamislite i naše reagovanje da čujemo da su tako nešto radili i uradili! Mislim da bi mnogi od nas, roditelja, završili u bolnici, zbog stresa od takvog saznanja.

Ja, prvi.

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. perfect stranger says:

    Bravo Zipp-e, iako nijesam iz Podgorice, uspjeli ste da me vašom pričom uživite u neke događaje iz vašeg djetinjstva, što znači da ste dobar pripovjedač. Iako se lično ne poznajemo, i pored neslaganja po određenim pitanjima koja su se među nama pojavila u prošlosti (i kojih će neizostavno biti i ubuduće), nadam se da mi nećete zamjeriti ako ustvrdim da iz čitave vaše pisanije koja mi je bila dostupna na ovom i nekim drugim sajtovima stičem utisak da ste neki dobar čovjek.

  2. Intet Glemt says:

    Divna priča o gradu koga više nema.

    Pozdrav.

  3. Libero says:

    Gdje to bijase Podgorica?! Je li to u Djukanistanu Milograd?