Priča o tri grada i jednoj državi

Objavljeno: 21.07.2007, 19:46h

Ova priča o tri grada i njihovom vremenu i nevremenu, svjedoči o političkoj i psihološkoj igri figure i pozadine koja se repetira obnavlajući grešku prema čovjeku i utamničenju nas svih u to zlo koje živimo. Politička trauma i paranoj konstantno u svojim osnovnim elementima omogućuje da vrijeme stoji. Bez lijeka za sada.

Ova priča o tri grada i njihovom vremenu i nevremenu, svjedoči o političkoj i psihološkoj igri figure i pozadine koja se repetira obnavlajući grešku prema čovjeku i utamničenju nas svih u to zlo koje živimo. Politička trauma i paranoj konstantno u svojim osnovnim elementima omogućuje da vrijeme stoji. Bez lijeka za sada.

Piše: Ervina Dabižinović

 

Knjiga "Priča o dva grada"  napisana je davno i napisao ju je Čarls Dikens, a pisao je o Londonu i Parizu u vrtlogu Francuske revolucije i sudbinama ljudi.  

Radnja romana nije pokrenula moju asocijaciju. Ali jeste sledeće: pisac je učinio svojim djelom da ta dva grada, budu svjedoci vremena i konteksta i  postanu pozornice i pozadina na kojima će se upisati  slika koju će mo upoznavati i učiti. I danas ta dva grada s vremena na vrijeme upale vatre. Svaki na svoj način. Svaki sa svojom pričom.

Ova priča  o tri grada i njihovom  vremenu  i nevremenu, svjedoči o političkoj  i psihološkoj igri figure i pozadine koja se repetira obnavlajući  grešku prema čovjeku i  utamničenju nas svih u to zlo koje živimo. Politička trauma  i paranoj  konstantno  u svojim osnovnim elementima  omogućuje da vrijeme stoji.  Bez lijeka  za sada.

Dakle, Herceg Novi, Budva, Podgorica.

Devedesete dvadesetog vijeka,  na Balkanu,  su sva tri grada dovela u prvi plan.

Herceg Novi po deportaciji ljudi koji su pretvoreni u neprijatelja zbog različitosti, i po granici na kojoj se počelo pucati i prelasku tenkova na već tada tuđu teritoriju.

Budva po broju rezervista koji su se uputili u ratom zahvaćene teritorije bivše države.

Podgorica, centar moći, velika avlija iz koje su stizale odluke i pokreti, skupštine i „slobodnjaci-mirovnjaci“, psihologija zla koje je prošlo i dodirnulo svakog od nas i u snu i na javi. Političari su palili vatre. Zloupotrebili  institucije.  Oprali ruke. Nisu radili svoj posao. Ili možda jesu zavisno kako ko gdje stoji u održavanju stanja rata i mira..

Kao što su isplivali u ratu ljudi- žabe, idejni tvorci rata i loši političari mira, tako su se iskrcali i u fiktivni mir- i prešli u politički Olim, koji plodi u „libenborzima i liberalizmu“ podmladak na svim nivoima sa istom filozofijom da je različitost neprijatelj njihovog mira i da svi moraju da pjevaju istu pjesmu- onu koju oni pjevaju. O poslušnosti.

Budućnost Res- samuraja 

„ Horisti“ su otpjevali prije nekog vremena  odu radosti i gradu  Budvi dodijelili priznanje za mir bez obzira na realnost brojki.  98% dobrovoljačkog odziva.

 „Bečki dječak“ je ushićeno otpjevao sa  balkona kantatu  kao andjeo sa neba. Došao je i odgovor  predstavnika na zemlji nebeskoga  carstva, koji ako ništa drugo dijeli  sa  „ našim svecem i pjevačem“ sklonost prema  političkoj amneziji  i ljubav prema istom i pokornom- čistom, čistijem najčistijem 100%. Stalno nam sa ta dva mjesta stižu direktive jer se oni igraju sa stanjem mentalnog zdravlja države koju su „oplodili“ svojim trudom i naporom pa sada sve njeno postaje njihovo. Od avlije do pameti. Od zdravstva do učenja.  Doktor, pop, i učitelj.  Političar, pop, biznismen.

Prije dva dana ova tri grada ponovo dolaze u žižu.

Vraćala sam se kući s posla u autobusu u kojem je sa svake strane dolazila folk muzika sa radio Elmaga. Pjevalo je „Udri grome moj“ i ne samo to. Voditelj programa je u priči o požarima koji su goreli Crnom Gorom satanizovao NVO- koje se bave ekologijom – jer ne gase zajedno sa vatrogscima Crnu Goru koja gori!!!!Pozivao je i pozivao, jurišao i napadao…sve uz Kuče Marka Miljanova, svilen konac…i grčku muziku. Uz primitivizam. Ko  i kako treba da kontroliše kvalitet rada i program, voditelja ili novinara ili spikera- kako već da se po struci zove dotični….

Sadržaju je  nedostajalo pivo i mućkalice.  I utoka naravno. Ili je to već učinio.

To me je isto koliko i temperatura od 43 kuvalo  do adaptacije na sve čemu sam bila izložena.  Svakodnevna je to pojava.

U toku tog krčkanja,  u susret nam je dolazila duga kolona, autobusa i kola,  koja se kretala sporo, Torcida- navijači splitskoga Hajduka,  u kojoj je na svakih nekoliko auta bilo policijsko rotirajućeg svjetla.

Kao kod Marsela Prusta i mirisa malih madlena, čula sam živost na dalmatinskoj rivi, muziku iz serije „Malo misto“, potom „Velo misto“, Roka i Meštra i negdje kroz ulice primorske  glasove ljudi koji su na dan zemljotresa  u crnoj Gori zvali: „ Barba daj barku, loše nam se sprema“.

Krenule su mi suze, ne zbog Torcide, ne zbog policije na konjima koji su ulicom Lenjinovom išli polagano u redu prema stadionu Grbavica na derbi Željo- Sarajevo, ne zbog Koševa i fudbalske utakmice Jugoslavija Francuska kada je na stadionu nestala struja. Ne zbog mnogo čega druigog…samo zbog jedne stvari. Kad su igrali BILI, i Zvjezda i Partizan svi sveti silazili su s neba u psovkama moga oca i njegovih prijatelja koji su zajedno  okupljeni oko televizora držali zaustavljeno vrijeme golova u glavi i priči.  Bili su to glasovi  koji su navijali za ili protiv njegovoga tima. Vrata i prozori kuća su bili otvoreni čuli su se povici, pljeskanje i galama. Čuli su se ljudski glasovi i bezbrižnost jednog malog života u lokalu na dane žege i mirisa žukve primorske.

Nisam mnogo provela u paralelnom svijetu. Plakala jesam i znam zašto. Još se nisam otužila od  tereta koji mi je stavljen na ramena Balkanskim klanjem. Još niko nije u ime života, mira i razvoja  od vrha do dna odrezao odgovornost i zaštitio nas od ljudi koji su imali najveću političku odgovornost i odlučujuću ulogu.

U Budvi i Herceg Novom te večeri kamenovana je kolona. Okamnjena je sadašnjost -potvrda prošlosti, prenesena priča… 

 Umjesto broj  dobrovoljačkog- rezervističkog, grad HEROJ   je u  ćutanju njegovih prvih ljudi još jednom podigao pesnicu i kamenovao različitost. Ne onu sportsku sigurna sam. Učinila je to i Podgorica i Herceg Novi. Ponovo. Mjerač temperature stao je opet na isto mjesto. Ali sada u jednoj državi koja nije trepnula. U ćutanju je ostala politička kamarila, vlasti i opozicije i sve  institucija sistem. Izvinuo se trener. Predsjednik je ponovo virio iza zatvorenih vrata. Ponovile su se devedesete sa istim ljudima. Politička trauma i paranoja vraća nas stalno na isto mjesto. Njen ponavlajući motiv su i ljudi koji su onda i danas predstavljali politiku zlodjela.

Mediji šapuću. Šapuću. Policija  Crne Gore bije radnike. I prijeti kada ko pisne.

 

Srđan Aleksić, čovjek u gradu malo dalje od naših,  u istom trenutku kad i mi, sa istim bremenom koje smo i mi osjećali, stao je u isti red sa različitim s kojim je vjerovatno išao u vrtić, u školu, djelio dvorište, čije su dobre žene pekle peciva za svu djecu u dvorištu, s kojim se djelio dane i sate pored vode…i ko zna još što. Nešto zbog čega nije mogao da odstupi tog dana. Ubijen je kao pas. Učinio je ono što niko nije u tom trenu, tog dana, u tom vremenu. Posthumno dobija ordene i ulicu. Dobro je zbog živih jer njegova misija ne prestaje- ljudskost je visok nišan. Srđan nam je rekao da se  to može.

Tri grada i jedna država bez odgovora da se ne njenoj teritoriji progoni i kamenuje različitost. Opet nesuvisla opravdanja, opet  impotentna odbrana pred zlom i opet bacanje krivice na drugog koji je najavljevao da će doći da pravi probleme. Da je države bili bi zaustavljeni  na njenoj granici. Da je grad-heroj, imali bi nekog ko je drugog branio od sebe i bilo kojih svojih ili njihovih. Da je glavnoga grada i odgovornosti zaštitili bi smo drugog od sebe jer smo mi odgovorni za njegovu bezbjednost. On je u našoj kući. I ovog puta domaćinova vrata su ostala zatvorena.

 

 

 

Pratite nas na Fejsbuku, Instagramu i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na [email protected]
Prije nego ostavite komentar, molimo vas da pročitate Pravila komentarisanja na Portalu PCNEN

Leave a Reply

  1. Crnota says:

    Da li je to moguce, da se pocetkom Treceg Milenijuma desava taj primitivizam u Crnoj Gori? Iako sam udaljen 20 000 kilometara od zemlje gdje sam se rodio, stidim se postupaka tih prostaka. Iz vlade i opozicije slabo se ko cuje, da obecaju postenim gradjanima, sta ce ONI preduzeti, da jednom pocnu da kaznjavaju pocinioce kojima nebi trebalo da ima mjesta ni u jednom civilizovanom drustvu? Nemoze gospodo, SVAKI GRAD, SVAKO SELO U CRNOJ GORI DA BUDU DRZAVE U DRZAVI.

  2. u ljuckom srcu mjesto je samo za jednu majku i drzavu says:

    Psihološkinja i pisarica, zalivska žena koja se smiješi u morskoj pjeni i raduje sa malim đavolima
    Podjite u bilo ciji zaliv nace te i pjenu i djavole i naci istoriju tro-gradova ka i u Crnu Goru.Nace te cak i mnogo-gradove.De postoji ‘tro’ brzo se dolazi i do ‘mnogo’.Do jucer je Crna Gora imala samo malo tro-kapica a danas im se nemogu kape prebrojit.Ocu samo da kazem NISTA U CRNU GORU NEMA STO I U DRUGE ZEMLJE NEMA.Jedino ispraksirane drzave brze nekom zlu stanu na put.A Crna Gora koliko goc je mlada-neispraksirana,bliza je glavi nego repu zaostalih.

  3. n says:

    Racunajuci da je obim zemlje 40000 kilometara ,crnota mora da je nedje u stratosferi,
    a tamo sve moderno,lijepo i demokratsko tako da ovaj primitizvizam koji je primijetila uvazena blogerka stvarno ode oci.

  4. Crnota says:

    ‘n’, izracunaj koliko je Crna Gora udaljena od Tasmanije-ostrva na juznom dijelu australskog kontinenta. Zahvaljujuci Internetu, ova bruka sto se desila u Crnoj Gori, kada je “Hajduk” dosao u “goste” podgorickoj “Buducnosti”, obisla je citavi svijet. Nas narod kaze: “Dobro se cuje na daleko, a zlo jos dalje.” Pozdrav dobrocinima. Zlotvorima je mjesto u prdekanu.

  5. Janko says:

    Ocigledno nismo spremni na pojavu zvanu “fudbalski huligani”. To je njihovo pravo ime, bez obzira koje boje i zastave nose. Sve u svemu pitanje glasi: Koliko fashizma?
    Prilicno ga ima, jer kamenje (letece) uvijek je siguran znak fazisma, bas kao kamenice u filmu “Kabare” Boba Fosa.
    A Crna Gora je kamenita, pa eto mozda organizovati neku radnu akciju za huligane, da “obradjuju” kamen par dana prije nego sto prodju i dodju do stadiona. Radionicu svakako mogu sponzorisati uticajni sponzori – rezultat iste moze biti izlozba radova, nesto poput umjetnost za socijalne promjene…
    Sto se tice radijskog repertoara u autobusima, bojim se da nam ni Stonsi nijesu pomogli mnogo. U ovom slucaju to je teror vecine, mislim na muziku i komentare autobuskog radijskog repertoara.
    U svakom slucaju trebalo bi dosta “radnih akcija” organizovati, kad nam je vech ministarstvo kulture zaduzeno i za medije i za sport, eto rjeshenjaaaaaaaa! Da se otvori i jedna takav event, s obzirom da je period svechanih otvaranja u toku…

  6. Realan says:

    Svaka cast, prelijep clanak.

    Nemam nista ni dodati ni oduzeti, ali si me kao vremeplovom u mislima i srcu vratila u neko bolje i ljepse vrijeme koje sam imao srece prozivjeti. A, nadasve, slazem se da su zli duhovi jos ovdje na zemlji i u CG, ali ne samo u CG…

    Zelim, nadam se, vjerujem da ce biti bolje, i to cijelim bicem!

  7. Ljupka says:

    Taman odlucim da se manem komentara ali me uplasi vlastita asocijacija na Jankove asocijacije o “obradjivanju kamena” . Zar mi nemamo podosta isksutva sa otocima i kamenjima . Iz ovih stopa ostavljam svo kamenje Marovicu i Amfilohiju neka se prse Bogom i medaljama . I kako god bilo ne nalazim slicnosti nasih nacionalista sa huliganima osim ako me neko ne ubijedi da zivim u Engleskoj. kako smo krenuli sve cemo imati isto kao “bijeli svijet” osim svakodnevnog zivota. Ne zalim za njihovom svakodnevnicom ali bih zeljela malo vise sigurnosti i mogucnosti za ljude “od svog posla”. Kamenje je svakako drugacija metafora za nas i za njih.

  8. Milos says:

    Ervina, trebala si da pomenes i neki grad iz Sandzaka, i kako su muslimani sahranjivali svoju djecu koju je “pregazio voz” (izraz koji se koristio kad bi neko od Sandzaklija poginuo na bosanskom ratistu), do toga da mnogi muslimanski Bosanci krive krvolocne sandzacke “dosljake”, sto je krv “pala” u Bosni…

    Ne pokusavam ovim da pravdam zlocine koje pominjes, nego mislim da bi tema imala bolju i vecu dubinu i sirinu….

  9. Janko says:

    Postovana Ljupka, zao mi je da ste imali asocijaciju na kamenje iz 1948. godine, to nikako nije bila ideja, vec kreativna radionica korisnije upotrebe kamena kao materijala za npr. izradu skulptura ili radionica iz geologije i sl.
    Dio porodicne istorije sa je vezan za prichu iz 1948-e, sto naravno ne zelim rabiti u ovom odgovoru, ali eto i to je vazna informacija da bih barem malo ublazio nelagodu koju sam proziveo. Ali naravno, tu smo… citamo i pisemo…

  10. Svetlana says:

    Ja sam licno obradjivala to kamenje iz 1948 ali ne bi da se vracemo tome da ostavimo to vremenu u zaborav sto se tice ovih stonsa kapu bi skinula gospodinu Marovicu a Amfilohiju bi preporucila da svoja misljenja zadrzi za sebe jer nece biti nagradjen ukoliko nastavi tako da misli.

  11. Ervina says:

    Poštovani Miloše,
    suočavanje sa prošlošću na prostorima Ex-Jugoslavije je proces koji teško ide svim odgovornim stranama. Ja živim u Crnoj Goru u kojoj je državna politika protiv tog procesa. Dok god budu štitili sami sebe a nas pretvarali ponovo u njihove zatvorenike biće ovakvih primjera puno. Povod za moje pisanje jeste bio primjer kojeg navodim ali je osnova bila u sledećem: ponavljanje, ponavljanje ponavljanje. Ko ne lustrira svoju prošlost spreman je da je ponovi. To je meni bilo očigledno u ” kamenovanju drugog”. I rekla sam to glasno.

  12. Plannco Wallach Senior says:

    koga su zmije ujedale i gushtera se boji – kaze stara srpska poslovica.

  13. Petrushin says:

    Postovana Ervina,

    Koliko god da su gradjani pomenutih gradova krivi sto se nijesu suprostavili tadasnjem rezimu i ratnom zlu “Rata za Mir”(nikad ne zaboravite da je bilo i takvih), isto toliko su krivi i ovi sto se danas zale, ukljucujuci porodice ozaloscenih, sto su produzili tu crnogorsku sramotu i agoniju, glasajuci za te iste NJIHOVE dzelate na poslednjim izborima i referendumu…

    Ne zaboravite da su ti isti muslimani omogucili tim istim SVOJIM dzelatima kao sto su Djukanovic, Marovic, … da i danas sprovode tu istu politiku zla i podvajanja, sve na stetu svih gradjana Crne Gore.
    Da nije bilo njihove podrske dzelatima, mi bismo davno zavrsili sa “lustracijom” i sada vec pricali o nekoj boljoj buducnosti i putu ka njoj. Zar ne!?

    Zato je mozda vasa tema trebala – ako je vec o lustraciji rijec – da tece u pravcu: Zasto je zrtva glasala za svog dzelata???

    S postovanjem

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register