Trodnevna konferencija Centara ženskih studija iz regiona u Kotoru- Muo 2006 završena je danas. Iako pozvani mediji nisu došli a mi smo se nosile rješavanjem pitanja identiteta i političke misije ženskih studija. Inicijative koje su proizišle iz rada na ovoj konferenciji ocjenjujem kao jedan novi nivo ne samo saradnje nego i kvalitete našeg rada. Ostalo je misterija koja se oslikala na mirnom licu mora i pod vedrim nebom Boke.

Piše: Ervina Dabižinović

Jutro je naročito prijalo. Ašik Ajša- i Miladin Šobić. Boka je zalivena sunce. Cesta suva i pristala za voziti. Vozim i jutros na Muo, čekaju me žena. "Tamo gdej su žene"….koje kreiraju još jedan početak. Ajkule su osjetile krv…tako ih zove. Sve jedna do druge. U dobrom društvu sam. Jutros sam razmišljala o počtecima ženskih studija i promišljanju o ženskom obrazovanju prije pet godina na istom mjestu. I prošlo je neko vrijeme. Danas je to sveobuhvatni i dobar program ženskog obrazovanja. Ponovo se ovdje zatvara krug, počinje i novi. Neophodan je novi veći nivo funkcionisanja, organizacije i kvaliteta. Još posla, još posla…Složile smo se sve. Kako nas je sinoć nebo prevarilo, ostale smo da radimo dok se moglo. I moglo se. Naši portreti zanilmljiva priča koja mi se objavljuje sa zida, šarenilo i ….ajkule koje su osjetile krv. Iznjedrili smo je….Obrazovanje žena nastavlja svoje koncentrične krugove osvajanja slobode. Svjet ovih žena bije jakim otkucajem srca, svježom bojom misli i kritikom- bridom noža. I nebo nam je malo. Zato volim sve nas…I radost, radost, radost…u talasima. Ostaje zapisano- tamo pored Kotora, tamo gdje su žene. Čeka nas Boka. Ne slutim da će ovo biti najzahtjevniji dan. Prognozeri su rekli da će nebo pasti na more, tako ovdje pada kiša. Samo se obruši u velikom letu. Ulazimo na brod, dan je sunčan…ni traga padanju neba. Ni anđeli an padaju. Čeka nas vožnja zalivom. Neobične ste vi- kaže moja prijateljica- primorske žene. Zalivske žene ispravljam je ja. Ništa neobično nema sem što se nedamo pomaći. Veselo je i nastojim dati sve informacije koje se traže od mene. More diše pod nama. Brod je u dubokom gazu. Žena na dasci gleda u nebo. plavo mirno i zeleno. Pitomo zeleno. Izaći će mo na Gospu. Nisam dugo bila na otoku.Ponovo neki krug zatvaram. I evo ga ponovo na pčetku. Uz otok sam odrasla. U ruži vjetrova slušala kapanje vjetra kap po kap. Miris mira uvučenog u zidove i sjene. Brankovi prsti na tipkama orgulja. I rezbareno drvo. Upakuj i ponesi- šapuće mi u uvo moja tuga. U plamenu svjeće pozdravljam sve svjetove i one koje volim  i na jednom i na drugom. Moja prijateljica radi isto. Pa još jedna. Treća progovara- sve nas je ovdje ona okupila. I gleda u sliku Gospe od Škrpjela. Ona umije da me pogodi-mislim svojim ateističkim mozgom.
I sve se pomiješalo. Uskovitlale su se mreže, vrše i par čvornovatih ruku, miris ribe…udaljeni glasovi…i brod… velik tanak i lijep. Jedrenjak sa mnoštvom jedara i jarbola. Vratili su se brodovi u naš zaliv…vratili su se brodovi. Sve je prenatrpano sjećanjem. Prebukirano i zaglavljeno. Stoji i čeka zvuk, miris i glas…Ostaje u meni, gledam u onu do mene i zasjale su suze…i njoj prebukirano….Tamo gdje su žene…Dan je jurio, juri i sada, obao i mekan. Plovimo i dalje uz  valove- kao ukleta holandezica. Držim nam fige. I ne popuštam. Evo vam sjećanje lude jedne.

Ervina.