Njegovo trinaestogodisnje istrazivanje gotovo do kraja je rasvijetlilo hapsenje i deportovanje bosanskohercegovackih izbjeglica koje su crnogorske vlasti nezakonito uhapsile i predale koljacima ratnog zlocinca Radovana Karadzica

Piše: Dani

Njegovo trinaestogodisnje istrazivanje gotovo do kraja je rasvijetlilo hapsenje i deportovanje bosanskohercegovackih izbjeglica koje su crnogorske vlasti nezakonito uhapsile i predale koljacima ratnog zlocinca Radovana Karadzica. U toj akciji ubijeno je 86 Bosnjaka iz Bosne i Hercegovine. Crnogorsko tuzilastvo je, nakon Radonciceve “Kobne slobode”, protiv sestorice sluzbenika MUP-a Crne Gore pokrenulo krivicni postupak sa kvalifikacijom da su ucestvovali u ratnom zlocinu.

Semsudin Seki Radoncic, publicista i novinar, autor je veoma zapazenih knjiga i tekstova o krsenju ljudskih prava na prostoru bivse Jugoslavije.

Sredinom 1994. godine u Crnoj Gori je osuden zbog tekstova u podgorickom nedeljniku “Monitoru” kojima je dokumentovano pisao tome kako su komandanti Jugoslovenske narodne armije (JNA) tokom agresije na Hrvatsku pljackali Dubrovnik. Zbog serije tekstova o politickim sudjenjima iste godine su mu nepoznati pocinioci pucali na majku i suprugu, srecom bez vecih posljedica. Zbog pisanja o ratnim zlocinima na kucu mu je, takoder od nepoznatih pocinioca, bacena bomba. Vise puta je tuzen od poznatih ratnih huskaca ili cetnickih vojvoda. Bio je izlozen brojnim javnim i tajnim prijetnjama.

Zahvaljujuci Radoncicu i njegovom trinaestogodisnjem istrazivanju, gotovo do kraja je rasvijetljeno hapsenje i deportovanje bosanskohercegovackih izbjeglica koje su crnogorske vlasti nezakonito uhapsile i predale koljacima ratnog zlocinca Radovana Karadzica. U toj akciji, kako je otkrio Radoncic, ubijeno je 86 Bosnjaka iz Bosne i Hercegovine.

Radoncic je tokom rada na svojoj knjizi “Kobna sloboda” uspio da prikupi potrebna dokumenta kao i da ubijedi, okupi i organizuje porodice ubijenih ljudi da 13 godina nakon tog zlocina tuze MUP Crne Gore za zlocin nad njihovim najblizim. Nakon sto je organizovao sudski proces protiv MUP-a Crne Gore, na Radoncicevu kucu u Sarajevu je bacena bomba, a nekoliko mjeseci kasnije u Podgorici, i demoliran automobil. Pocinioci nisu otkriveni.

Tokom promocije “Kobne slobode”, 30. maja 2005.godine, Radoncic po prvi put organizovao je obiljezavanje godisnjice tog zlocina. Tom prilikom je inicirao da se u Herceg Novom, gdje se nalazio Sabirni centar iz kojeg je vecina izbjeglica iz BiH odvedena u smrt, podigne spomenik i zatrazio da Crna Gore svakog maja obiljezava “Dan sjecanja” na zrtve te kobne deportacije. Radoncic je od prvog dana nezakonitog deportovanja bh. izbjeglica uporno insistirao na pokretanju krivicne odgovornosti za organizatore i pocinioce tog zlocina.

Nakon sto je u “Kobnoj slobodi” objavio svjedocenja i dragocjena dokumenta o tom zlocinu, cije su kopije u medjuvremenu unistili crnogorski MUP i Skupstina Crne Gore, crnogorsko tuzilastvo je protiv sestorice sluzbenika MUP-a Crne Gore pokrenulo krivicni postupak sa kvalifikacijam da su ucestvovali u ratnom zlocinu. Taj broj ce morati biti prosiren i na ljude iz BiH koji su ucestvovali u tom zlocinackom poduhvatu.

Radoncic je dugogodisnji kolumnista najuglednijeg cmogorskog nezavisnog magazina “Monitor”, a posljednjih godina zivi i radi u Sarajevu kao dopisnik “Monitora” i podgorickog dnevnika “Vijesti”. utor je sljedecih veoma zapazenih knjiga: “Cma kutija – Policijska tortura u Cmoj Gon” (Monitor, Podgorica, 1996.), “U cetiri oka” (Antena M, Podgorica, 1999.), “Cma kutija 2” (Vijesti, Podgorica, 2oo3.), “Iza maske” (Vijesti, Podgorica, 2oo3.), “Kobna sloboda” (Fond za humanitarno pravo Beograd, 2oo5.).

DANI:Gospodine Radoncicu, nadlezno cmogorsko tuzilastvo je prije nekoliko dana otvorilo istragu protiv Sest nekadasnjih visokih funkcionera cmogorske policije, osumnjienih da su Bosnjake koji su 1992. godine spas pokusali pronaci u Crnoj Gori, isporucili Karadzicevim koljacima. Svi koji su pratili dogadaje nakon tih deportacija, jednoglasni su u ocjeni da upravo Vama pripadaju najvece zasluge sto ovaj zlocin nije presucen i zaboravljen. Koliko vremena ste istrazivali ovaj slucaj?

RADONCIC: Nezakonito hapsenje, deportaciju i ubistvo 86 bosanskohercegovackih izbjeglica istrazujem od prvog dana tog zlocina, dakle od maja 1992. godine. Vjerujte mi da na tom zlocinu jos uvijek radim i radit su sve dok i posljednji ucesniku toj sramnoj akciji, u toj crnogorskoj Srebrenici, ne bude izveden pred sud. Inace, u razotkrivanju tog golemog zlocina najteze mi je bilo da otkrijem pravi broj deportovanih i ubijenih ljudi, kao i da dodjem do svjedoka tog zlodjela. Obavio sam na hiljade telefonskih razgovora i obisao stotine adresa kako bih pronasao ljude koji su prezivjeli ili bili svjedoci tog zlocina. A ti ljudi su rasuti po citavoj Bosni, Evropi, Americi. .. i gotovo da niko od njih nije stanovao na prijeratnoj adresi. Nije bilo lako naci jednog Nezira Krdzica, fizickog radnika iz Srebrenice, koji je prezivio kobno deportovanje i sada zivi u Americi, a nema nikoga u svom rodnom kraju. Iii Rasima Hanjalica u Danskoj, Ekrema Cerna i Hameda Celika u Njemackoj…

DANI: Da li sada osjecate profesionalnu satisfakciju?

RADONCIC:Do prosle godine je “crnogorska Srebrenica” bila zakopana sto metara pod zemljom. O njoj se gotovo nista nije znalo, nije se govorilo, cak su i clanovi porodica nastradalih ljudi bespomocno digli ruke i sve sveli na davanje krvi, kako bi makar preko DNK saznali gdje su kosti njihovih najblizih. Ljudi sa izgubljenim povjerenjem u drzavu, u pravdu, u ljude, u istinu, s nevjericom su me gledali dok sam im objasnjavao da o tom zlocinu prikupljam svjedocenja i pisem knjigu. Vjerujte mi da sam neke od njih danima ubjedjivao da potraze pravdu na sudu i tuze MUP Crne Gore. Sada kada je sudjenje pocelo, bio bih neiskren kada bih rekao da se kao neka vrsta lovca na ratne zlatince ne osjecam ljudski i profesionalno zadovoljnim.

DANI: Koliko je ukupno bosnjackih izbjeglica crnogorska policija isporucila Karadzicevim koljacima?

RADONCIC: Crnogorska policija i, sto je jos gore, cmogorski parlament, ciji se celnici pred TV kamerama guraju da se poklone srpskim zrtvama u Srebrenici, unistili su dokumentaciju o tom zlocinu i to tokom prosle godine, tako da se pravi broj nikada nece doznati. Ipak, ja sam uspio da, imenom i prezimenom, formiram spisak ad 166 deportovanih ljudi, medju kojima je pored Bosnjaka bilo i Srba i Hrvata, kao i spisak od 86 ubijenih Bosnjaka. Samo da pojasnim: nema podataka da su Karadzicevi dzelati ubili nekog od deportovanih Srba ili Hrvata iz Crne Gore.

DANI: Pretpostavljam da emocionalno i za Vas nije bilo nimalo Iako razgovarati sa porodicama onih cije je sinove, muzeve i bracu cmogorska policija deportovala direktno u smrt. Molim Vas da nam ispricate detalj koji Vas je najvise potresao.

RADONCIC: Posto se bavimo istim poslom, i sami znate koliko ljudske patnje i suze mogu biti teske, i koliko je nezahvalno praviti razliku medju njima. Tokom rada na ovom zlocinu zabiljezio sam u “Kobnoj slobodi” i oko tristo svjedocenja. Nije lako razgovarati sa ljudima kojima su u smrt odvedeni najblizi i to sarno zbog biljega imena… To je trista drama, trista romana, trista krvavih Bosna i Hercegovina. Nikada necu zaboraviti suze majke Fikrete, oca Sevala i sestre Jasenke Sarajlije Alenka Tintorica, jecaje Vahide Rikalo iz Foce, kojoj su crnogorski policajci u smrt poslali trojicu sinova – Huseina, Zaima i Midhata, uzdahe Alije Begica iz Srebrenice kojem su tada u smrt odvedeni sinoviAzem i Asim… Sjecam se Vahidinih ociju kada me pitala sta se desilo sa njenim sinovima, da li su, mozda, zivi. I njenog straha da joj ne potvrdim surovu istinu, i njenu zabrinutost da joj, ukoliko tuzi crnogorski MUP, zlotvori mogu ubiti kcerku i unucad. I znate sta mi je najteze dok razgovaram sa tim ljudima – osjecaj gorcine i stida. Stidim se jer sam bio nemocan da sprijecim ubijanje njihovih najblizih, i stidim se sto je zemlja u kojoj sam rodjen – “cojska i sojska” Crna Gora – u ime “Velike Srbije”, pocinila najstrasniji zlocin. Ogromna tuga i ta velika nesreca od tih ljudi je napravila cudesne moralne gromade: ne mrze dzelate svojih najblizih, ne traze osvetu, zele samo pravdu i istinu.

DANI: Tradicionalni mit o cmogorskom “cojstvu i junastvu” u paramparcad je razbijen zlocinom nad nemocnim ljudima koji su vjerovali da su spas pred koljacima pronasli u Cmoj Gori?

RADONCIC: U pravu ste: nakon agresije na Hrvatsku i Bill, taj ionako isforsirani mit je mrtav. U prilog tome citirat cu Mirka Kovaca, koji, nakon sto je “s bolom u zelucu” procitao “Kobnu slobodu”, u pismu koje mi je uputio, rezignirano konstatuje: “Boze mili, da covjek ne vjeruje, je li to taj veliki junacki narod, kako i ti na jednom mjestu kazes spominjuci Marka Miljanova. Covjeka kojega navodis kao inspiratora zlocina salju u BiH kao ambasadora. Cinizam traje. Mislim da je Mihnjik jednom rekao da se svoja nacija najjace osjeti kad se zastidis njezinih postupaka.

On se stidio sto je Poljak kad su Poljaci usli na tenkovima u Cesku. Ti su tenkovi u odnosu na ovaj uzas koji ostaje za sva vremena blago bozje, zahvaljujuci tvom hrabrom pisanju, jer: ovo vise nije sramota policije, vojske, Karadzica, nego moralno propalog naroda. Nije mi utjeha cak i kad navodis pojedince koji su nesto malo pomogli ili se pokajali…”

DANI: Koliko je svijest o strasnom zlosinu nakon Vasih tekstova i knjige prisutna danas u Crnoj Gori?

RADONCIC: Veoma. Za to su posebno zasluzni “Vijesti” i “Monitor”, koji su mi nesebicno otvorili svoje stranice. “Vijesti” su uz to “Kobnu slobodu” objavile kao feljton i taka do detalja upoznale crogorsku javnost sa pravom dimenzijom ovog zlocina.

DANI: Vjerujete Ii da crnogorsko pravosudje ima snage da kazni odgovome za zlocin?

RADONCIC: Vjerujem. Prvi veliki korak u tom pravcu je napravljen: pa ova sestorica policajaca protiv kojih je drzavni tuzilac Crne Gore Vesna Medenica pokrenula postupak za ratni zlatin nad gradjanima BiHl, i danas su kod brojnih crnogorskih velikosrba nacionalni heroji. To je korak od sedam milja.Takodje je veoma vazno da se tu nalaze i imena Karadzicevih krvnika iz Srebrenice i Foce koji su ucestovali u tom zlocinu i danas slobodno zive u BiH. Nadam se da ce sada i Tuzilastvo BiH, koje u vezi s ovim zlocinom do sada nije ucinilo ama bas nista, napokon nesto preduzeti.

DANI: Stranke koje su tokom agresije na Hrvatsku i BiH mobilizirale i slale Cmogorce u rat, za deportacije danas optuzuju premijera Djukanovica. Da li ste u istrazivanju zlocina pronasli argumente i za njegovu odgovornost?

RADONCIC: Mislim da se tu radi o jednom vjestom manevru sa namjerom da se zastite pravi zlocinci, koji su taj zlocin pocinili u ime “Velike Srbije”. Ide se sa providnom ucjenom: “Djukanovicu, aka nase ljude izvedes pred sud za ovaj zlocin, mi cemo u svojstvu opozicije prstom pokazati na tebe kao na nalogodavca tog zlocina.” U svojim dugogodisnjim istrazivanjima nisam pronasao dokument ili makar svjedoka koji bi ukazivao na pravnu odgovornost Mila Djukanovica u ovom zlocinu. Za tadasnjeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovica sam, s druge strane, pronasao nekoliko kompromitujucih dokumenata i zabiljezio izjavu policajca Slobodana Pejovica, ucesnika te akcije, koji Bulatovica direktno dovodi u vezu s tim zlocinom. U svakom slucaju, sa moralne i politicke tacke gledista, Djukanovic je odmah nakon nezakonitog hapsenja i deportovanja gradana BiH trebao da podnese ostavku, na cemu sam jos 1992.godine insistirao.

DANI: Crnogorska vlada je nedavno donijela odluku o isplacivanju naknada vlasnicima stoke u Konavlima koja je bila plijen “casnih crnogorskih ratnika”, ne govoreci o namjeri da obesteti bosnjacke porodice koje su crnogorskim zlocinom ostale bez svojih najmilijih. Moze li se izvuci zakljucak da je za aktuelnu crnogorsku vlast vrednija ukradena hrvatska stoka nego zivoti bosanskih izbjeglica?

RADONCIC: Mislim da je u ovom trenutku Crnoj Gori veoma vazno da izgradi dobre odnose sa svojim susjednima, posebno sa Hrvatskom i BiH. Proces normalizacije crnogorskih odnosa sa Hrvatskom poceo je ranije, pa samim tim i prica o nadoknadama ratne stete koju Crna Gora svakako treba da plati. Ubijedjen sam, dakle, da su predstavnicima crnogorske vlasti skuplji i vazniji zivoti bosanskih izbjeglica od hrvatskih krava. Zbog toga se iskreno nadam da ce crnogorsko sudstvo donijeti pravicnu presudu kada su u pitanju i nadoknade porodicama nastradalih ljudi, mada, kao sto i sami znate, ljudski zivot nema cijenu. Koji to novac maze Vahidi Rikalo zamijeniti trojicu sinova?

DANI: Kako tumacite da nijedan bh. zvanicnik nije ovim povodom trazio objasnjenje od crnogorskih vlasti, te da je jedino reis Mustafa Ceric ovu cinjenicu iznio kao problem prilikom nedavnog susreta sa premijerom Djukanovicem?

RADONCIC: Doista je sramno da nijedan bh. zvanicnik povodom ovog velikog zlocina nije trazio objasnjenje i pokretanje parnicnog i krivicnog postupka kod svojih kolega iz Crne Gore. Neshvatljiva je tolika indiferentnost. Zamislite sta bi se dogodilo, i kakvom bi pritisku i diplomatskim notama bile izlozene crnogorske vlasti da se kojim slucajem radilo o americkim, britanskim ili gradjanima bilo koje druge drzave u svijetu. U ovom slucaju drzavljanima BiH, i svima nama koji radimo na ovom slucaju, izostala je svaka, cak i moralna podrska zvanicnog Sarajeva. Najmanje sto bi bh. zvanicnici sada mogli da urade to je da zatraze od svojih crnogorskih kolega da, prije nego sto dodju da se poklone zrtvama u Srebrenici, podju do Herceg Novog i tamo se, ispred zgrade MUP-a, poklone sjenama najmanje 86 ubijenih Bosnjaka. Reis Ceric je, u svakom slucaju, odrzao i ljudsku i moralnu lekciju bh. politicarima, pokazujuci im kako se treba boriti za svoje gradane. I time ef. Ceric nista nije izgubio na ugledu kod svojih domacina, iako se, mazda, umijesao u svjetovne stvari. Nasuprot, pouzdano znam da su crnogorski predsjednik Vujanovic i premijer Djukanovic nakon razgovora sa reisom Cericem uputill mnogo komplimenata na njegov racun.

DANI: Kako ste se oduprli nimalo bezazlenim prijetnjama i pritiscima da se okanite istrazivanja ovog zlocina?

RADONCIC: Ljudi, pogotovu Crnogorci, vole da se njihova imena u medijima i knjigama vezuju za herojska djela. Nedavno me nekadasnji zamjenik nacelnika hercegnovske policije Damjan Turkovic presreo i veoma nervozno upozorio kako ce i njegovi praunuci u mojim knjigama citati o njemu kao zlikovcu, te da ce njegovo potomstvo i citavo pleme nositi taj “moj” pecat. lli: kada vas u Holiday Innu (4. februara ove godine) potpredsjednik crnogorskog parlamenta Rifat Rastoder optuzi da ste zloupotrijebljeni od stranih obavjestajnih sluzbi jer pisete o deportovanju bh. zbjeglica i organizujete porodice da tuze MUP Crne Gore, tvrdeci da tako banalizujete tudju nesrecu i radite protiv suverene Crne Gore. Uz to jos iznese apsurdan zahtjev: da prestanete da pisete o tome i ubijedite porodice da odustanu od tuzbi protiv MUP-a Crne Gore. Naravno, i pored ovih i drugih, mnogo brutalnijih prijetnji i upozorenja, necu prestati da se bavim ovim i drugim ratnim zlocinima, niti cu prestati da tragam za ratnim zlocincima. Od toga me nece odvratiti ni tuzba koju je, kako po medijima sam tvrdi, protiv mene u Kantonalnom sudu podnio profesor mrznje Novak Kilibarda, koji u Sarajevu sada izigrava Majku Terezu. A znate li zasto? Zato sto sam u “Kobnoj slobodi” napisao da je Njegosev “Gorski vijenac” bio zvanicni program njegove ratnohuskacke i zlocinacke Narodne stranke, kojom je on suvereno vladao punih deset godina. Naravno da za to imam veoma cvrste dokaze. Tuzbu protiv mene ovih dana je najavio i Tomislav Kovac, koji je obavljao funkciju ministra policije RS-a dok je klana Srebrenica, zato sto sam na TV Pinku izjavio da ce poslije Momcila Mandica on vjerovatno sjesti na optuzenicku klupu i to zbog zlocina koje su pripadnici MUP-a RS-a pocinili u Srebrenici.

Znate, itekako sam svjestan cinjenice da kada tragate za ratnim zlocinima i ucestvujete u lovu na ratne huskace i zlocince, koji su u ratu pokazali da su ljudske nistarije i zvijeri spremne na sve, i sami postajete meta. Ipak, silne masovne grobnice, grobov i jecaji unesrecenih ljudi prosto me tjeraju da ne odustanem.

Senad Pecanin
Dani