Pet strategija

Objavljeno: 14.09.2019, 06:52

Kako se skreće pažnja sa pravih razmjera ekološke katastrofe

Piše: Slavoj Žižek

Taman kada su požari u amazonskim šumama iščezli iz novinskih naslova, saznali smo da je skoro 4,000 novih šumskih požara izbilo u Brazilu u samo dva dana otkad je vlada zabranila namjerno paljenje šuma Amazona.

Brojke su alarmantne: da li zaista idemo u susret kolektivnom samoubistvu? Uništavanjem prašuma Amazona, Brazilci ubijaju “pluća Planete”. Međutim, ako želimo da se ozbiljno suočimo sa prijetnjama po našu životnu sredinu, ono što treba da izbjegnemo jesu upravo takvi brzi zaključci koji fasciniraju našu imaginaciju.

Prije dvije ili tri decenije, svi u Evropi su pričali o izumiranju šuma – Waldsterben. Ova tema nalazila se na naslovnicama popularnih sedmičnika, sa predviđanjima da će za pola vijeka Evropa ostati bez šuma. Sada u Evropi ima više šuma nego bilo kad tokom 20. vijeka, a postajemo svjesniji i drugih opasnosti – onoga što se događa u dubinama okeana, na primjer.

Iako ekološke prijetnje treba da shvatimo kranje ozbiljno, takođe treba da budemo u potpunosti svjesni koliko su analize i projekcije u ovoj oblasti nepouzdane – zaista ćemo znati šta se dešava tek kada bude prekasno. Brzopleti zaključci samo daju argumente onima koji negiraju klimatske promjene. Po svaku cijenu treba da izbjegnemo zamku “ekologije straha”, brzopletu, morbidnu fasciniranost predstojećom katastrofom.

Ova ekologija straha poprima obilježja dominantne ideologije u globalnom kapitalizmu, novi opijum za mase koji preuzima primat nad religijom, koja je na zalasku. Ona preuzima temeljnu funkciju stare religije, a to je uspostavljanje neupitnog autoriteta koji može nametati ograničenja.

Lekcija koju su nam utuvili u glavu je ona o našim vlastitim ograničenjima: mi smo samo jedna od vrsta na Zemlji smještena u biosferi koja se širi mnogo dalje od našeg horizonta. U našoj eksploataciji prirodnih resursa, mi posuđujemo od budućnosti, tako da treba da se ponašamo prema Zemlji sa poštovanjem, kao prema nečemu krajnje svetom, nečemu što ne treba u potpunosti razotkriti, što treba i hoće zauvijek ostati misterija, snaga kojoj trebamo vjerovati, a ne njome upravljati.

Dok ne možemo u potpunosti ovladati našom biosferom, u našoj je moći, nažalost da je remetimo, da uzdrmamo njenu ravnotežu tako da ona poludi, i uništi nas u tom procesu. Zbog toga, iako ekolozi sve vrijeme zahtijevaju da uvedemo radikalne promjene u svoj način života, u osnovi ovog zahtjeva je upravo suprotno: duboko nepovjerenje u promjenu, razvoj, napredak. Svaka radikalna promjena može imati nenamjerne katastrofalne posljedice.

Ovdje stvari postaju još teže. Čak i kada pokazujemo spremnost da preuzmemo odgovornost za ekološke katastrofe,  to može biti lukava taktika da se izbjegne suočavanje sa pravim dimenzijama ove prijetnje. Nešto je zavodljivo utješno u ovoj spremnosti da preuzmemo krivicu za ugroženost naše životne sredine: mi volimo da budemo krivi jer, ako smo mi krivi, onda sve zavisi od nas, mi povlačimo konce katastrofe, tako da možemo sebe i spasiti, tako što ćemo jednostavno promijeniti svoj način života.

Ono što nam je zaista teško (barem nama na Zapadu) da prihvatimo jeste to da možemo biti svedeni na tek pasivnu ulogu impotentnih posmatrača koji mogu samo sjediti i posmatrati svoju sudbinu. Da bismo to izbjegli, skloni smo da se bavimo frenetičnim  aktivnostima, recikliramo stari papir, kupujemo organsku hranu, šta god, samo da budemo sigurni da činimo nešto, da dajemo svoj doprinos.

Mi smo kao fudbalski navijači koji bodre svoj tim ispred TV ekrana u svojim domovima, vičemo i skačemo iz svojih fotelja, u praznovjernom uvjerenju da će to nekako uticati na ishod utakmice.

Istina je da tipičan oblik fetišističkog negiranja u vezi sa ekologijom glasi: “Znam vrlo dobro (da smo svi ugroženi), ali ne vjerujem baš  u to, tako da nisam spreman da učinim ništa zaista važno kao što je promjena mog načina života.”

Ali postoji i suprotan vid negiranja: “Znam vrlo dobro da ne mogu zaista uticati na proces koji vodi mojoj propasti (kao što je eksplozija vulkana), ali je ipak suviše traumatično za mene da to prihvatim, tako da ne mogu da se oduprem nagonu da učinim nešto, čak i ako znam da je to u suštini beznačajno.”

Zar ne kupujemo organsku hranu upravo iz tog razloga? Ko zaista vjeruje da su napola trule preskupe jabuke zaista zdravije? Poenta je da, kupovinom istih, mi ne kupujemo i ne konzumiramo samo proizvod – mi istovremeno činimo nešto važno, pokazujemo svoju brigu i globalnu svijest, mi učestvujemo u velikom kolektivnom projektu.

Dominantna ekološka ideologija tretira nas kao a priori krive, dužni smo Majci Prirodi, pod stalnim smo pritiskom ekološkog superega koji nam se obraća kao pojedincu: “Šta si ti učinio danas da otplatiš svoj dug prirodi? Jesi li stavio sve novine u ispravnu korpu za reciklažu? I sve boce piva ili konzerve Koka kole? Jesi li koristio bicikl ili javni prevoz umjesto automobila? Jesi li otvorio širom prozore umjesto da raspališ klima uređaj?

Ideološki ulozi ovakve individualizacije se lako mogu vidjeti. Ja se izgubim u vlastitom preispitivanju umjesto da postavljam mnogo važnija globalna pitanja o cijeloj našoj industrijskoj civilizaciji.

Ekologija tako lako postaje plijen ideološke mistifikacije. To može biti izgovor za njuejdž pomračenje (pohvala pred modernog itd.), ili za neokolonijalizam (žalbe razvijenih zemalja zbog prijetnje od brzog rasta zemalja u razvoju kao što su  Brazil ili Kina), ili kao razlog da se slave “zeleni kapitalisti” (kupujte zeleno i reciklirajte, kao da imaju u vidu da ekologija opravdava kapitalističku eksploataciju). Sve ove tenzije eksplodirale su u našim reakcijama na nedavne požare u Amazonu.

Postoji pet glavnih strategija kojima se odvlači pažnja od pravih razmjera ekološke prijetnje. Prvo je tu obično neznanje: to je marginalni fenomen, nije vrijedan naše pažnje, život se nastavlja, priroda će se sama pobrinuti.

Drugo, postoji vjerovanje da nas nauka i tehnologija mogu spasiti. Treće, da treba da prepustimo rješenje tržištu (uz veće oporezivanje zagađivača). Četvrto, pribjegavamo pritisku superega na ličnu odgovornost umjesto velikih sistemskih mjera (svako od nas bi trebao učiniti što može – reciklirati, manje konzumirati, itd).

I peto, možda najgore, jeste zagovaranje povratka prirodnoj ravnoteži, na skromniji tradicionalni način života, čime bismo odbacili ljudsku samodopadnost i postali opet čestita djeca svoje Majke Prirode.

Cijela ta paradigma o Majci Prirodi koju smo mi poremetili svojom arogancijom je pogrešna. Činjenica da su naš osnovni izvor energije (nafta, ugalj) ostaci nekadašnjih katastrofa koje su se desile prije dolaska čovječanstva jasan je podsjetnik da je Majka Priroda hladna i okrutna.

To, naravno, nipošto ne znači da treba da se opustimo i vjerujemo svojoj budućnosti: činjenica da nije jasno šta se dešava čini situaciju još opasnijom. Plus, brzo postaje očigledno da migracije (i zidovi namijenjeni da ih spriječe) sve više postaju povezani sa ekološkim poremećajima kao što je globalno zatopljavanje. Ekološka apokalipsa i izbjeglička apokalipsa sve se više preklapaju u onome što je Philip Alston, specijalni izvjestitelj UN-a, opisao potpuno tačno:

“Rizikujemo da se desi scenario klimatskog aparthejda,” kazao je on, “gdje bogati plaćaju da izbjegnu zatopljavanje, glad i sukobe, dok je ostatak svijeta ostavljen da pati.”

Oni najmanje odgovorni za globalne emisije takođe imaju najmanje kapaciteta da se zaštite.

Tako da je lenjinističko pitanje: šta činiti? U dubokom smo haosu: ovdje nema jednostavnog “demokratskog” rješenja. Ideja da ljudi sami (ne samo vlade i korporacije) treba da odlučuju zvuči duboko, ali ona traži odgovor na bitno pitanje: čak i ako njihovo razumijevanje nije iskrivljeno korporativnim interesima, šta ih kvalifikuje da donesu presudu u tako osjetljivoj stvari?

no što možemo učiniti jeste da barem ispravno postavimo prioritete i priznamo apsurdnost naših geopolitičkih ratnih igara kada je ugrožena sama Planeta oko koje se vode ratovi.

U Amazonu gledamo ridikuloznu igru u kojoj Evropa okrivljuje Brazil, a Brazil okrivljuje Evropu, i tako u nedogled. Ekološke prijetnje jasno pokazuju da se era suverenih država bliži kraju–  snažna globalna akcija je potrebna sa snagom da se koordinišu neophodne mjere. A da li potreba za takvom akcijom pokazuje u pravcu onoga što smo nekad nazivali “komunizmom”?

Buka

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register