Mir, Balkane, dome moj!

Objavljeno: 11.09.2019, 07:35

Želim biti eho Ivana Pavla II

Autor: Drago Pilsel

Ako sam išta u životu dobro napravio (a bit će da sam u životu ipak nešto dobro napravio), to je da sam, kada smo pokretali ovaj portal, odlučio da će religijski diskurs biti vrlo važna komponenta naše ponude. Da se mognemo prisjetiti važnih trenutaka, onda kada smo pokazali da umijemo biti ljudi.

Jedan se takav trenutak dogodio na današnji dan prije točno 25 godina. Bilo nas je na zagrebačkom hipodromu ne milijun, kako lupa IKA, ali bilo nas je jako puno. Možda i do 700 tisuća. To je bez ikakve sumnje bilo najveće religijsko okupljanje na hrvatskom jeziku.

Ali nije se hrvatovalo. Dapače!

Papa Ivan Pavao II. je taj dan 11 puta izričito smjestio Hrvatsku u balkanske okvire: 9 puta tijekom propovijedi, zatim tijekom poruke prije Angelusa, te još jednom, kod odlaska na Pleso. Učinio je to i dva puta prethodnog dana, na Plesu, po dolasku, zatim u zagrebačkoj katedrali. Sve skupa 13 puta. Zašto?!

Zato što je bio mirotvorac i zato što je znao da patimo od neispravnog shvaćanje pojma ”mir”. Bili smo u ratu.

Sjećam se sada i onoga o čemu je papa Franjo govorio na misi u Sarajevu. Zašto je tada uzeo u razmatranje Isusov govor na Gori gdje Isus, govoreći o blaženima, definira mirotvorce (Mt 5,9)? Zato jer je to pitanje trenutka, naše biti ili ne biti.

Treba znati da u semitskom svijetu riječ ”mir” (arapski ”salaam” i hebrejski ”šalom”) ima daleko šire značenje nego naša riječ ”mir”. Mir konkretno znači: blagoslov, bogatstvo, spas, život, slava, miran počinak, sreća, pravednost, sigurnost u privatnom i javnom životu, dobrosusjedski odnos, krotkost i puno toga još.

Mir je dar Božji da bi bili što bliži njemu, jer biti u zajedništvu znači biti u blaženstvu, biti u savršenom miru. Ili, kako bi rekao odličan promotor mirotvorstva, pokojni spisatelj i sociolog religije Željko Mardešić, mir traži unutarnju osjetljivost i osjećaj za finese.

Toga, hvala Bogu, u nas ima. Jer nismo svi zaboravili velikoga kapucina Tomislava Janka Šagi Bunića i njegovo sudbonosno ”kršćanstvo ne može biti umorno”.

MIR JE DAR BOŽJI DA BI BILI ŠTO BLIŽI NJEMU, JER BITI U ZAJEDNIŠTVU ZNAČI BITI U BLAŽENSTVU, BITI U SAVRŠENOM MIRU. ILI, KAKO BI REKAO ODLIČAN PROMOTOR MIROTVORSTVA, POKOJNI SPISATELJ I SOCIOLOG RELIGIJE ŽELJKO MARDEŠIĆ, MIR TRAŽI UNUTARNJU OSJETLJIVOST I OSJEĆAJ ZA FINESE

Drugi je par rukava zašto mirotvorstvo nije prihvaćeno kao što je želio i poručio Ivan Pavao II. 11. rujna 1994. na misi na Hipodromu u Zagrebu kao temeljni zadatak ovdašnje Crkve (i crkava). To je zato što se ne shvaća da je ono okosnica Evanđelja.

Postoje mnogi koji se nerado vraćaju toj fundamentalnoj poruci Hrvatima i narodima Balkana, pa ću ih podsjetiti, a time i sve nas još jednom obavezati na susret s istinom (molim vas, pročitajte cijeli taj papin govor u našoj rubrici Abrahamova djeca):

”…U ovim krajevima, danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove poput rijeka koje protječu ovim zemljama.

Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama Istočne, Centralne i Zapadne Europe.

Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju.

To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno.

U toj metafori rijeka možemo skoro zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom teškom povijesnom trenutku.

To je put jedinstva i mira koji nitko ne smije izbjegavati. Njega iziskuje sam razbor, još prije vjere. Nije li povijest stvorila tisuće neraskidivih veza među vašim narodima?

Vaši jezici, iako različiti, nisu li među sobom tako bliski da se međusobno sporazumijevate i razumijete više nego je to slučaj u ostalim dijelovima Europe? I sam zemljopisni položaj balkanskih zemalja nameće se kao graditelj mira, jer su te zemlje obavezan prolaz između Bliskog istoka i Srednje Europe.

Upravo zbog toga u prošlim je stoljećima ovdje cvjetala trgovina, razmjena raznih dobara i poduzetništva, i to sva na dobrobit i blagostanje svih. U toj perspektivi nalazi se i budućnost Balkanskog poluotoka.

U suradnji i solidarnosti narodi Balkanskog poluotoka moći će se suočiti s mnogim problemima i riješiti ih. Napredak i dobro naroda na Balkanu imaju samo jedno ime: mir!

Bez obzira na ljudske račune, na taj hitan zadatak ti, zagrebačka Crkvo i Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovore molitvu ‘Oče naš’….”

Danas se to želi zaboraviti, ali je 700.000 Hrvata tada pljeskalo i nakon što je Ivan Pavao II. i po deveti put (!) u toj propovijedi, ponavljam, smjestio Hrvatsku na Balkan.

Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati “Oče naš” dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? “Oče naš” uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti, kazao nam je Ivan Pavao II.

Bio sam na hipodromu i pamtim oduševljenje kada je papa Ivan Pavao II, isto kao papa Franjo na Koševskom stadionu 6. lipnja 2015. rekao ”Nikad više rata!” Što su to ljudi osjetili? Oni su u sebi rekli: Mir sada.

Ja tome dodajem: Mir, Balkane, dome moj.

Autograf

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register