Neoliberalno majčinstvo i odbijanje cjepiva

Objavljeno: 04.09.2019, 07:14

Majke koje pristaju cijepiti djecu ali prema vlastitom rasporedu čine to iz uvjerenja da je njihovo dijete jedinstveno

Piše: Tihana Bertek

Sociologinja Jennifer A. Reich sa Sveučilišta u Coloradu istraživala je kako neoliberalni koncept individualnog izbora utječe na odluke majki, posebno onih koje prakticiraju tzv. intenzivno majčinstvo (kod nas poznato i kao “helikopter majčinstvo”), na to hoće li i kada cijepiti svoju djecu.

Iako među antivakserima ima i žena i muškaraca, u ovom tekstu Reich se bavi isključivo ženama, navodeći da su upravo majke odgovorne za donošenje odluka vezanih uz zdravlje, rizike i državne intervencije kada su u pitanju njihova djeca.

“Analizirajući orođeni diskurs cjepiva, ovaj tekst identificira kako inzistiranje na individualnom majčinskom izboru kao dokazu posvećenosti svojoj djeci iziskuje i replicira strukturne nejednakosti na načine koji su teško primjetni, ali imaju značajan učinak na druge,” objašnjava Reich. Dakle, iako naizgled rodno neutralne, odluke o cijepljenju (kao i drugim aspektima zdravlja djece) odražavaju rodnu, klasnu i rasnu pripadnost.

Prema postojećoj literaturi, djeca koja nisu cijepljena izborom roditelja (a ne zbog, primjerice, manjka pristupa zdravstvenoj skrbi) uglavnom imaju roditelje koji su bijelci, u braku, obrazovani i žive u naseljima u kojima obitavaju ljudi sličnog društvenog položaja (kasnije ćemo vidjeti zašto je ovo posljednje važno za odnos prema cjepivu). Iako se ideologija intenzivnog majčinstva pojavljuje u gotovo svim društvenim slojevima, ističe Reich, najizraženija je u srednjoj i višoj klasi, koje posjeduju dovoljno materijalnih i kulturnih resursa za ulaganje u djecu, ali i koje imaju najizraženiji strah od toga da će im djeca pasti na društvenoj ljestvici.

U SAD-u je ideja javnog zdravstva donekle u koliziji s neoliberalnim imperativom individualnog izbora, stoga gotovo svaka savezna država ima određeni zakonski mehanizam koji omogućuje roditeljima da odbiju obavezna cjepiva, bilo iz medicinskih, religijskih, filozofskih ili drugih razloga. U većini slučajeva roditelji koji koriste to pravo na izuzeće dolaze iz više klase. “Odbijanje cjepiva kao elitni proces nameće dva važna pitanja,” navodi Reich, a to su: Kako se žene zalažu za svoju djecu odbacivanjem državne kontrole njihovih tijela? i Kako majke kroz svoje odluke o cijepljenju iskorištavaju i repliciraju svoj privilegirani položaj?

U SAD-U JE IDEJA JAVNOG ZDRAVSTVA DONEKLE U KOLIZIJI S NEOLIBERALNIM IMPERATIVOM INDIVIDUALNOG IZBORA, STOGA GOTOVO SVAKA SAVEZNA DRŽAVA IMA ODREĐENI ZAKONSKI MEHANIZAM KOJI OMOGUĆUJE RODITELJIMA DA ODBIJU OBAVEZNA CJEPIVA, BILO IZ MEDICINSKIH, RELIGIJSKIH, FILOZOFSKIH ILI DRUGIH RAZLOGA.

Brojna istraživanja već su pokazala kako neke majke žele imati potpunu kontrolu nad odlukama vezanim uz zdravstvene potrebe svoje djece, smatrajući se izvanredno kvalificiranima za taj zadatak, a pritom odbacuju čak i autoritet medicinskih stručnjaka. “Kao upraviteljice rizikom i donositeljice dobrih odluka, žene koje su internalizirale postavke neoliberalne ideologije vide da važnost majčinske uloge kod njih izaziva osjećaj individualnog postignuća i stručnosti.”

Međutim, objašnjava Reich, trebamo imati na umu da je njihova mogućnost izbora posljedica pristupa resursima. Majčinstvo (ali i roditeljstvo općenito) je praksa kojom se prenose privilegije, a roditeljima je važnije da djeci pruže najviše što mogu nego da ispunjavaju ciljeve koji se odnose na boljitak zajednice u cjelini.

No nije li, osobito iz feminističke perspektive, poželjno propitivati autoritete – u ovom slučaju zdravstvene stručnjake? Reich odgovara da nije, budući da ove majke zapravo prihvaćaju patrijarhalnu ideju da žene najbolje skrbe za djecu jer posjeduju “majčinsku intuiciju”. Međutim, upozorava autorica, teško je razlikovati intuiciju od ideje ženske rodne uloge, način na koji se žene odgajaju i kulture majčinstva.

Cijepljenje predstavlja univerzalnu zdravstvenu intervenciju koja je dostupna svima. Pojedinci stječu imunitet kako bi zaštitili sebe, ali i druge ljude u zajednici. Visoka procijepljenost stvara tzv. imunitet krda, koji označava situaciju u kojoj je dovoljan postotak ljudi cijepljen protiv zaraznih bolesti te oni stvaraju zaštitu i za one koji nisu cijepljeni.

Reich stoga ističe da odbijanje cjepiva pod izlikom slobodnog izbora “povlači važna pitanja o rodu, klasi i društvenoj odgovornosti, uključujući pitanje hoće li i kako pojedinci štititi ili žrtvovati osobne slobode u korist solidarnosti i inkluzivnosti“. Problem je u tome što je ideja javnog zdravstva suprotna neoliberalizmu, koji smatra da građani moraju sami donositi odluke. “Diskurs izbora koji koriste majke – o prehrani, radu ili cijepljenju – naglašava brojne načine na koje neoliberalizam oblikuje osjećaj kontrole nad vlastitim životom, a istovremeno prešućuje činjenicu da je izbor moguć samo iz pozicije privilegije. “Privilegije olakšavaju izbor, ali i potencijalno ugrožavaju zdravlje i dobrobit druge djece čije obitelji raspolažu s manje resursa,” upozorava Reich.

Kako bi saznala zašto privilegirane žene pod izlikom brižnog majčinstva odbijaju cijepiti djecu, Reich je, između ostalog, provela intervjue s 25 majki koje su ili odbile cjepivo, ili su cijepile svoje djecu ali onda kada su to same odabrale. Ovdje treba napomenuti da je država Colorado, u kojoj su intervjui provedeni, jedna od država s najnižom procijepljenošću u SAD-u te ima najviše slučajeva izuzeća od cijepljenja temeljem osobnih uvjerenja. Također, većina žena su bile bjelkinje budući da je odbijanje cjepiva puno češće u bjelačkim obiteljima. Nadalje, dvije trećine sugovornica imaju vlastitu kuću, što ih čini elitnom skupinom, što korespondira s podacima o odbijanju cjepiva na nacionalnoj razini.

Dvanaest sugovornica imalo je barem jedno dijete koje nije cijepljeno, osmero njih odlučilo se samo za neka cjepiva, a pet ih je odabralo sva cjepiva ali prema vlastitom rasporedu (npr. razdvojena su cjepiva koja se inače daju istovremeno ili je promijenjen vremenski razmak između dvije doze cjepiva). Reich je uočila da ne postoje konzistentni uzorci među ženama koje su odbile sva cjepiva i žena koje su odbile samo neka; obje skupine procjenjuju rizik iz osobne perspektive. Samo tri sugovornice kazale su da aktivno rade na uvjeravanju drugih roditelja da odbiju cjepivo, surađuju s različitim organizacijama ili lobiraju protiv obaveznog cijepljenja, dok ostale sugovornice to smatraju privatnom odlukom svakog roditelja.

Na temelju analize njihovih odgovora, Reich donosi sljedeće zaključke:

Majke se smatraju najvećim stručnjakinjama za svoju djecu i cjepivo smatraju nepotrebnim (više strahuju od nuspojava cjepiva nego bolesti kojima bi se njihovo dijete moglo zaraziti).

Simptomatičan je primjer cjepiva protiv hepatitisa B, koje majke smatraju nepotrebnim. Naime, vjeruju da će kroz razgovor o rizičnom (seksualnom) ponašanju djecu usmjeriti na “pravi put” te da se tako djeca neće dovesti u situaciju u kojoj mogu biti zaražena. Te majke smatraju da će zahvaljujući njihovim odgojnim metodama djeca kasnije u životu moći sama donositi ispravne odluke (čitaj: biti dobri neoliberalni građani). Istovremeno, takav pristup omogućuje im da zarazu percipiraju kao posljedicu loših roditeljskih sposobnosti drugih majki.

MAJKE SE SMATRAJU NAJVEĆIM STRUČNJAKINJAMA ZA SVOJU DJECU I CJEPIVO SMATRAJU NEPOTREBNIM (VIŠE STRAHUJU OD NUSPOJAVA CJEPIVA NEGO BOLESTI KOJIMA BI SE NJIHOVO DIJETE MOGLO ZARAZITI).

Majke koje pristaju cijepiti djecu ali prema vlastitom rasporedu čine to iz uvjerenja da je njihovo dijete jedinstveno. Svako dijete je drugačije, stoga službeni kalendar cijepljenja nije nužno dobar jer nije prilagođen individualnim potrebama (a svaka majka najbolje zna potrebe svog djeteta). “Ističući važnost individualnih potrošačkih izbora, sugovornice naglašavaju da dobre majke aktivno upravljaju rizikom propitujući savjete i upute stručnjaka,” piše Reich.

Majke smatraju svoje intenzivne roditeljske prakse (prvenstveno vezane uz prehranu i ‘prirodan’ način života) kao alternativni i superioran način jačanja imuniteta.

Većina sugovornica ne vidi potrebu za cjepivom jer vjeruju da mogu svoju djecu održati zdravom kroz intenzivne majčinske prakse. U održavanju zdravlja veliku ulogu igra prehrana obitelji, za koju je također zadužena žena. Potiče se dojenje jer se vjeruje da antitijela iz majčinog mlijeka štite novorođenče od bolesti (svih 25 ispitanih majki dojilo je svoju djecu, neke čak i do pete godine). Reich napominje da je inzistiranje na ‘prirodnosti’ i važnosti dojenja još jedna privilegija imućnih majki i način na koji se one stavljaju u poziciju moralne superiornosti nad drugim majkama (npr. vidi: Orit Avishai, “Managing the Lactating Body,” 2007.).

Pažnja se posvećuje i organskoj hrani te pripremi hrane kod kuće. “Nema dokaza da organska hrana jača imunitet na bolesti. No, majke poput Lauren dokazuju svoju superiornu brigu za dijete posvećenošću kupovinom skupocjenih namirnica i njihovom mukotrpnom pripremom,” navodi Reich. Fokus je ponovo na individualnoj odgovornosti; nijedna od sugovornica ne razmišlja o zdravlju djece koja si ne mogu priuštiti ovakvu prehranu.

Majke nastoje kontrolirati rizik od zaraze ograničavanjem društvenih mreža u kojima se njihova djeca kreću jer smatraju da rizik od bolesti dolazi izvana.

Majke koje odbijaju cjepivo često ulažu puno vremena u upravljanje životima svoje djece, a to uključuje i kontroliranje njihovih društvenih krugova. Smatraju da ljudi koji dijele njihove vrijednosti i životni stil ne predstavljaju zdravstveni rizik, već da bolest prenose ‘autsajderi’. Potpuni nadzor života djece postaje način kako ih štite od potencijalne zaraze. Ipak, svjesne su da će to postati teže kada djeca budu veća ili kada će putovati (neke majke priznaju da bi ponovo razmotrile cjepivo da im dijete putuje “u Afriku ili negdje gdje postoji stvarna prijetnja”), što otkriva i rasne predrasude ovih roditelja. I u ovom slučaju majke primjećuju samo rizik koji predstavljaju drugi, a pritom ne prepoznaju da i njihovo dijete može biti nositelj zaraze. Ne vode računa o zdravlju čitave zajednice, a istovremeno ignoriraju činjenicu da njihova djeca imaju koristi od imuniteta krda.

“Objašnjenja koja ove majke daju za odbijanje cjepiva – uvjerenost da mogu kontrolirati bolest, dojenje i prehrana, te ograničavanje društvenog kontakta – pokazuju važnost koju žene pripisuju upravljanju životima svog djece i nevidljivim privilegijama koje im to omogućuju,” navodi Reich. Današnje društvo očekuje od majki iz (više) srednje klase da budu osviještene i odgovorne konzumentice koje će donositi informirane odluke o zdravlju svoje djece, a takva neoliberalna očekivanja suprotstavljena su ideji obveznog cijepljenja koja obuhvaća svu djecu. Te majke i ti roditelji stvaraju obiteljsku oazu lišenu rizika od bolesti, ali i utjecaja države. Javno zdravlje i život u zajednici jednostavno nisu područje njihova interesa.

voxfeminae.net

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register