Ukoliko muzika nije dosad promenila svet, to je samo zato što nije bila dovoljno dobra

by | aug 16, 2019 | Drugi pišu | 0 comments

Autor: András Juhász   

Frederik Rževski (Frederic Rzewski, 1938) pijanista je, kompozitor nove muzike i, prema vlastitim rečima, revolucionarni optimista. Njegove kompozicije dostupne su besplatno preko interneta, i mnoge referišu na značajne društvene i političke teme.

Rževski je u junu održao solo klavirski koncert u Studiju 6 u Beogradu, koji su realizovali program Radio Beograda 3 i kanal Radio-televizje Srbije 3, i u Novom Sadu u Kulturnom centru Vojvodine „Miloš Crnjanski“, u okviru serije koncerata K2+. Zahvalni smo organizatorima i Frederiku Rževskom, koji je odvojio vreme da razgovara s nama.

Naslovi mnogih vaših kompozicija pokazuju da ste u svom stvaralaštvu politični. Dela poput People UnitedWill Never Be Defeated (Ujedinjen narod nikada neće biti pobeđen), Who’s Side Are You On (Na čijoj si strani), Winnsboro Cotton Mill Blues (Bluz za Vinzborsku fabriku pamuka), ili Songs of Insurrection (Pesme pobune) asociraju na probleme klase i rase. Ko je u vašoj mladosti uticao na vaše političke stavove? Roditelji, ljudi iz vaše okoline…?

Rođen sam 1938. godine. Rano sam počeo da učim da sviram klavir kod svog prvog učitelja u Springfildu, u državi Masačusets, gde je bilo mnogo komunista. Mnogi od njih doselili su se tu bežeći od progona senatora Makartija. Na primer, to je mesto gde su usvojena deca Džulijusa i Etel Rozenberga, nakon što su oni bili pogubljeni.

Moj učitelj je takođe bio drug, a moji roditelji, iako nisu bili komunisti, nisu u potpunosti bili protiv te ideje. Oni su znali da je moj učitelj najbolji u okolini, pa su me poslali kod njega, iako je bilo jasno da je on crven. Tako se dogodilo da se moji časovi klavira izmešani s politikom.

Treba imati u vidu da je u to vreme Komunistička partija bila značajna i velika stranka u SAD. Ljudi uglavnom ne znaju kolika je ta partija bila. Komunistička partija SAD je 1943. godine imala sto hiljada članova, što je bilo više nego u Sovjetskom savezu – dakle bila je veoma značajna.

Kako je vaš nastavnik spajao časove klavira i politiku?

Za vreme Korejskog rata, na primer, bavili smo se fugama Johana Sebastijana Baha. Budući da je Bah pisao za čembalo, a ne za klavir, potrebne su vam različite tehnike za postizanje odgovarajuće dinamike. Moj nastavnik je objasnio da je za sviranje Baha potreban plan, strateški pristup, a onda mi je objašnjavao šta znači strateški.

Govorio mi je o savezničkom bombardovanju Drezdena, tokom kojeg su Britanci primenjivali strateško bombardovanje i potpuno razorili grad. Avioni su leteli u talasima i uništavali grad, sekciju po sekciju. Sve to je išlo u paketu s raspravom o tome šta Amerikanci rade u Koreji. Dakle, imajući takve i slične časove, uz muziku sam učio o politici i o marksizmu.

Tokom jednog od vaših koncerata koji sam gledao na internetu, pre izvođenja kompozicije People United Will Never Be Defeated (¡El pueblo unido, jamás será vencido!) objasnili ste publici o čemu je ta kompozicija. Govorili ste o puču u Čileu i o umešanosti SAD. Taj vaš čin podseća na časove klavira koje ste upravo opisali, i meni to deluje kao dobar način da se politika unese u koncertnu dvoranu. Redovno radite takve stvari na koncertima?

Taj sam komad pisao 1970-ih za novac. Kenedi centar je pružio priliku da dvanaestoro pijanista povodom obeležavanja dvestote godišnjice Američke revolucije poruči nove kompozicije od američkih kompozitora. Ursula Opens (Ursula Oppens) je izabrala mene. Budući da sam bio pošteno plaćen, hteo sam da odgovorim na taj zadatak na najbolji mogući način, i želeo sam da kompozicija bude zaista povezana sa Američkom revolucijom. Trebalo mi je vremena da smislim šta da uradim.

Američka revolucija bila je borba za nezavisnost tada male SAD protiv najveće svetske sile, Britanske imperije. Dvesta godina kasnije uloge su se promenile. SAD je postala velika zemlja, najveća svetska sila, a Čile je bio mala zemlja, tako da mi je bilo jasno da treba da dovedem u vezu ta dva istorijska trenutka.

Ljudi u Njujorku nisu bili informisani o događajima u Čileu. Nisu znali za interese rudarske kompanije Anakonda, niti o ulozi CIA u organizovanju puča u rušenju demokratski izabrane socijalističke vlade. Možda ste mogli da vidite grupu od petnaestak komunista kako, noseći transparente, marširaju oko Trga Union na Četrnaestoj ulici, ali niko nije znao ko je bio Salvador Aljende, i stoga mi je bilo jasno da je moj zadatak da širim informacije.

Ursula i ja smo otišli na koncert čileanskog benda Inti-Illimani na Hadson koledžu na Menhetnu. Bilo je to 1974. Tamo smo čuli ¡El pueblo unido, jamás será vencido!,i oboje smo otišli kući s koncerta pevajući tu pesmu. Nakon toga sam odlučio da je najbolji način da širim informaciju o Čileu taj da napišem kompoziciju na osnovu te pesme Serđa Ortege za Ursulu Opens, koja će biti pozvana da je izvede na mestima na koja mene nikada ne bi pozvali.

Naravno, nisam znao hoće li to imati ikakvog efekta, ali kasnije sam dobio nešto dokaza. Više ljudi mi je pisalo kako ništa nisu znali o Čileu, čak ni gde se ta zemlja nalazi, dok nisu čuli moju kompoziciju. Naravno, radilo se o malom broju ljudi, ali svejedno, ti ljudi ipak postoje.

U ranijim intervjuima ste spominjali da su pre pedesetak godina postojale dobre pesme otpora, ali da se čini da ih danas nema. Zašto je tako?

Nisam muzikolog i nemam adekvatan odgovor na to pitanje. Teško je to objasniti. Postoje i dalje dobre pop pesme. Dejvid Bouvi je pisao dobre pesme, i postoje mnogi drugi primeri, ali ta forma pesme otpora, koja je bila veoma važna šezdesetih godina zbog Vijetnamskog rata, čini se da više ne postoji. Ne znam zašto.

Kada sam radio na Songs of Insurrection, kontaktirao sam s ljudima iz drugih zemalja da mi preporuče dobre pesme. Ali na kraju sam odlučio da koristim pesme iz devetnaestog i dvadesetog veka, poput „Die Moorsoldaten“iz 1930-ih, kao osnove za te kompozicije. Dakle, ima mnogo dobrih pesama koje su nastale u poslednja dva stoleća, ali nema baš dobrih novih primera.

Moj stari prijatelj i kompozitor Judži Takahaši (Yūji Takahashi) rekao mi je da dobre pesme nestaju zato što ljudi više ne pevaju. Ne znam je li to tačno, ali istina je da, uopšteno gledano, u oblasti pop muzike ljudi muziku kupuju i slušaju je – ali možda je više ne pevaju.

Dakle, muzika se promenila. Muzička industrija je promenila strukturu muzike. Baš kao što su, na primer, filmovi promenili strukturu književnosti. Radio i televizija su postali osnova nečega što nije tradicionalna forma muzike. Mislim da je opravdano reći da veći deo istorije zapadne muzike nije nešto što su ljudi pasivno slušali, već nešto što su i sami izvodili. Ovo važi čak i za klasičnu muziku. Na primer Bečka filharmonija se zove tako kako se zove jer su je osnovali ljudi koji su svirali u orkestru, koji su bili amateri, dakle ljudi koji su voleli muziku.

Nema mnogo smisla govoriti o pesmama otpora ako ne govorimo i o progresivnim politikama. Čini se da poslednjih godina u SAD raste popularnost nekih ideja iz socijalističke tradicije. Šta mislite o najvidljivijim fenomenima progresivne politike u SAD, poput Demokratskih socijalista Amerike (Democratic Socialists of America), Bernija Sandersa (Bernie Sanders)…

Berni Sanders nije revolucionar. Pretpostavljam da je pristojan čovek. Ali njegova pozicija u pogledu rata uopšte nije progresivna. Po mom mišljenju, Sjedinjenim Državama je potrebna revolucionarna partija. Iako najverovatnije ne bi pobedila na izborima, mislim da je to ono što toj zemlji treba. Ljudi misle da sam naivan, i možda su u pravu, ali ja jesam revolucionarni optimista.

To preuzimam od Gramšija, jednog od osnivača Italijanske komunističke partije, koji je veći deo svog odraslog života proveo po Musolinijevim zatvorima, pa shodno tome nije mogao da bude mnogo optimističan, ali imao je ovaj jedan slogan, ovaj moto: Pessimismo dell’intelligenza, ottimismo della volontà (Pesimizam intelekta, optimizam volje). I ja se u osnovi slažem s tim. Ne možete biti previše optimistični u vezi s neposrednom budućnošću, bilo da se radi o SAD ili o ostatku sveta. Ali možete se ponašati i delati kao da ste optimistični.

O muzici razmišljam na sličan način. Ljudi me povremeno pitaju može li muzika da promeni svet. Obično sam odgovarao ne, najverovatnije ne može, ali ukoliko ne delaš tako kao da može da promeni svet, najverovatnije nećeš pisati dobru muziku. Sada pak odgovaram: da, što da ne! I ukoliko nije dosad promenila svet, to je samo zato što nije bila dovoljno dobra.

Mašina

0 Comments

Submit a Comment