Fer izbori ili bojkot

Od kada je prije trideset godina ova garnitura došla na vlast pučem, svi izbori i oba referenduma su bili farsa. Pljačka je postala način vladanja. Pljačka državne imovine i resursa bila je logičan natavak krađe izbora. Uništeno je i devastirano skoro sve, ostala je samo priroda: more, jezere, rijeke, planine. Sad se krenulo i na njih. „Poslije nas potop“ – način je vladanja tridesetogodišnje neustavne i neligitimne  vlasti. Zato građani sve više bježe iz zemlje, koja je ostala bez perspektive. Međunarodna zajednica je iz svojih geostrateških i stabilokratskih interesa podržavala ili žmurila na sve gore navedeno i sukrivac je u opštem bezakonju i pljački Crne Gore.

Skupština, Vlada, policija, sudstvo, tužilaštvo, Javni medijski servis, ASK, DIK, Centralna banka… sve je pod kontrolom jednog čovjeka. Sva vlast je u njegovim rukama, ma koju funkciju obavljao ili ne obavljao, a „institucije“ su njegov lični servis. Nelegitimna Skupština je opšta pričaonica vladarevih vojnika, u kojoj se, pored populističke i nacionalističke priče, ponekad donose zakoni, ali po njegovoj mjeri. Ti zakoni znaju da liče na evropske, zbog privida, ali se ne primjenjuju. Ne bar prema njemu, porodici, prijateljima.

On kontroliše i glavne kriminalne klanove u državi.  Svi znaju da su Đukanović i ljudi pod njegovom zaštitom van i iznad zakona, da Vesna Medenica, Milivoje Katnić i Veselin Veljović nikad neće i ne smiju sprovoditi zakone i Ustavna ovlašćena nad Đukanovićem, porodicom i prijateljima mu. Oni  mogu ubiti čovjeka, javno, ispred bolnice, dok je na noslima, u prisustvu nekoliko svjedoka i neće za to odgovarati. Iako je Crna Gora jedan od najsiromašnijih država Evrope, Đukanović može biti jedan od najbogatijih evropskih predsjednika a da to ne izazove pažnju, sumnju i istragu državnih organa. On, brat, sestra, sin, šura, kumovi i blisko povezana lica imaju kapital, siguran sam, od nekoliko milijardi eura. Ali dok on drži poluge vlasti, nikada neće biti pod lupom istražnih organa. Đukanović je bez ikakve sumnje komandno odgovoran i za najveći ratni zločin u novijoj istoriji Crne Gore, deportaciju BiH izbjeglica. Ali ko da ga procesuira?

Da bi Đukanović i njegova interesno-kriminalna grupa, organizovana u partiju, svih ovih trideset godina imala privid legitimiteta, osim „institucija“ koje drži pod kontrolom, morao je kontroilsati i opoziciju, bar jedan njen dio. To je uradio podmićujući je privilegijama, „poslovima“, ucjenama i  ubačenm ljudima. Opozicija je, osim LSCG koji se zbog toga ugasio, trideset godina učestvovala u lažnim izborima koje je Đukanović sa svojom partijom organizovao. Izborima, za koje je unaprijed znala da su izgubljeni. Zato bojkot lažnih izbora i vanistutucionalno djelovanje nikada nije bila opcija opozicije. Kako je najzad bar dio opozicije ušao u bojkot parlamenta, plašeći se opšteg bojkota, Đukanović je preko jednog od svojih vojnika, poslanika Popovića, iz partije  čiji bi se samostalni izlazak na izbore mjerio promilima, predložio zakon kojim bi se poslanicima umanjivala plata 60% ako ne prisustvuju sjednicama Skupštine, tj. ako ih bojkotuju. Mjera upozerenja i prijetnje, jer Đukanović dobro zna da je veliki broj poslanika opozicije u Skupštini zbog privilegija i plate, a ne zbog interesa građana.

Izbijanjem afere „Koverat“ krenuli su opšti građanski protesti na kojima je bilo i do 20 000 ljudi. Proporcionalno broju stanovnika, to je kao da je u Francuskoj protestvovalo više od dva miliona građana, u Češkoj više od trista hiljada, u Srbiji dvjesta hiljada. Dakle, može se reći da su to, proporcionalno, bili najmasovniji prostesti u Evropi poslednjih desetak godina. Njih su inicirali i pokrenuli građani a ne opozicija. A onda ni ona nije imala izlaz. Priključila im se – jedan dio nevoljno. Potpisan je Sporazum o budućnosti. Sporazum pored ostalog pedviđa tehničku vladu za pripremu prvih fer i poštenih izbora čiji bi mandat trajao najmanje jednu godinu,  novo izborno zakonodavstvo primjenjivo u praksi, profesionalan i istinski Javni medijski servis, promjene u tužilaštvu, ASK-u, DIK-u… U suprotnom, obavezali su se na bojkot.

Vlast je najprije bila u panici. U početku, što je uobičajno za nju, proteste je povezivala sa Rusijom i Kinom, destabilazacijom države (država su Đukanović i DPS!), da su upereni „protiv evropskog puta i evropskih vrijednosti Crne Gore“. (Ako su Đukanović i DPS evropske vrijednosti, onda sam ja i većina građana protiv te i takve Evrope.)

Kada su protesti stali, vlast, ali i opozcija, počeli su po starom. Prvi su se konsolidovali, nastavilli sa sveopštom pljačkom, novim zaduživanjima, afere su sustizale jedna drugu.  Opozicija sa uobičajnim svađama i prepucavanjima. I jedni i drugi zaboravljajući da je potpisan Sporazum o budućnosti i uslovi koji se moraju ispuniti da bi izbori bili održani. Tzv. Specijani tužilac Katnić i dalje, već sedam mjeseci, „izviđa“ aferu „Koverat“, bez epiloga,  iako postoji jasan i nedvosmislen snimak i priznanje za što se novac iz „Koverte“ koristio. U međuvremenu je, u međunarodnim policijskim akcijama, pohvatano još kokainskih tura ogromne vrijednosti u čijem su organizovanju učestovale kriminalne strukture iz male Crne Gore u kojoj svako svakog zna i svako zna ko što radi. Procurili su tonski snimci sa „govedima iz Rasova“, prvog savjetnika predsjednika države, ujedno i najvećeg crnogorskog izvođača građevinskih radova. Izbila je i afera o milionskim prevarama, utaji poreza, pranju novca. Specijalni je krenuo u akciju „Klap“, koja će se, kao i sve, završiti procesuiranjem sitnih riba. Protiv brata predsjednika Đukanovića, uprkos dokazima koje je iznio osumnjičeni Dejan Lakić, normalno da neće biti pokrenuta istraga. Kao ni u aferi „Koverat“ protiv Mila Đukanovića.

U poslednjem truntku su, čini mi se, i vlast, i opozicija, i međunarodna zajednica, shvatili, da se zbog potpisanog Sporazuma o budućnosti i svega što se dešavalo, mora krenuti u neke promjene, jer može doći do bojkota izbora. Ako ne od partija, onda od građana, čime bi se izgubio i onaj privid legitimiteta buduće a iste vlasti. DPS je krenuo da pravi ustupke, kozmetičke normalno. Jer zna da u fer i poštenoj izbornoj trci vjerovatno gubi izbore. Na građanima je da ne pristanu na takve kozmetičke promjene, vršeći stalan pritisak na opoziciju da ih bojkotuje  ako se ne ispune osnovne stavke iz Sporazuma o budućnosti. Ili da ih sami građani bojkotuju ako opozicija iz ličnih i partijskih interesa ponovo pristane da bude dekor novoj „izbornoj“ pobjedi Đukanovića i njegove nazovi partije.

Na izbore se ne smije izaći ni ako do njihovog održavanja ne bude donesena pravosnažna i adekvatna presuda za aktere afere „Koverat“. Ako međunarodna zajednica opet zažmuri na sve izborne i druge neregularnosti, ucjene, kupovinu glasova, pritiske i krađe, onda svaka njihova priča o Putinu, Erdoganu i Lukašenku, njihovoj autokratskoj i dugovječnoj vladavini, može se tumačiti kao loš vic. Jer njihov dosadašnji miljenik i favorit Đukanović je mnogo duže na vlasti od pobrojanih, a ni Putin, ni Erdogan, ni Lukašenko, siguran sam, ne drže baš sve institucije pod svojom kontrolom kao što ih drži Đukanović.

Objavio/la na 11:35. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

1 komentar za “Fer izbori ili bojkot”

  1. Lično ne mislim bojkotovati izbore. Izaći ću i prekrižiti listić ukoliko budem nezadovoljna. Mislim da je to mnogo bolje rješenje. Da se ne bi maltretirali i prebrojavali građani. Dosta je ovom narodu pritisaka.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-