Na braniku kluba, kvarta i antifašizma

Piše: Bartul Čović

Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

U nogometu kakvog danas poznajemo, uspješnost je najprisutniji kriterij. To i nije toliko neobično – nogomet je, naposljetku, kompetitivna igra. Međutim, problemi nastaju kada kompleksni, društveno-politički situiran fenomen poput nogometa, svedemo na puko zbrajanje dobrih ili loših rezultata. Oni koji za te zacrtane aršine ne mare previše ili ih dovode u pitanje, prema kriterijima rezultata ne spadaju u sam vrh „najuspješnijih“, ali na neki drugi način nogometu i društvu pružaju viši smisao i razloge za optimizam. U Madridu, u sjeni megauspješnih Reala i Atletica, odvija se jedna takva priča.

Nedavno završenu sezonu španjolske Primere Rayo Vallecano završio je na posljednjem, dvadesetom mjestu. Za klub iz radničkog kvarta Vallecasa – poznat po nadimcima La Franja (pruga) zbog prepoznatljive crvene pruge koja se proteže preko njihovog bijelog dresa ili jednostavno Rayo – to znači da će iduće sezone kroz 42 kola Segunde tražiti povratak među elitu. Pritom se neće nalaziti na nepoznatom terenu – u posljednjih osamdesetak godina, koliko se natječu u sistemu ligaškog nogometa, Rayo je čak 19 puta mijenjao rang ispadanjem u nižu ili promoviranjem u višu ligu. Samo u posljednjih desetak godina „šetali“ su od treće lige do senzacionalne osme pozicije u Primeri. Izraz „jojo klub“ namijenjen je ekipama s velikim oscilacijama u rezultatu. U Španjolskoj, gdje koriste naziv equipo ascensor, teško bi bilo pronaći bolji primjer ovakvog kluba od Raya. Međutim, značaj ovog jojo kluba u lokalnoj zajednici i njegova reputacija u nogometnom svijetu uvelike nadilaze razinu koja je uobičajena za povremene prvoligaše. Za razliku od velikog broja klubova koji se ponosno smatraju predstavnicima svoje zemlje ili regije, Rayo ne predstavlja čak ni svoj grad. Oni su ponosan kvartovski klub.

Njihova odana navijačka baza nalazi se unutar granica Vallecasa, kvarta ili barria poznatog po siromaštvu, otporu gentrifikaciji i radničkim borbama. Posebnu dimenziju svemu daju Rayovi najvjerniji navijači, radikalno lijevi ultrasi, Bukanerosi.

Ova skupina nastala je 1992., deset godina nakon Svjetskog prvenstva u Španjolskoj koje je donijelo veliku ekspanziju navijačkog pokreta i osnivanje mnogih ultras grupa, karakterističnih po dotad neviđenom intenzitetu bodrenja svojih ekipa te oštrijim stavovima i ambicijama. Prema količini političkih aktivnosti, Bukanerosi su na samom vrhu španjolske, ali i svjetske ultra scene. Neumorno se bore protiv korupcije i komercijalizacije u modernom nogometu te njihovih proponenata u španjolskoj ligi i savezu. Istovremeno ne odstupaju od antikapitalističkih, antihomofobnih, antirasističkih i feminističkih načela, a od kluba zahtijevaju isto. Često ističu transparente s porukama kao što su Rayo, radnička klasa i antifašizam; Siromašni, ali ponosni; Dalje od naših tijela (kao odgovor na kampanju za zabranu pobačaja), Nitko nije ilegalan (kao podršku izbjeglicama) ili Iako nas čeka samo bol i smrt… (stih pjesme A las barricadas iz vremena Španjolskog građanskog rata), popraćene bakljadama i živopisnim koreografijama. Na ostalim tribinama Estadia Vallecasa, koje pohode nešto manje zagriženi navijači, teško biste pronašli nekoga tko ne odobrava stavove Bukanerosa, što i nije pretjerano iznenađujuće s obzirom na lokalnu tradiciju.

Vallecas je smješten uz vanjski rub zaobilaznice M30 koja centar Madrida odvaja od periferije. Oduvijek siromašno naselje nekad je bilo zasebna općina, kasnije pripojena prijestolnici. Dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća bile su razdoblje žestokih političkih previranja i mnoge europske zemlje nalazile su se u predrevolucionarnim situacijama, a stanje u Vallecasu nije bilo drugačije. Na terenu su djelovale brojne radničke, sindikalne i revolucionarne organizacije, a u jednom od lokalnih sindikata bio je aktivan i Amós Acero, učitelj koji je život posvetio opismenjavanju radnika i gradske sirotinje, i koji se 1921. odlučio dodatno angažirati, pristupivši Socijalističkoj radničkoj partiji. Deset godina kasnije kralj Alfonso XIII. napušta zemlju, Kraljevina je ukinuta, i Španjolska je proglašena Republikom. Posljednji udarac monarhiji bili su lokalni izbori na kojima je narod u gotovo svim većim mjestima birao ljevičarske kandidate. Tako je bilo i u Vallecasu, gdje Acero postaje prvi demokratski izabrani gradonačelnik.

Period Republike donosi modernizaciju i demokratizaciju društva, pa tako i sporta. Iste godine kada je Acero stupio na dužnost, u Španjolskoj je utemeljen Radnički nogometni savez, koji je amaterskim momčadima omogućio kontinuirano odigravanje utakmica. Ovom Savezu pristupio je i vrlo mladi klub (osnovan 1924.) punog imena Agrupacion Deportiva El Rayo – današnji Rayo Vallecano. Velikani kao što su Real i Atletico u to su vrijeme već igrali Primeru, no Rayo će se moćnim gradskim susjedima pridružiti tek nakon skoro pola stoljeća nastupanja u nižim ligama, u sezoni 1977/78, te ih iz prvog pokušaja senzacionalno pobijediti. Nisu se zaustavili na tome, već su nadjačali i Barcelonu, Valenciju, Athletic Bilbao i Sevillu, zaradivši nadimak Matagigantes (ubojice divova), koji je označio jedno od najslavnijih razdoblja u klupskoj jojo povijesti.

Razdoblje Republike s početka tridesetih nije dugo potrajalo, a ono što je uslijedilo i danas uvelike oblikuje politički život u Španjolskoj. Francisco Franco i njegove falange 1936. provode puč, čime započinje Španjolski građanski rat između antifašističkih republikanskih snaga i Francovih fašista koje podržavaju Hitler i Mussolini. Vallecas je u ratu imao stratešku ulogu jer se nalazi na putu iz Madrida u Valenciju, gdje se republikanska vlada sklonila pred napredovanjem fašista.

Brojne kuće najsiromašnijih slojeva teško su stradale u bombardiranjima. Posljednjih dana rata u Valenciju bježi i Acero, ali kasnije biva uhapšen, smješten u koncentracijski logor i streljan.

Tijekom dugog niza godina Francove diktature (1936-1975) politička stremljenja većine stanovnika Vallecasa nisu se izmijenila. U drugoj polovini 20. stoljeća barrio je značajno narastao i danas broji oko 300 000 ljudi. Uzrok ovome bile su migracije – prvenstveno doseljavanje siromašnih familija iz slabije razvijenih dijelova Španjolske – ali i značajni priljev romske populacije te migranata iz bivših kolonija poput Maroka. „Mi smo kvart koji svakoga dočekuje raširenih ruku. Svi živimo loše, a neki zaista kritično.“[1], kaže Jesús Diego Cota, legenda Raya i kapetan kluba iz devedesetih.

O mreži solidarnosti i uključivosti koju lokalna zajednica i navijači godinama grade oko ovog kvarta i kluba, svjedoči i uspomena na još jednu igračku ličnost iz tog razdoblja. Jedna od tri tribine Estadia Vallecasa nosi ime Willyja Agbonavbarea. Willy je bio povremeni golman nigerijske reprezentacije i golman Raya šest sezona u nizu. Bukanerosi (oformljeni gotovo u isto vrijeme kada je stigao u klub) su ga obožavali, ne toliko zbog njegovih vještina, koliko zbog karizme i činjenice da je bio personifikacija multikulturalnog radničkog naselja. Na liječenje supruge, koja je oboljela od raka nakon kraja njegove karijere, potrošio je većinu svoje ušteđevine, da bi nakon njene smrti sortirao prtljagu na madridskom aerodromu te radio kao dostavljač. Preminuo je u svojoj 48. godini, također od raka. Fanatičnu odanost Bukanerosa Rayu lakše je razumjeti ako znamo da Willy nije jedini čovjek u dresu s crvenom prugom s čijim se životom velik broj navijača mogao uvelike poistovjetiti. Iznad ulaza na tribinu stoji njegova slika s natpisom „Nikada nećemo zaboraviti kako si branio La Franju i tvoju borbu protiv rasizma“.

U Vallecasu se od igrača, kao najeksponiranijih predstavnika kluba, i danas traži ponašanje u skladu s vrijednostima zajednice. Lokalni novinar Carlos Sánchez Blas piše da se kod pristupanja Rayu ne potpisuje samo ugovor o radu, već i nepisani, društveni ugovor: „Ti si igrač Rayo Vallecana. Želim da pomažeš ljudima. Da razgovaraš sa mnom na ulici. Ja sam tvoj navijač.”[2] Kada se pojavi potencijalna prijetnja ideji koegzistencije kluba, navijača i progresivnih vrijednosti, Bukanerosi su spremni brzo i učinkovito djelovati.

Bio je kraj zimskog prijelaznog roka 2017. i Rayo je igrao katastrofalnu sezonu – nalazio se pri dnu Segunde i prijetilo mu je ispadanje u treću ligu, iako je uoči početka sezone bio označen kao jedan od favorita za povratak u Primeru iz koje je ispao 2016. (zaista ultimativni jojo klub). Momčadi je nedostajalo svježe krvi i uprava je rješenje pronašla u ukrajinskom napadaču Real Betisa, Romanu Zozulyji. Njegova karijera u Rayu nije još ni počela, a već je bila okončana u jednom od najvećih nogometno-političkih skandala te godine. Naime, šest mjeseci ranije, prilikom prelaska u Betis, Zozulya je fotografiran na aerodromu u Sevilli u majici s logom jedne od mnogih ukrajinskih neonacističkih paravojnih organizacija. Prilikom dolaska u Rayo, Bukanerosi su ove fotografije predočili javnosti, te su ulice Vallecasa, stadion i tribine kroz nekoliko idućih dana bile prekrivene natpisima Vallecas nije mjesto za naciste, NOT WELCOME i Zozulya odlazi. U aferu se umiješao Javier Tebas, predsjednik Primere i Segunde poznat po korupcijskim aferama, namještanju utakmica i demoniziranju navijača, izjavivši kako je nedopustivo da se u 21. stoljeću Zozulyi brani pravo na slobodu govora i pravo na rad. Po strani nije ostala ni ukrajinska ambasada, koja je 28-godišnjeg napadača pokušala predstaviti kao mladog domoljuba koji naprosto voli svoju ratom zahvaćenu zemlju.

Za ovu su javnu raspravu Bukanerosi bili vrhunski pripremljeni. Objavili su devet stranica dug dokument u kojem su objasnili stvarnu narav Zozulyinih političkih stavova. Obznanili su da podržava zloglasnu neofašističku Azov brigadu, da je pozirao sa slikom ukrajinskog nacističkog kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata Stepana Bandere te da je na društvenim mrežama dijelio fotografiju broja 1488 (popularni neonacistički numerološki simbol; broj 14 označava slogan od isto toliko riječi We must secure the existence of our people and a future for white children – Moramo osigurati postojanje naših ljudi i budućnost za bijelu djecu, dok 88 predstavlja dva osma slova alfabeta, HH, odnosno „Heil Hitler“).

Uprava nije imala izbora i poništila je transfer. Zahvaljujući navijačima, antifašistička reputacija kluba i zajednice ne samo da nije oštećena, nego je bila i dodatno učvršćena.

Kada govorimo o Rayu, mnogo je primjera koji dokazuju da oni na terenu i oni uz njega znaju djelovati kao, u suštini, dio istog kolektiva. Kada se penzionerka Carmen Ayuso suočila s prijetnjom deložacije iz svojeg doma, spas se pojavio u liku Paca Jémeza, trenera prve momčadi, koji trenutno obnaša svoj drugi mandat na Rayovoj klupi. „Prijatelj me nazvao kako bi provjerio možemo li kao klub dati izjavu medijima. No kada sam vidio fotografije, pomislio sam kako naprosto nije dovoljno reći da je stvar nepravedna. Od toga ne bi bilo koristi. Od svih stvari koje se nekome mogu dogoditi, najgore je završiti kao beskućnik. Nismo to mogli mirno promatrati – pomogli smo joj kako bi živjela dostojanstveno i kako se ne bi osjećala usamljeno“. Na sljedećoj se utakmici preko gotovo cijele tribine protezala poruka Bukanerosa: Izopačena država deložira. Radnički kvart se solidarizira. Carmen ostaje. Igrači su prikupili novac i svojoj susjedi osigurali ostanak u vlastitu domu. Mnoge akcije ovakve vrste ne dopiru do medija i ostat će poznate samo onima koji su svakodnevno involvirani u aktivnosti kluba. Doduše, poznata je priča da je Jémeza i njegove igrače često moguće vidjeti u ulozi volontera u društvenim centrima ili anegdota o braniču Antoniju Amayji koji se ozlijedio pripremajući hranu u pučkoj kuhinji.

Potrebno je naglasiti da momčad Paca Jémeza na terenu predstavlja jednako zanimljiv i rijedak fenomen kao i van njega. Kao igrač na poziciji stopera, prezirao je naputke trenera da izbjegava kratka dodavanja i umjesto toga napamet ispucava loptu kako bi raščistio opasnost. „Osjećam se kao pobjednik ako ljudi napuste stadion zadovoljni“[3], izjavio je jednom prilikom i možda najkonciznije objasnio svoju nogometnu filozofiju. Jémez je tip trenera koji će radije izgubiti igrajući lijep nogomet nego pobijediti bunkerom.

Španjolski izraz Juego de Posición označava taktički koncept napadačkog nogometa baziranog na posjedu i široko postavljenom napadu; strpljivom građenju igre od zadnje linije, kretanju cijele ekipe kao kompaktne cjeline itsl. Većina top klubova ovaj princip smatra najmodernijim i najučinkovitijim. Među trenerima, najpoznatiji zastupnik ovakve igre je Pep Guardiola. Početkom desetljeća vodio je Barcelonu, čiju su okosnicu činili Messi, Xavi i Iniesta. Mnogi ovu generaciju smatraju najboljom u povijesti nogometa. Bio ih je užitak gledati kako dominiraju protivnike, drže loptu u svojem posjedu i probijaju svaku obranu. Povremeno bi ih neke ekipe uspjele pobijediti, ali nitko ih nije mogao spriječiti da igraju onako kako su zamislili. Točnije, nitko to nije uspio napraviti više od tri godine i Barcelona je u 136 uzastopnih utakmica imala veći posjed lopte od protivnika. Sve dok krajem 2013. nisu došli u Vallecas. Mali kvartovski klub Rayo uzeo im je loptu i napadao najbolji klub na svijetu njihovim vlastitim oružjem. Naravno, napadački stil igre i široko postavljena momčad znači da ćete, ako ne završite napad, ostavljati veliki prostor iza sebe, a kada su vam protivnici blago rečeno velemajstori, nećete se dobro provesti. Barcelona je pobijedila 4-0, ali je malo vjerojatno da su domaći navijači bili nezadovoljni prikazanim. Paco Jémez vjerojatno se osjećao kao pobjednik: „Ima li zaista neke razlike izgubiti s dva ili četiri gola razlike? Naša filozofija nekada pođe po zlu, ali to što smo mali klub ne znači da tako trebamo i igrati. Želimo igrati kao velik i važan klub i to nam uspijeva. Klišej je da mali moraju igrati defenzivno“[4]. Takav je naprosto Jémez, jedan od onih koji istovremeno važe za nogometne genijalce i ekscentrike. Beskompromisan, ne baš pragmatičan, i uporan – kao i ultrasi koji ga bodre. Često je nazivan idealistom i suicidalnim tipom trenera, na što odgovara „bolje suicidalan nego kukavica“.[5] Na kraju krajeva, i po surovom kriteriju uspjeha, radi se o najuspješnijem strategu u 95 godina dugoj Rayovoj povijesti – upravo je pod njegovim vodstvom klub 2013. godine na ljestvici Primere završio na osmom mjestu, što je i dalje najviša ligaška pozicija u klupskoj povijesti.

Dakle, Rayo okružuje lokalna zajednica s dugom tradicijom emancipatornih borbi i solidarnosti, s tribine ga bodre predani ljevičari, a igrači sudjeluju u životu barria i igraju progresivan nogomet. Međutim, pozitivne pojave koje predstavljaju osvježenje i jedan od tračaka nade u kontekstu modernog nogometa, prestaju na vratima klupske uprave.

Ovo je u svakom smislu narodni klub, osim u ekonomskom. Rayo se nalazi u većinskom privatnom vlasništvu Raúla Martína Prese, biznismena koji je klub kupio za nekoliko stotina eura poslije bankrota prethodnih vlasnika. Nogometni vlasnici mogu se razlikovati po tome što su neki milijarderi, a neki tek milijunaši, no sport im svima služi jednoj stvari – uvećanju vlastita bogatstva. Bukanerosima je ovo potpuno jasno i zato je napetost između navijačke baze i klupske uprave jedna od konstanti u Vallecasu. Prilike za iskazivanje nezadovoljstva Presinim radom ne propuštaju se. Održan je prosvjed zbog podcjenjivačkog odnosa prema ženskoj ekipi (Rayo Vallecano Femenino) koja je 2008. osvojila naslov španjolskih prvakinja, nešto što je s muškom ekipom teško postići i na Football Manageru. Još jedan prosvjed bio je usmjeren protiv Presinih nerealnih poslovnih poduhvata brendiranja i osnivanja klupskih podružnica na američkom tržištu, koji su završili financijskim fijaskom na štetu klupske blagajne.

Klub je prije nekoliko sezona u većini svjetskih sportskih medija pohvaljen zato što je, odlukom uprave, na gostujućem dresu crvena pruga zamijenjena LGBTIQ+ dugom. Pritom je obznanjeno da će manji postotak od svakog prodanog dresa biti uložen u sedam različitih inicijativa kojima je u cilju borba protiv diskriminacije. Ovi dresovi uspješno su se prodavali diljem svijeta, no Bukanerosi nisu htjeli da Presa njihove progresivne ideje tretira kao artikl: „Jedino načelo u koje uprava vjeruje je zarada. Oni nemaju nikakva antifašistička, radnička, antihomofobna ili feministička načela. Mi ta načela branimo svaki dan.“ Njihova navijačka logika nalaže da se politička borba mora voditi na tribini ili putem ulične mobilizacije (2011. bili su dio pokreta Indignados), a ne marketinškim redizajnima i donacijama kao paravanom za punjenje privatnih džepova. Uprava koja rijetko podržava navijače u borbi sa sistemom, naprosto je pokušavala profitirati na identitetu kluba koji su Bukanerosi godinama gradili – usprkos, a ne zahvaljujući onima odozgo.

Bilješke:

[1] Robbie Dunne, Working Class Heroes: The Story of Rayo Vallecano, Madrid’s Forgotten Team (Hove: Pitch Publishing Ltd, 2018), 25.

[2] Isto, 26.

[3] Isto, 205.

[4] Isto, 205.

[5] Isto, 27.

Slobodni filozofski

Objavio/la na 06:25. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-