Sestre Hačaturjan i nasilje nad ženama u Rusiji

Piše: Matea Grgurinović

Priča o obitelji Hačaturjan počinje slično kao mnoge druge priče – godine nasilja i zlostavljanja koje je počelo kao nasilje nad suprugom, pa se prelilo u nasilje nad kćerima. Sin istjeran iz kuće, prijavljivanje zlostavljanja i nereagiranje policije i stručnih službi. I završava onako kako također često znaju završiti ti slučajevi, smrću. Ovaj put ne smrću sestara Hačaturjan koje su zlostavljane, već nasilnog oca.Službene statistike također pokazuju kako je svaka peta žena u Rusiji bila žrtvom nasilja u obitelji i da su šanse tri puta veće da će žene biti žrtvom nasilja od strane člana obitelji nego neznanca. Stručnjaci procjenjuju kako između 60 i 70 posto žena žrtava nasilja u obitelji isti ne prijavljuju

A ovako počinje članak u Novoj gazeti o slučaju obitelji Hačaturjan:

“Kada su se u petak, 27. srpnja 2018. godine iz stana obitelji Hačaturjan zaorili vrisci djevojaka koje su tamo živjele, susjedi na to nisu obratili pažnju.”

Naime, nije to bilo ništa neobično. Taj dan je pater familias Mihail Hačaturjan šamarao i kažnjavao svoje tri kćeri za “nered” koji su ostavile po kući (par vlasi kose) i za potrošenih 14.000 rubalja (oko 1400 kuna) “osobnih” sredstava koje je manjkalo na bankovnoj kartici.

Nakon zlostavljanja i nakon što je kćeri posprejao suzavcem, otac se zavalio u naslonjač i utonuo u san. Nakon još jednog u nizu zlostavljanja koje je trajalo godinama djevojke su odlučile da to više ne mogu trpjeti i ubile su ga nožem i čekićem. Zatukle i probole.

Mihail je suprugu Aureliju potom 2015. godine potjerao iz doma uz opravdanje kako je prestala obavljati “dužnosti žene”, otprilike u vrijeme kada je najstarija kćer navršila 16 godina. Supruzi je prislonio pištolj na glavu i zapovjedio: odlazi ili ću vas ubiti sve četiri. Majka je otišla, a kćeri ostale u obiteljskom domu gdje su tretirane kao ropkinje i sluškinje te bile seksualno zlostavljanje.

Mihailov je sadizam išao tako daleko da je kćerima čak bilo zabranjeno korištenje određenih riječi. U ovakvom su hororu odrastale sestre Hačaturjan. Zbog njega su ubile. I sada im se sudi u slučaju koji je u Rusiji podigao veliku prašinu. Počeo se propitivati način na se koji Rusija nosi sa slučajevima nasilja u obitelji.

Više od 200 tisuća ljudi potpisalo je online peticiju kojom urgiraju da se odbace optužbe za ubojstvo koje su podignute protiv sestara. Održano je i više prosvjeda, ali i raznih skupova podrške, poput čitanja poezije u Moskvi, na kojima su građanke i građani pokazali da ih brine slučaj Hačaturjan i ono što predstavlja u široj priči o nasilju u ruskom društvu.

Ili možda da spomenemo slučaj Anastasie Ovsjannikove koju je muž Maksim Gribanov tako brutalno pretukao da je poginula od posljedica premlaćivanja. Htjela ga je ostaviti, upoznala je nekoga drugoga, željela je normalan život bez straha. Maksim je rekao kako je imao “svoje razloge” za premlaćivanje koje je Anastasiu koštalo života.

Mogli bi još tako navoditi slučajeve i slučajeve. Činjenica jest da se takve stvari događaju u Rusiji, često. A svi nabrojani slučajevi odvili su se nedavno, nakon donošenja novog zakona o dekriminalizaciji nasilja u obitelji koje je donesen 2017. godine i kojim je nasilje unutar obitelji koje ne rezultira značajnim tjelesnim povredama maknuto iz Kaznenog zakona i postaje tek prekršaj. Pogotovo ako je prvi prekršaj. Onda se očito ne računa.

Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peškov je kada je komentirao zakon izjavio kako sukobi i konflikti unutar obitelji “nisu nužno nasilje u obitelji”, dok s druge strane državne statistike pokazuju kako se 40 posto svih nasilnih zločina u Rusiji odvija u obitelji, što znači da partneri svake godine pretuku otprilike 36 tisuća žena i da svake godine otprilike 26 tisuća djece trpi zlostavljanje od strane svojih roditelja.

A ovako to ide u Hrvatskoj: “To vam je tako u braku. U tim bračnim, osobnim i obiteljskim odnosima, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti.” Nisu to riječi ruskih ministara ili glasnogovornika, već naše, friško smijenjene (iako ne zbog ovakvih izjava), Ministrice za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Vlade RH Nade Murganić u slučaju župana Požeško-slavonske županije Alojza Tomaševića.

Još 47% ispitanika se izjasnilo kako se žene često suočavaju s nasilnim stavovima protiv žena (njih 61% anketiranih između 18 i 24 godina). Trećina ispitanika (32%) smatra da se žene u Rusiji često suočavaju s fizičkim nasiljem (ne seksualne prirode). Žene same (njih 38%) češće i više od muškaraca (25%) smatraju da su žrtve nasilja.

Svaki drugi ispitanik (49%) tvrdi da su šanse da žene budu žrtvama raznih oblika nasilja više u slabije naseljenim, manjim, mirnijim mjestima. 38% ispitanika smatra da postoji prijetnja i opasnost da će postati žrtvom nasilja u obitelji, dok čak 49 posto žena smatra isto.

Službene statistike također pokazuju kako je svaka peta žena u Rusiji bila žrtvom nasilja u obitelji i da su šanse tri puta veće da će žene biti žrtvom nasilja od strane člana obitelji nego neznanca. Stručnjaci procjenjuju kako između 60 i 70 posto žena žrtava nasilja u obitelji isti ne prijavljuju, a samo oko tri posto slučajeva završi na sudu.

Prema pisanju Human Rights Watcha, žrtve prijavljuju kako policija često ne reagira na prijave slučajeva obiteljskog nasilja. Naime, u Rusiji se često smatra da su to “obiteljske stvari” u koje se država ne želi miješati. I izgleda da će s novim zakonom implementiranim 2017. stvari ostati iste.

A što govori činjenica da nismo čuli o ovakvim primjerima u našem sokaku – da toga nema ili da se takve stvari, riječima dojučerašnje ministrice Murganić, rješavaju unutar obitelji, iza zatvorenih vrata?

H-alter

Objavio/la na 07:00. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-