Građansko društvo i kultura

Koncept građanskog društva artikuliše se jos iz vremena Aristotela i Cicerona, ali su revolucionarnu ideju o prirodnom ljudskom pravu da se organizuju u zajednice slobodnih i jednakih građana razvili Džon Lok i Žan-Žak Ruso.Kasnije su ideju proširivali i razvijali zapadni mislioci kao što su Džon Stjuart Mil, Georg Fridrih Hegel, Aleksis de Tokevil i Antonio Gramši. Pojam se danas različito tumači i koristi na različitim meridijanima.[1]Ono što je odlika demokratskih društava danas je pravo i sloboda njenih građana da se slobodno povezuju. Postoji širok dijapazon organizovanja u društvu u vidu političkih partija, nevladinih organizacija, kulturnih, umjetničkih, univerzitetskih, poslovnih, sportskih i mnogih drugih organizacija.

Često se u svakodnevnoj komunikaciji pojam građansko društvo zamjenjuje pojmom treći sektor. Ali, samo pominjanje trećeg sektora ukazuje na činjenicu da postoje prva dva. Istinsko građansko društvo čine tri sektora koji se nalaze u određenoj interakciji. To su javni sektor, komercijalni sektor i već pomenuti neprofitni sektor. Svi smo svjedoci da se u prethodnom periodu postojala dva modela oslanjanja građanskog društva. Po jednom se građansko društvo oslanjalo isključivo na tržište, a po drugom na državu. Iako još uvijek nije u potpunosti zaživjela nijedna alternativna paradigma, nesumnjivo su aktivisti trećeg sektora pred velikim izazovom i šansom da u ponude puni oslonac na ovaj sektor. Međutim, ono što možemo smatrati spoznajom u finkcionisanju građanskog društva je potreba za interakcijom i integracijom sve tri komponente od kojih je sadržan, u cilju stvaranja sinergetskog efekta i prevazilaženja problema nestabilnosti izazvanog efektom“klackalica”, kad jačanje, odnosno podizanje, jednog segmenta nosi sa sobom slabljenje i snižavanje nekog drugog.

Značajna je uloga javnog sektora u oblastima kulture, kao što sun pr. mediji, zatim naročito značajno obrazovanje, ali i poresko zakonodavstvo. U situaciji kad, primjera radi, kreativne industrije bilježe rast, jer se pokazalo da kreativna industrija nije bitnije pogođena krizom, za njen opstanak potrebna je sposobnost javnog sektora da zaštiti autorska prava, obezbijedi funkcionalnost sudstva i jednostavan poreski sistem.

Najčešći model kulture danas je pluralizam kultura u praksi, gdje imamo na djelu elitnu, klasičnu kulturu kojom se zanima jedan mali procenat građana i popularnu, urbanu kulturu. Očito je da negdje postoji velika potreba da se država umiješa tamo gdje kultura ne može da obezbijedi sopstvenu održivost pritisnuta tržišnim zakonima ponude i tražnje. Onda kad kulturni proizvod ne može postići ekonomsku cijenu, a gdje postoji potreba za ulaganjem sredstava tu treba da postoje donatori i država koji će to pomoći. Država, takođe,  treba da pomogne svim onim segmentima kulture koji su u  rastu i ne smije poreski da opterećuje te segmente, dok pomoć nije  neophodna onima koji su napravili ekonomski uspjeh.

U kulturi i umjetnosti kao ni u jednoj drugoj sferi društva postoji težnja za individualnošću. Međutim, biti individua prilično je “opasno”, izuzetno sa ekonomskog aspekta. Osam talenta, za kulturno stvaralaštvo potrebna je tehnološka i finansijska potkrijepljenost. Kultura, odnosno umjetnost, kao elitni dio kulture i uopšte stvaralaštvo u savremenom okruženju i uslovima pokazuje potrebu da se nekako umreži u komunikacijsku otvorenost koja doseže globalne razmjere.Taj komunikacioni prostor, nažalost, nosi određene rizike.Na izvjestan način prisiljava kulturu da bude komunikativna samo na prvi pogled, da se može njom koristiti svako, bez obzira na sopstvenu informisanost, što visoka kultura, naravno, ne može i ne smije sebi da dozvoli.

Kultura je danas pretpostavka za sve što se u državi dešava. U javnom sektoru svima je već odavno jasno da bez kulture nema napretka države. Međutim, u nerazvijenim demokratijama upravljački kulturni model u javnom sektoru je gotovo po pravili problematičan.Vrlo je prisutno  partokratsko rezonovanje o kulturi, pa se u institucijama kulture nalaze ljudi, po logici, partijske pripadnosti i partijske podobnosti. Svremene i razvijene države su shvatile da na tim mjestima moraju biti ljudi koji su kompetentni, koji mogu da odlučuju na pravi način. Ovo je naročito značajno kad znamo da se kultura jedne države prepoznaje sa stanovišta kulturnog kapitala. Ona se nebi smjela posmatrati kao javni trošak, već kao pretpostavka razvoja.

Još jedno  pitanje koje je jako važno sa aspekta politike je pitanje kvaliteta rada institucija i programa koji se nude građanima, ali i pitanje kontinuiteta upravljanja. Za kulturu je potreban jedan dugoročni proces. Direktorski mandati traju obično četiri godine, efekti u kulturi su na“dugom štapu” i pošto rukovodioci brzo odlaze gubi se potrebni menadžerski entuzijazam i kontinuitet. Dolazi neko novi na pripadajuće mesto, počinje neke svoje nove programe i nastaje jedno šarenilokoje nema stratešku usmjerenost. To dovodi do zaključka da je kulturna politika u zemljama gdje demokratski razvoj na niskom nivouzapravo stihijska kulturna politika i zavisi od trenutka i pojedinaca.

Kada govorimo o odnosu prosvjete i kulture i tu je potrebno imati razvijenu svijest o potrebi uticaja javnog sektora u oblikovanju svijesti građana. Na primjer, na čitavom ex-Yu prostoru, naše su prilike takve da prosveta ne ulaže dovoljno napora u vaspitanju našeg mladog čovjeka da razvija svoju kulturnu potrebu.Mali procenat građana ide u pozorište, a daleko manji procenat ide na koncerte klasične muzike. Tako imamo veoma rijetko situaciju da vrhunski pijanisti koji u svijetu dobijaju nagrade i koncertiraju, dođu u neki grad srednje naseljenosti iz razloga što oviu prvom redu ne poseduju adekvatnu opremu, drugo, na koncert dođe vrlo malo ljudi, uglavnom  profesora i nastavnika neke muzičke škole i njihovi učenici. Uz činjenicu da postoji vrlo malo prostora za kulturu i infrastrukturalno i medijski dolazi se do činjenice da kao posljedica tranzicije i ekonomske krize dolazi do toga da u slabo razvijenim zemljama bude uveliko  zapostavljen jedan kulturni i umjetnički potencijal i on se nalazi negde na samom kraju liste prioriteta. Upravo takva situacija ukazuje da je alarmantna je potreba za  rješavanjem pitanja održivosti kulture.

Kultura u svijetu, inače, trpi jednu doktrinu, a to je da svijet, odnosno čovječanstvo počiva i opstaje na ekonomskom napretku,da sumaterijalna proizvodnja i poslovni odnosi, fokus energije čovečanstva i brige države, a da kultura treba sama da se izbori kako za svoj opstanak, tako i za sopstveni napredak. Da li kultura kao opšti interes treba  da bude pod okriljem države da bi mogla da preživi teška vremena? Da li je isključivo surovo tržište ono koje će presuditi šta valja i šta je kulturno dobro, a šta nije?  Da li je vrijedno pažnje jedino ono što je tržište prepoznalo kao dobro, dok ideje i kreacije koje nisu uspjele da se prodaju ni ne zavređuju pažnju javnosti?To su neke  od dilema koje na mnogim skupovima pokušavaju da razriješe kulturolozi, profesori, ekonomisti.

Ulazak komercijalne svijesti u sveru kulture najočitije se ogleda kroz pojam kreativne industrije. Da li je kreativna industrija put ka regeneraciji urbane kulture ili samo još jedna nada da se poveća stopa zaposlenosti?Da li se u kulturu ulazi iz strasti ili potrebe da se zaradi? Dok s jedne strane ekonomisti smatraju da se kultura, kao sve ostale aktivnosti, može prevesti u novac, kulturolozi ukazuju da bi se na taj način kultura pakovala u standardizovane formate zabave. Kultura je ta koja postoji da bi isprovocirala, aktivirala, pokrenula, a ne da bi stvarala radna mjesta.

Ipak, u sveopštoj vladavini liberalne ekonomije sve postaje tržišno, pa i kultura je tržišna, politika je tržišna, svuda se traže potrošači kome će se prodati “roba” i ostvariti neki određeni profit. Negirati tržište bila bi opet jedna velika iluzija, jer je danas teško naći dobrog mecenu ili jaku državu koja će dovoljno  brinuti o kulturi. Zato je, u cilju održivosti kulture, potrebno uspostaviti neku  ravnotežu.

Tržište je ono koje pokazuje da li je nešto dobro ili ne, tržište nas postavlja tamo gde treba da budemo, i često se postavlja pitanje čemu održavanje nečega za čim ne postoji potreba. Međutim , treba obratiti pažnju na segmentaciju tržišta kulture. Takođe treba imati u vidu potrebu očuvanja kulture kao nacionalnog obilježja, odnosno kulture u širem smislu riječi. Primjera radi, prilikom štampanja nekih knjiga i publikacija vezanih  zamuzeologiju ili arheologiju ne može očekivati da se napravi profitabilan proizvod , ali one su činjenično neophodne. Bez obzira na ekonomsku neopravdanost, za njihovo štampanje mora se naći izvor finansiranja. Slično je i sa kulturnim događajima kada se radi o manifestacijama za koje ne postoji dovoljno interesovanje.U novije vrijeme javlja, kako je već pomenuto, savremeni vid mecenstva koji sve više prožima komercijalni sektor  u vidu holističkog pristupa poslovanju, a ima za cilj stvaranje dobrog rejtinga i imidža kompanija sa etičkog stanovišta. To je,  takođe, dobar put da kultura i ekonomija nađu zajednički interes. Osim etičkih motiva za ulaganje u kulturu, komercijalni sektor je prepoznao kulturu kao jedan od načina za osvježavanje sopstvenog proizvoda koji nudi na tržištu. Određeni elementi kulturnog stvaralaštva se prepoznaju kao dodatna vrijednost ekonomskog dobra koji se nudi u vidu tzv.proširenog proizvoda ili paket proizvoda. Ovakav vid saradnje naročito je izražen u turizmu.Ipak i ostale privredne grane sve više nalaze interosovanje za kulturu kroz koncept holističkog marketinga, odnosno njegovog dijela, društveno odgovornog marketinga o kojemu je već bilo riječi.

Kada govorimo o kulturi neprofitni sektor u savremenom društvu ima značajnu ulogu na planu aktivisanja potencijala kulturnih resursa i različitih aktera u procesu održivog razvoja društva, ostvarenja kvalitetnog života, zatim djelovanjem u oblastima kulturne politike, savremene umjetničke produkcije, zaštite i revitalizacije kulturnog nasljeđa i razvoja civilnog društva.Sa stanovišta pojedinca značajan je uticaj nevladinog sektora na podsticanje angažovanog i kritičkog razmišljanja.Neprofitni sektor se sve više javlja kao nosilac aktiviranjakulturnih potencijala prošlosti i sadašnjosti u funkciji održive i kvalitetne budućnosti društva. Samo funkcionisanje neprofitnog sektora je zasnovano na vrijednostima koje su istaknute kao ideja vodilja, odnosno svojevrsna etička doktrina.  Te vrijednosti su zasnovane na poštovanju opštih vrijednosti i različitosti kao što su eliminisanje diskriminacije, jačanje suživota u različitosti, jačanje integriteta, poštovanje multikulturalnosti, obezbjeđivanje održivosti i tome slično.

Neprofitni sektor je prepoznat kao nabrži put, relaksiran od političkog uticaja, ka integrisanju regionalnih resursa u stvaranje opšteg prosperiteta. U oblasti kulture naročito je značajna uloga neprofitnog sektora, jer omogućava svim pojedincima da kroz volonterizam i dobrovoljnost učini značajan napredak u nekim marginalizovanim oblastima.

Kako smatraju društveni antropolozi, neprofitni sektor, ili tzv. treći sektor ima naročit uticaj u situacijama gdje se događaju promjene i on predstavlja svojevrsni odgovor na manjkavosti države, ali i tržišta.  U tom smislu oblast kulture je svakako oblast gdje se balansira asimetrija između ponude i tražnje, odnosno proizvođača i potrošača i gdje se aktivnosti, oslobođene orjentacije ka profitabilnosti javljaju kao izvjestan korektor nepravilnosti u društvenim i tržišnim tokovima.

S druge strane politički analitičari ističu posredničku ulogu trećeg sektora između države i tržišta.  Oni vide treći sektor kao izvjesnu tampon zonu između države i društva koja ublažava socijalnu napetost i političke sukobe. Takva uloga najlakše i najbrže se odvija kroz domen mnogobrojnih vidova kulture.

Za takvu vrstu funkcionisanja potrebno najprije početi od istraživanja potreba građana, ali od onih skrivenih potreba, kojih sam građanin vrlo često i evidentno nije svjestan. Izuzetan je značaj marketinga u oblasti kulture u profilisanju takvih skrivenih potreba građana, odnosno afirmisanju onih zapostavljenih oblasti kulture kroz suptilno nametanje zapostavljenih ili zanemarenih vrijednosti. Na taj način se, bilo da se radi o aktivnostima kroz partnerstvo ili alternativu,utiče na stvaranje mišljenja i sprečavanje nehata prema javnom i kulturnom dobru.Nekad alternative ne nude specifična rješenja i informacije, već utiču na razbijanje stereotipa i pripremaju teren za preokretanje i kulturne i društvene promjene.

Važna premisa funkcionisanja neprofitnog sektora je svakako očuvanje i razvoj pluralizma  kao osnovne demokratske tekovine. Tako neprofitni sektor štiti  i učvršćuje identitet u pogledu kulture, etničkog pripadanja, religije, jezika i sl. Takođe, neprofitni sektor promoviše društvene integracije naročito na lokalnom nivou. Dovodi do smanjenja tenzija između konkurentskih grupa, bilo da se radi o različitom porijeklu, kulturi, političkoj orjentaciji.Neprofitne organizacije mogu učestvovati u stvaranju novog zakonodavnog okvira, ali i kontroli poštovanja demokratskih principa. Vrlo često one su mehanizmi za alarmiranje i prepoznavanje negativnih tokova.  Pomažu kod artikulisanja problema i stavova građana o važnim problemima kako na lokalnom tako ina nacionalnom nivou.

Vraćajući se kulturi podjetićemo se na ulogu neprofitnog sektora kod pružanja javnih usluga i robe koju država, odnosno tržište ne obezbjeđuje u dovoljnoj mjeri, kao i značajnu ulogu kod stvaranja prostora za inovacije i uvećanje društvenog kapitala. Ono što neprofitni sektor treba u najvećoj mjeri da obezbjeđuje odnosi se prije svega na spoznajni kapital, veliko praktično iskustvo  i primjeredruštveno-korisnog ponašanja, a to će i u budućnosti  inicirati potrebe društva i građana.

Čitava priča oko ova tri sektora ima za cilj otvaranje prostora za prepoznavanje tačaka za njihovu integraciju, odnosno interakciju.Na taj način stvorilo bi se društvo koje brine o pojedincu, njegovom pravu na kulturni razvoj, ali brine i o kulturnom razvoju zajednice kao cjeline. Dobrom inerakcijom sva tri sektora stvaraju se uslovu za bolju i efikasniju alokaciju i korišćenje kulturnih resursa. Inegracijom potencijala sva tri sektora omogućuje se bolje  prepoznavanje i lokalnih zajednica njihovog kulturnog potencijala  i modela njihovog održivog ekonomsko-kulturnog razvoja.

Interakcija sva tri sektora građanskog društva, javnog, privatnog i civilnog, dovodi do interdisciplinarnosti i uključivanja svih subjekata u proces kulturnog razvoja, izradi strategija razvoja ali i implementaciji postavljenih ciljeva. Dolazi do stvaranja efekata koji stimulišu lokalne zajednice  za razvoj međusektorske saradnje u oblasti kulturnog  nasljeđa s jedne strane i savremene umjetničke produkcije i kulturne industrije s druge. Naročito značajna uloga međusektorske saradnje se ogleda kod organizovanja određenih kulturnih manifestacija od nacionalnog  i društvenog interesa, kao što su festivali, simpozijumi, sajmovi i sl. U tom slučaju potrebno je obezbijediti saradnju u planiranju, odlučivanju,  realizaciji dogovorenih aktivnosti, kao i procjeni i analizi sprovedenih aktivnosti.  Potrebno je imati progresivan pristup , definisati oblasti saradnje i zainteresovane strane i učesnike u datom procesu.  Realizovati planirane aktivnosti na način da se svi učesnici uključe i budu odgovorni za realizaciju sporazuma i sprovesti evaluaciju postignutih rezultata i efekata kako bi se eventualna nezadovoljstva i neispunjenja planova mogla rješavati. Decentralizacijom društva gradovi i sela  postaju aktivne zajednice gdje se reaguje na mišljenja i potrebe građana. Stvara se mreža društvenih odnosa gdje kultura kao podloga svih društvenih procesa obezbjeđuje svestranu korisnost, spaja i premošćuje, omogućava izgradnju odnosa, jača povjerenje,  razumijevanje i satisfakciju svih njenih činioca.

Kultura predstavlja čovjekovu težnju za samoprevazilaženjem i doprinosi proaktivnom razvoju društvenih procesa. Ona predstavlja jednu vrstu protesta protiv onog što prevaziđeno postoji, apela za promjenama, bilo spoljašnjih ili onih unutar samog života. Kultura predstavlja i instrument vrednovanja samog društva, mjerilo njegovog razvoja i identiteta. Pomoću kulture se taj isti identitet razvija, mijenja i čuva kao vrednosni sistem za naredne generacije. Nekad su ta obilježja izrazito fluidna i veliki je zadatak u oblasti kulture ka kristalizaciji dugoročnih vrijednosti i uspostavljanju duhovnih veza sa trajanjem kroz vrijeme i događaje. Kultura je naša suština, naše postojanje u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti.  Kultura ostaje kao talog proteklih vremena i esencija iz koje će nastajati naredna društvena stvaranja. Nerazmrsivi splet racionalnih i emotivnih niti,  istih ali različitih potreba i prohtjeva sudionika različitog genetskog porijekla, ono humano i duhovno što nas prožima i spaja u zajedničkom suživotu.  Ona je neraskidiva veza između prošlosti i budućnosti, između onoga što čuvamo kao tradicionalno i nečeg čemu težimo inovativno i zato nije slučajno što savremeni marketing posebnu pažnju poklanja kulturi kao načinu da se prevaziđu nastale društvene i ekonomske tenzije.

Kultura nalazi jedan novi vid ispoljavanja kroz razne vrste komuniciranja. Ona ulazi kroz različite vidove poslovanja u čovjekov svakodnevni radijus posmatranja i pomoću nje čovjek oplemenjuje sebe, mijenja okruženje, usvaja nove standarde, obogaćuje svijet u kome funkcioniše. Upravu je to stvaralačka i pokretačka snaga kulture na putu ka obezbjeđivanju održivosti, kako nje same, tako i ostalih društvenih djelatnosti koje prožima.  Korelacija između kulture i komunikacije ima izuzetno veliki značaj jer se preko nje njeguju kulturne vrijednosti iz prošlosti, ali, takođe, njeguju, prenose i stvaraju nove kulturne vrijednosti. Odnos komunikacija i kultura je dvosmjernog karaktera. Osim što se kultura ispoljava kroz komunikaciju, komunikacija stvara inspiraciju za kreativne djelatnosti na osnovu kojih nastaju nove kulturne vrijednosti i tu počinje ciklus stvaranja kako umjetničke tako i ekonomske vrijednosti kulturnog dobra.

[1] Izvor:„Ponovo rađanje civilnog društva“, Danijel Sigel, Dženi Džensi, Fond braće Rokfeler, Njujork, 1992.

Objavio/la na 18:21. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-