Beara i tovar genocida

Piše: Ivica Đikić

Pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu još uvijek traje prvostupanjski proces protiv osmorice pripadnika Centra za obuku Specijalne brigade policije MUP-a Republike Srpske optuženih za sudjelovanje u pogubljenju između tisuću i sto i tisuću i tristo bošnjačkih zarobljenika i civila u hangaru poljoprivredne zadruge u selu Kravici, desetak kilometara od Bratunca prema Zvorniku, u poslijepodnevnim satima 13. srpnja 1995. godine. To je bila prva masovna i organizirana likvidacija Bošnjaka nakon pada Srebrenice u ruke Vojske Republike Srpske: u naredna tri-četiri dana, na nekoliko lokacija u okolici Bratunca i Zvornika ubijeno je još oko sedam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka. U Kravici su, pored pripadnika jahorinskog Centra za obuku Specijalne brigade policije, ubijali vojnici Drugog odreda Specijalne policije MUP-a Republike Srpske iz Šekovića, zatim nekolicina vojnika Interventnog voda 3. bataljuna Bratunačke brigade – ‘Crvene beretke’, nekolicina vojnih policajaca Bratunačke brigade i dio pripadnika 1. bataljuna Bratunačke brigade, te pripadnici lokalnih i regionalnih policijskih i paravojnih formacija. Ubijanje rafalima iz automatskih pušaka i bacanjem bombi među natiskane zarobljenike intenzivno je trajalo najmanje dva sata. Sva osmorica optuženih – Nedeljko Milidragović, Aleksa Golijanin, Milivoje Batinica, Dragomir Parović, Aleksandar Dačević, Boro Miletić, Jovan Petrović i Vidoslav Vasić – negiraju krivnju za masovnu likvidaciju u Kravici i uglavnom se, sa slobode, brane šutnjom.

Tomislav Kovač, ratni zamjenik ministra unutarnjih poslova Republike Srpske, nije doveden u poziciju da se brani od tužiteljskih optužbi, pa onda i ne šuti: on je u ovom beogradskom procesu samo svjedok, premda je u Bosni i Hercegovini optužen za učešće u srebreničkom genocidu zbog čega se sklonio u sigurno okrilje Srbije, a njegovo lipanjsko svjedočenje pred sudom pokazuje smjer u kojem se već neko vrijeme kreće srpsko nacionalističko tumačenje, odnosno poricanje genocida u Srebrenici. Ukratko, jedini krivac za zločine – čiji se razmjeri pritom umanjuju do bezočnosti – jest pukovnik Ljubiša Beara, tadašnji načelnik Uprave za sigurnost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.

‘Beara je bio okidač za procese ubijanja zarobljenika. To je osoba koja je to trebala da spriječi, i koja je to naredila’, kazao je Kovač. Istu tezu prethodno je iznosio u emisiji ‘Ćirilica’ Milomira Marića na srbijanskoj Televiziji Happy, čestom okupljalištu onih koji negiraju genocid i koji podržavaju Kovačevu fikciju, poput Vojislava Šešelja, zatim umirovljenog generala Vinka Pandurevića, ratnog zapovjednika Zvorničke brigade VRS koji je u Haagu osuđen na trinaest godina zatvora zbog srebreničkog genocida, pa sina Ratka Mladića i Mladićevih odvjetnika… Marić je na istu temu ugošćivao i poručnika Milorada Pelemiša, ratnog komandanta Desetog diverzantskog odreda VRS, čija su osmorica podčinjenih sudjelovala u strijeljanju oko tisuću Bošnjaka na vojnoj ekonomiji Branjevo kod Zvornika 16. srpnja 1995. godine. I za Pelemišom je u Bosni i Hercegovini izdana tjeralica zbog sudjelovanja u genocidu, ali srbijanske vlasti ignoriraju tu činjenicu. Inače, izuzev tri-četiri nevladine organizacije, u Srbiji o Srebrenici govore samo radikalni šovinisti i oni koji su osobno zainteresirani za negiranje genocida i za umanjivanje razmjera zločina, a u tu vrstu govora uklapaju se i stavovi najviših predstavnika aktualne vlasti u Beogradu.

Beara je umro u zatvoru u Berlinu u veljači 2017. godine. Dvije godine prije toga Haški sud pravomoćno mu je presudio doživotnu robiju zbog aktivnog i vrlo istaknutog sudjelovanja u genocidu u Srebrenici. Uza nj, na doživotne robije zbog istog zlodjela pravomoćno su u Haagu osuđeni i general Zdravko Tolimir, desna ruka Ratka Mladića za sigurnosne i obavještajne poslove, odnosno Bearin direktno nadređeni, te potpukovnik Vujadin Popović, načelnik Odjela sigurnosti u Drinskom korpusu VRS. Na doživotnu kaznu zatvora osuđeni su i Ratko Mladić i Radovan Karadžić, pri čemu je Mladićeva presuda još uvijek prvostupanjska: u njihovim slučajevima genocid u Srebrenici jedna je od točaka najteže moguće osude. Zašto je Beara izabran za ulogu jedinog krivca? Zašto utjecajni krugovi u Srbiji i Republici Srpskoj žele prikazati genocid u Srebrenici poluprivatnim ispadom jednog jedinog čovjeka, koji pritom nije bio na vrhu piramide zapovijedanja nego su iznad njega bile još dvije komandne razine? Zato što je Beara mrtav, pa ne može uzvratiti? To je usputni razlog, jer mrtav je i general Tolimir, ali na nj se svejedno ne svaljuje sva zločinačka odgovornost, a uostalom, Šešelj i Kovač optuživali su Bearu i dok je bio među živima. U međuvremenu, rekosmo, njihova teza se proširila i na putu je da postane neka vrsta srpske državne istine o Srebrenici, to jest srpskog državnog poricanja ili maksimalnog zamagljivanja istine.

Tovarenje cjelokupne krivice za Srebrenicu na dušu mrtvog Beare služi skidanju odgovornosti sa svih ostalih pojedinaca – od Ratka Mladića do Milorada Pelemiša, od Tomislava Kovača do Petra Salapure i Dragomira Pećanca – i služi brisanju sistemskog karaktera genocida u Srebrenici: ako se odgovornost zaustavi na jednom poludjelom štapskom oficiru višeg srednjeg ranga, nestat će uloga državnih ili paradržavnih mehanizama i struktura Republike Srpske i Republike Srbije u najstrašnijem zločinu u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Vojislav Šešelj, osim toga, uzgaja netrpeljivost prema Beari još od 1992. godine, kad su na dubrovačkom ratištu poginuli Milan Ćuk i Zoran Doderović, pripadnici dobrovoljačkih odreda Srpske radikalne stranke.

Nakon što su ukrali jedno vozilo, Beara je poslao vojnu policiju da uhapsi Ćuka i Doderovića: ta dvojica su zapucala, a vojni policajci su uzvratili i usmrtili ih. Šešelj to nikad nije zaboravio i poduzimao je napore da zagorča život pukovniku koji je čitavo vrijeme rata i poraća bio doživljavan Jugoslavenom, premda je činio sve – čak i nezamislivo – da se dokaže nacionalistima, da bude prihvaćen među četnicima i da bude u Mladićevoj milosti. Šefovi beogradske kontraobavještajne službe Bearu su, uostalom, i poslali u Glavni štab Vojske Republike Srpske da ga spase od Šešeljeve hajke i da mu pruže priliku da se iskaže u pogledu srpstva.

Mimo ikakve sumnje, Ljubiša Beara bio je u organizacijskom i operativnom pogledu ključni čovjek smaknuća više od osam hiljada zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Srebrenice u razdoblju od 13. do 16. srpnja 1995. godine. On je imao najkompletniji uvid u situaciju sa zarobljenim pripadnicima Armije BiH i golobradom muškom populacijom, određivao je lokacije na kojima su držani zatočenici i one na kojima su potom strijeljani, pronalazio je vojnike koji su ubijali, naručivao autobuse, kamione i građevinske strojeve, planirao skrivanje mrtvih tijela, lomio rijetke i slabe otpore i opstrukcije. Svi s kojima je Beara komunicirao tih dana, svi kojima je izdavao naređenja ili nešto zahtijevao od njih, svi su znali da pukovnik iz Uprave sigurnosti, kojeg većina lokalnih zapovjednika i vojnika nikad ranije nije vidjela, ne provodi ličnu osvetničku operaciju nego da nastupa u ime generala Mladića i države. Postoji ogromna količina dokaza da je Beara bio vrlo predani izvršitelj zadatka, izvršitelj bez čijeg angažmana ne bi bilo genocida ili ga ne bi bilo u onakvim razmjerima, ali ipak – izvršitelj. Najuvjerljivije svjedočanstvo o tome jest Bearin telefonski razgovor s generalom Radislavom Krstićem, zapovjednikom Drinskog korpusa VRS i kasnijim haškim osuđenikom. Razgovor je vođen u subotu, 15. srpnja 1995., oko deset ujutro: to je bio treći dan intenzivnog ubijanja bošnjačkih zarobljenika i civila i bilo je ponestalo vojnika spremnih da siju smrt, što je Bearu činilo nervoznim i polupaničnim.

‘Treba mi trideset ljudi, kao što je naređeno’, kaže Beara Krstiću.

‘Uzmi od Nastića ili od Blagojevića, ne mogu ti ja odavde ništa izvuć’, uputio ga je Krstić na zapovjednike Milićke i Bratunačke brigade, odnosno da u tim jedinicama pronađe ljude koji su mu potrebni za nastavak i završetak ubijanja.

‘Al nemam ovdje, trebaju mi danas i vraćam ih noćas. Krle, shvati, ne mogu da ti objašnjavam ovako.’

‘Ma, sve ću poremetiti na njegovom pravcu ako to izvučem, a od njega mnogo zavisi.’

‘Ne mogu da riješim ništa bez petnaest do trideset ljudi sa Bobanom Inđićem.’ Boban Inđić bio je drugi čovjek Interventnog voda Višegradske brigade, čovjek već itekako dokazan u poslovima ubijanja.

‘Ljubo, ovo nije zaštićeno’, podsjetio je Krstić Bearu.

‘Znam, znam.’

‘Vidjeću šta mogu, a mnogo ću poremetiti. Pogledaj dole kod Nastića i Blagojevića.’

‘Ma, nemam. Da imam, ne bi tražio već treći dan.’

‘Vidi kod Blagojevića, uzmi njegove ‘Crvene beretke’.’

‘Ma, nema, ostalo ih samo četvorica. Oni su zdimili, jebi ih, nema ih više tamo.’

‘Vidjeću šta mogu.’

‘Vidi i neka dođu kod Draga’, bio je ustrajan Beara. ‘Neka dođu kod Draga’ – značilo je da onih tridesetak ljudi pod zapovjedništvom Bobana Inđića trebaju doći kod potporučnika Drage Nikolića, načelnika sigurnosti u Štabu Zvorničke brigade VRS. I Nikolić je osuđen u Haagu.

Ne mogu ništa garantovati’, odgovorio je Krstić.

‘Krle, ja ne znam više šta da radim…’

‘Ljubo, uzmi onda one gore iz MUP-a.’

‘Ma, neće oni ništa da rade. Pričao sam, i nema drugog rješenja nego 15 do 30 sa Inđićem. Ono što je trebalo doći trinaestog, a nije.’

‘Ljubo, ti mene razumi, vi ste meni uradili svašta, u pičku materinu.’

‘Razumijem, ali razumi i ti mene. Da je to tada ispoštovano, ne bi se sada prepirali.’

‘Jebi ga, sad ću ja za to biti kriv.’

‘Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3500 paketa koje moram da razdijelim, a nemam rješenja.’

‘Jebi ga, vidiću šta mogu’, završio je general Krstić.

Panika i nervoza pukovnika Beare nije bila proizišla iz zastoja njegovog privatnog ubilačkog hira: on je strahovao samo od Mladićeve i Tolimirove reakcije u slučaju da ne realizira njihovu naredbu, u slučaju da iznevjeri njihova genocidna očekivanja. Svako drukčije tumačenje Bearinih postupaka nije plod neznanja ili zablude nego pogubne samoobmane, svjesne umočenosti u zlo i nakaradno shvaćene odanosti vlastitoj naciji.

Osuđeno 45 krivaca na 700 godina

Suđenje za pogubljenje u Kravici treći je postupak koje srbijansko pravosuđe vodi kad je riječ o Srebrenici, pri čemu se ni u jednom od tih postupaka optuženima nije sudilo za učešće u genocidu. U prethodna dva procesa, osuđena su petorica ljudi: Branko Gojković, pripadnik plaćeničkog Desetog diverzantskog odreda, priznao je krivnju za sudjelovanje u ubojstvu oko hiljadu Bošnjaka na Branjevu kod Zvornika i osuđen je na deset godina zatvora, a četvorica pripadnika paravojne formacije ‘Škorpioni’ osuđena su na ukupno 53 godine robije. Dvojica iz ‘Škorpiona’ osuđena su u Hrvatskoj na po 16 godina zatvora. Prema podacima BIRN-a, za genocid, zločine protiv čovječnosti i druga krivična djela povezana sa Srebrenicom dosad je osuđeno 45 ljudi u Haagu, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj. Zbroj izrečenih zatvorskih kazni iznosi oko 700 godina.

Portal Novosti

Objavio/la na 07:00. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-