Naše društvo zadesila je degradacija uma!

Lamija Neimarlija, filozofkinja i viša asistentica na predmetu estetika na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu za BUKU govori šta je to filozofija danas, estetici i zainteresovanosti mladih za filozofiju.

Lamija, u Banjaluci ste se nedavno predstavili na Sofia Kafeu čiji je glavni cilj približavanje filozofije ljudima, njen izlazak iz univerzitetskih katedri. Koje je Vaše mišljenje o ovom konceptu koji je započela naša kolegica Ana Galić?

Kada sam putem društvenih mreža saznala za Udruženje Sofia u ljeto 2018. obradovala sam se u nadi da ću pronaći sagovornike, možda nekolicinu onih koji održavaju entuzijazam za filozofiranjem, kriticizmom i promišljanjem, toliko potrebnim našem društvu. Pokazalo se da sam se dobro nadala. Nakon razmjene ideja i tekstova u proteklom periodu realizirano je i predavanje u sklopu Sofia Kafea. Nastojeći da podržim ideju izlaska filozofije izvan učionica i univerzitetskih katedri, uložila sam mnogo truda pri izboru teme i njenoj artikulaciji. Moje izlaganje je popraćeno dinamičnom diskusijom, jer je publika bila jako zainteresirana za pitanja umjetnosti danas, odnosa umjetnosti spram prošlosti, tematiziranja umjetnosti u djelima poznatih filozofa. Raspravi su doprinijeli filozofi i umjetnici, kolege sa banjalučkog Univerziteta, te mladi ljudi, ljubitelji umjetnosti i mišljenja.

Moje je uvjerenje da je zadaća onih koji se bave filozofijom na ovim prostorima poboljšati ugled te branše odnosno načina života. Filozofija je na ovim prostorima imala sudbinu zatvaranja u uske krugove, koji su se shvaćali elitistički, dok je među širim auditorijem poimana ili negativno (“filozofiranje”) ili kao nešto nedostižno. Jako je važno raditi na izlasku filozofije izvan univerzitetskih katedri, ali ujedno, biti oprezan da ne upadnemo u zamke banalizacije. U tome je odlučujuća uloga struke, odnosno ljudi koji mogu zastupati principe struke. Filozofija nije monolog usamljenih mislilaca, nego se ostvaruje u komunikaciji i u određenom kontekstu.

Šta, po Vama, znači danas baviti se filozofijom?

Ako se podsjetimo sastavnica riječi “filosofia”, naći ćemo tu „filos“ (prijatelj, ljubitelj), odnosno „filia“ (prijateljstvo, ljubav) i „sofia“ (mudrost). Filozofija je ljubav prema mudrosti. Za Platona („Gozba“) je ljubav nagon koji nas vodi putem spoznaje, iz neznanja u znanje, „tjera“ nas da rađamo u ljepoti. Rađanje nas čini besmrtnim jer dio sebe „izrađujemo u trajnoj bronzi“, naša djela nas nadživljuju.

Filozofija je, dakle, za mene ljubav, nije posao koji se odradi, nego poziv koji se živi. Podrazumijeva posvećenost znatiželji, upitanost koja uvijek iznova potpiruje sumnju u naslijeđene vrijednosti, zatečene norme i koncepcije. Filozofijom se baviti znači promicati refleksiju i samorefleksiju, afirmirati kritiku, podsticati dijalog i argumentaciju u konkretnom društvenom i kulturnom kontekstu. Filozofija u učionicama neće biti reproduktivno učenje radi ocjene, nego učenje kako da se misli, da se misli svojom glavom i misli drugačije.

Naravno da su i ljubav i mudrost na marginama karijerističkog društva, u eri konzumerizma, u svakodnevnici koja ne dopušta ništa više od instant vijesti. Filozofija zahtijeva koncentraciju, posvećenost i kontemplaciju. Međutim, ne može zanemariti ambijent u kojem djeluje, niti biti izolirana u sfere čistog mišljenja, kako su to često filozofi u prošlosti priželjkivali. Filozofija je moguća jedino „u mrežama životnoga svijeta“ (Waldenfels).

Zbog čega je važna filozofija? Ona nas podsjeća na potrebu kritičkog promišljanja koje se sve češće potiskuje?

Našem mentalitetu, nažalost, više dolikuje „tapšanje po ramenu“, ušuškanost u udobnost zatečenog stanja, atmosfera nezamjeranja, pristrasnost i jednoumlje. Mislim da se te boljke mogu uspješno liječiti filozofijom, odnosno kritikom i debatom. Filozofirati za mene danas u našem društvu znači boriti se protiv anarhije i bezumlja promicanjem kriterija i vrijednosti; promišljati i mijenjati okoštale naslijeđene koncepte koji više nisu primjenljivi u savremenom dobu i iznalaziti rješenja koja će doprinijeti boljem životu ljudi na ovim prostorima.

Vaša uža oblast interesovanja je estetika. Koliko je ova filozofska oblast danas aktuelna, koji su po Vama njeni glavni oslonci u savremenosti?

Za Immanuela Kanta estetska moć opstoji u obliku suđenja. Danko Grlić objašnjava da je domena estetskog kod Kanta suprotstavljena području primjene i slijeđenja pravila. Jer, pretpostavka kritičkog duha je samostalnost i sloboda subjekta. Ljepota i individualnost – domena estetskog – je mjesto gdje se ruše sheme, doktrine, zakoni, znanost i nekritičnost. Ljepota i živo tijelo se ne mogu obuhvatiti općenitošću zakona. A opet, otjelovljenje su transcendentalne pozicije.

Danas filozofija, umjetnost i ljepota nisu ono što su bile u vrijeme Kanta. Estetika danas pronalazi mjesto u kompleksnim procesima razmjene značenja u svijetu kulture.

Umjetnost danas ne može biti objašnjena metanarativima kojima se objašnjavala tradicionalna i modernistička umjetnost. Karakteristika savremene umjetnosti je  nemogućnost njenog klasificiranja i pripadanja unaprijed određenim stilovima. Umjetnost danas pita: “Zašto sam ja umjetnost?” (Danto). To je u stvari problematiziranje rješenja iz prošlosti u svrhu određene individualne, društvene, odnosno političke svrhe. Sami umjetnici postaju filozofi. Osim toga, više se ne može na osnovu vizualnih svojstava odrediti šta jeste umjetnost. Muzej više nije ni hram ljepote niti sveto mjesto duha, pa pluralističnost savremene umjetnosti treba pratioca kao što je to bio manifest u modernizmu, a koji će dati sud šta umjetnost jeste. Taj pratioc je estetika, odnosno estetičar.

Teoretičari vizualne kulture, recimo, proširuju domenu estetskog na sve segmente kulture čija vizualna pojavnost predstavlja važnu odrednicu njihovog postojanja i svrhe. Uzimajući u obzir da pojam slike u savremenim proučavanjima biva proširen na pitanja opažanja, percepcije, unutarnjeg oka (Belting), zatim, mentalne, grafičke, optičke i dr. slike (Mitchell), kategorija vizualne kulture je gotovo sveobuhvatna i prilično redundantna, napominje Chris Jenks. U naplavini slika medijske industrije i prisutnosti tehnologije u svim segmentima života, da li nam treba kritika, suđenje, diskurs o živom tijelu, o individui?

Koliko je estetika danas važna, imajući u vidu sveobuhvatnost kiča i šunda u kojem živimo?

Estetika se neizostavno susreće sa kičem, kao nerijetkim sudionikom kulturnih praksi i procesa, kao segmentom umjetnosti. Jedno je sigurno, kič je postavio mnoga estetska pitanja, učinio ih vitalnim.

Ukoliko smo preplavljeni kičom i šundom onda je jasno da smo društvo lošeg ukusa, samozavaravanja, jer kič pod fasadom slatkastih i dopadljivih dojmova zloupotrebljava umjetnost u njoj neprimjerene svrhe. U našem društvu kič i šund cvjetaju jer stvaraju lažnu sliku stvanosti koja se udvara prosječnosti. Na taj način se prikrivaju problemi koji zahtijevaju ozbiljan pristup, angažirano i kritičko mišljenje.

Promjenljiva moda zadobija prevlast nad umjetnošću, zakonitosti kapitala diktiraju cirkulaciju kiča, ponegdje neudobni uvjeti života ne omogućavaju odgoj i obrazovanje na području umjetnosti, a drugdje potreba za napadnom ljepotom, pompeznošću i konzumerizam ne dozvoljavaju umjetničke „nanose smisla“.Estetika u tom besmislu postaje priča o kvalitetu uopće.

Predajte studentima, koliko su oni zainteresovani za filozoske teorije i filozofska promišljanja?

Studenti imaju predrasude o filozofiji i estetici, te nastojim da se sa tim predrasudama  uhvatim u koštac. Takođe smatram da mi je zadatak studente Akademije likovnih umjetnosti podstaknuti da preispituju i promišljaju o onome što rade, o kontekstu u kojem djeluju, o prošlim praksama i autoritetima iz njihovih oblasti, nastojim ukazati na ulogu estetike u njihovoj struci.

Naravno da u svakoj generaciji imate studente koje ćete teško moći pridobiti, koji će nastojati kretati se linijom manjeg otpora. U skladu sa današnjim brzim protokom informacija, oni će nastojati pronaći „instant“ rješenja i za probleme filozofije i umjetnosti. To su u stvari problemi koji mi oduzimaju značajno vrijeme i energiju.

Najdraži su mi časovi koji se pretvore u dinamične i žustre rasprave, a to nije rijetkost. Ponekad su te rasprave podstaknute stanovištem o suparničkom odnosu filozofije i umjetnosti (što ima uporišta i u filozofskoj literaturi). Međutim, cilj mi je ukazati studentima koliko su filozofi ako su umjetnici, te istaći nerazdvojivost umjetnosti i filozofije danas. Takođe uživam u kreacijama koje nastaju kada umjetnici rade posvećeno svoje zadatke iz estetike. Ta vizura je uvijek originalna.

Koji su po Vama najveći problemi u BiH, da li je moguće izboriti se sa tim problemima?

Shvatit ćete, s obzirom na moj poziv, da je za mene najveći problem svijesti. Zbog tragedija koje su se dogodila 90-tih godina na ovim prostorima i posljedica koje nas i danas prate jasno je da smo okupirani pukim zadovoljenjem elementarnih potreba i fokusirani na materijalne vrijednosti. Istina je, međutim, da se socijalno tijelo ne hrani ničim vidljivim, nego jezikom i svijetom predodžbi, vrijednostima i normama na kojima opstoji kultura, odnosno epoha. Jer, kao osobu me izgrađuje znanje o sebi kao osobi, a određeni kolektiv opstaje na razumijevanju i predstavljanju sebe kao kolektiva (Assmann).

Mi smo društvo koje je zaokupljeno ratnim pričama, nacionalizmima, religijama. Koliko u svemu tome gubimo nas same, gubimo onog drugog pored nas?

Nema ništa loše u tome da je čovjek zaokupljen religijom. Religija nas podsjeća na bavljenje samim sobom i činjenje najboljeg drugima. Ali te prakse su onemogućene ratnohuškačkim i nacionalističkim retorikama kojima smo svakodnevno izloženi. Mislim da je problem degradacija uma koja je zadesila naše društvo. Teatar dnevnopolitičkih zbivanja i ambijent „hljeba i igara“ otklanja nas od istinskih problema i ne dopušta svrsishodna i smislena djelovanja.

U čemu Vi vidite mogućnost za bolje sutra?

Ulaganjem u odgoj i obrazovanje, u nauku. U vraćanju dostojanstva struci. U kreiranju politika koje će omogućiti mladima da doprinose društvu.

Sve veći broj mladih, ali i onih starijih generacija, odlazi iz BiH. Da li je moguće zadržati ljude ovdje vez neke veće društvene, a samim tim i političke promjene?

Nažalost, ukoliko pogledamo posljednja izvještavanja i analize u medijima, potvrdit će se prethodno rečeno, a to je da mladi ne odlaze više radi nezaposlenosti, nego radi neuređenosti društva, bezperspektivnosti.

Ovo društvo je zaboravilo svoju mladost. A kao takvo ne može imati budućnost. Moramo prestati živjeti u prošlosti i okrenuti se sadašnjosti radi opstanka i gradnje budućnosti. Smatram da se ljudi ne mogu zadržati bez veće društvene, a i političke promjene, ali ta promjena danas nije moguća u vidu revolucije. Ta promjena se dešava polako, korak po korak, počinjući od najsitnijeg segmenta, „zrno po zrno pogača“, a poboljšanje neće nastupiti preko noći.

Buka

Objavio/la na 08:02. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-