Srebrenica

Objavljeno: 10.07.2019, 23:40

Razmišljam o Srebrenici. Po ko zna koji put stegne me u grlu pri pomisli da je zemlja koju smo toliko voljeli, koja je bila sinonim za bratstvo i jedinstvo okončana takvim epilogom. Frustrira me pomisao da je jedna manjina umobolnika uspjela da sprovede u djelo masakr koji je oličenje dubokog ukorijenjenog primitivizma, šovinizma i svega najgoreg što se može razviti u čovjeku. Zar je to produkt bratoubilačkog rata jedne antifašističke zemlje? U Bosni? Prvo zasedanje AVNOJ-a bilo je u Bihaću. Antifašistčko viječe narodnog oslobođenja Jugosalvije je proglasilo podršku: demokratiji pravima etničkih grupa nepovredivosti privatne svojine i slobode individualne ekonomske inicijative za različite grupe. Osjećam se izdanom, prevarenom, poniženom, ranjenom. Sjećam se svog posljednjeg susreta sa Mostarom. Objasnili su mi da se tamo izbori ne održavaju već nekoliko mandata. Ljudi su samoorganizovani u vršenju lokalne uprave i djelatnosti. Nacionalno su podvojeni. Djeca u školi podvojena su nacionalno po smjenama. Još mi je u nosu miris tamjana iz memorijalnih muzeja, slike, suze… Još osjećam pod stopalima topli kamen mostarskog mosta… obnovljenog. Noć skoro da nisam prospavala. Rano jutro uz glas sa džamje…toliko emocija… i sad me guše. Toliko iskreno i duboko volim mnoge ljudi različitih vjeroispovijesti i volim njihove različitosti. Posjetila sam Počitelj… ljetnji mirisi, kupila kajsije… Kao da sam ušla u vremeplov. Pomiješana ljubav i tuga… Prisjetila sam se kad je ispred Hrama u Podgorici gostovao Trkulja. Čitav dan bile su probe… njegove duboko elegične iskonske pjesme evocirale su u meni bujicu sjećanja i osjećanja vezanih za stradanja našeg naroda. Boli Srebrenica! Kako to da je zaboravljeno da smo ljudi prije svega? Koji su to kvazi ideali koji mogu navesti na takav zločin? To je ZLOČIN. ZLO je ono što je važno upamtiti, da se ne bi ponovilo. To zlo se ne smije opravdati ničim. Zato me posebno iritira debata o tome je li bio genocid ili ne. To je za mene manje važno, jer cilj zločina nije bitan u odnosu na količinu zla i mržnje, nanijete boli koja razdire. Imala sam prilike u Grčkoj upoznati se sa ženama iz Kravice. I njihove priče o masakru bile su jezive. Da sam ja neki vjerski poglavar srpske nacionalnosti na 11. jul organizovala bih širi ekumenski skup. Bez ikakvih pretenzija, osim jedne: da opominjemo strašno i podsjećamo da trebamo biti ujedinjeni u čovječnosti.  Da se ljudi spoznaju kroz dušu drugoga. Da se takav jedan najgori zločin osjeti dušom i prezrenjem. Jer onaj ko nije osjetio dubok bol zbog takvih stradanja nije čovjek.

Razmišljam o Srebrenici. Po ko zna koji put stegne me u grlu pri pomisli da je zemlja koju smo toliko voljeli, koja je bila sinonim za bratstvo i jedinstvo okončana takvim epilogom. Frustrira me pomisao da je jedna manjina umobolnika uspjela da sprovede u djelo masakr koji je oličenje dubokog ukorijenjenog primitivizma, šovinizma i svega najgoreg što se može razviti u čovjeku. Zar je to produkt bratoubilačkog rata jedne antifašističke zemlje? U Bosni? Prvo zasedanje AVNOJ-a bilo je u Bihaću. Antifašistčko viječe narodnog oslobođenja Jugosalvije je proglasilo podršku:

  • demokratiji
  • pravima etničkih grupa
  • nepovredivosti privatne svojine i
  • slobode individualne ekonomske inicijative za različite grupe.

Osjećam se izdanom, prevarenom, poniženom, ranjenom.

Sjećam se svog posljednjeg susreta sa Mostarom. Objasnili su mi da se tamo izbori ne održavaju već nekoliko mandata. Ljudi su samoorganizovani u vršenju lokalne uprave i djelatnosti. Nacionalno su podvojeni. Djeca u školi podvojena su nacionalno po smjenama. Još mi je u nosu miris tamjana iz memorijalnih muzeja, slike, suze…

Još osjećam pod stopalima topli kamen mostarskog mosta… obnovljenog. Noć skoro da nisam prospavala. Rano jutro uz glas sa džamje…toliko emocija… i sad me guše. Toliko iskreno i duboko volim mnoge ljudi različitih vjeroispovijesti i volim njihove različitosti. Posjetila sam Počitelj… ljetnji mirisi, kupila kajsije… Kao da sam ušla u vremeplov. Pomiješana ljubav i tuga…

Prisjetila sam se kad je ispred Hrama u Podgorici gostovao Trkulja. Čitav dan bile su probe… njegove duboko elegične iskonske pjesme evocirale su u meni bujicu sjećanja i osjećanja vezanih za stradanja našeg naroda. Boli Srebrenica! Kako to da je zaboravljeno da smo ljudi prije svega? Koji su to kvazi ideali koji mogu navesti na takav zločin? To je ZLOČIN. ZLO je ono što je važno upamtiti, da se ne bi ponovilo. To zlo se ne smije opravdati ničim. Zato me posebno iritira debata o tome je li bio genocid ili ne. To je za mene manje važno, jer cilj zločina nije bitan u odnosu na količinu zla i mržnje, nanijete boli koja razdire.

Imala sam prilike u Grčkoj upoznati se sa ženama iz Kravice. I njihove priče o masakru bile su jezive.

Da sam ja neki vjerski poglavar srpske nacionalnosti na 11. jul organizovala bih širi ekumenski skup. Bez ikakvih pretenzija, osim jedne: da opominjemo strašno i podsjećamo da trebamo biti ujedinjeni u čovječnosti.  Da se ljudi spoznaju kroz dušu drugoga. Da se takav jedan najgori zločin osjeti dušom i prezrenjem. Jer onaj ko nije osjetio dubok bol zbog takvih stradanja nije čovjek.

Leave a Reply

  1. Za to vrijeme se radilo na sticanju miliona…bizmis…družine…
    Sve se buni u čovjeku!…

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register