LAKE NOTE LAKI LUCE: Na Vitovom putu

Baba mi je jednom rekla da imam „ćelav jezik“. Stala sam ispred ogledala. Odraz se dugo bečio na mene. Usta su mi bila umazana, a jezik crven od višanja. Ali, na njemu nijesam primijetila nijednu dlačicu.

Kroz suze sam pitala đeda je li to kakva bolest i može li se od nje umrijeti? Uzeo me je u krilo i rekao da to nije bolest, nego božji dar. Isplazio mi je svoj jezik kao dokaz. Bio je, isto, skroz ćelav.

Pao mi je kamen sa srca, pa sam se isplazila i ja njemu. Tako smo se nas dvoje, bez dlake na jeziku, kezili jedno drugom. I mnogo se smijali. Onda smo se okrenuli prema babi i oboje joj isplazili naše božje darove. I još više se smijali.

To je bila mala osveta za to što me je baba gađala papučom. A gađala me papučom jer sam rekla istinu. A rekla sam istinu iz razloga što mi đed uvijek kaže „krivo sjedi, pravo zbori“. A ja slušam đeda.

Mislim da je bila nedjelja, jer ni majka ni tata nijesu išli tog dana na posao. Uz babu, đeda i Figara, svi smo, dakle, bili na okupu, u krugu porodice. Onda su svratili na kafu naše prve komšije, teta Ljilja i čiko Vesko. Došao je i Gojko, njihov razroki sin. Ja kažem „ćoravi“, ali majka mi pridikuje da je ružno tako govoriti za druga. Pa neka bude „razroki“ ako će mu to „pomiriti“ oči, koje su očigledno u nezboru. Jer, svakó gleda na svoju stranu.

Gojko, inače, nije moj drug. Niti se sa njim igram kad dođe. Sa Milenom bih se igrala jer mi je ona najbolja drugarica. Ali, Milena nije došla. Dobila je u školi vaške pa je već dva-tri dana „na trijebljenju“. Baba mi je zaprijetila da to slučajno ne pominjem pred komšijama. Ja ne bih nikad, života mi, nego se ona prva izlanula.

– A kako je Milenica? Što nije i ona navratila, duša mala? – krenula je baba da podbada.

– Ah, nešto je prehlađena. Dobila je juče temperaturu, pa sam joj skuvala neki čaj. Eto je doma… odmara – prenemaže se komšinica.

– Što lažete, teta Ljiljo, kad svi znamo da Milena ima vaške! – oglasih se ja.

Kako je ta babina papuča fijuknala prema mojoj glavi i kako sam se ja izmakla u posljednjem trenutku – toga se baš najbolje ne sjećam. Ali, pamtim da je tresnula pravo u kavez, iza mene, u kom je bio mrčeni Figaro, naš papagaj.

Ne znajući što ga je snašlo, počeo je da mlatara krilima i kao navidan ponavlja tih nekoliko riječi koje je uspio da nauči u zatvoreničkom životu: „Bravo bravisimo, forte fortisimo. Bravo bravisimo, forte fortisimo…“.

Moj đed kaže da je „Kum“ najbolji film na svijetu, a Marlon Brando najbolji glumac svih vremena. A ja đedu vjerujem. Sto puta smo gledali taj film. Mislim da ćemo ga uskoro gledati stotinu i prvi put, samo ako u srijedu ne bude vanrednog kola „kalća“. Đed od fudbala prati isključivo italijansku ligu. Navija za Palermo, a to je klub sa Sicilije, objasnio mi je. Baš kao i Korleone. Mjesto u kom se rodio Don Vito.

„Kum“ ima tri nastavka, ali đed se pali isključivo na prvi. Zbog Marlona Branda. Kad mu je bio rođendan željela sam da ga iznenadim, pa sam mu poklonila „Kuma dvojku“. Nije mu se obradovao. Ipak, sklupčali smo se kao dva međeda u njegovu omiljenu fotelju i uključili DVD plejer. Zakunjao je i prije nego što se pojavio Robert de Niro. Kad bi se to desilo da smo gledali Branda? Nikad.

– Đede, zašto nema Branda u drugom dijelu „Kuma“ kad je cijela priča o Don Vitu? – pitam ja.

– Zato što nije dozvoljavao nikome da se zajebava sa njim – đed odgovara.

Misli li na Korleonea ili na Branda? Ili na obojicu?

Sve Brandove replike znamo napamet. I mnoge druge stvari u vezi sa filmom. Stručni izraz za to je „trivijalnosti“, vidjela sam na Vikipediji. Baba kaže da smo zastranili, ali ja najviše uživam kad đedu odgovaram na kviz pitalice iz našega „Kuma“.

Luis – naziv restorana u kom je Majkl Korleone (Al Paćino) upucao ona dva gada. „2016 – PA“ – broj registarskih tablica auta čije su komade zajedno sa nesrećnom Apolonijom (Simoneta Stefaneli) kupili po sicilijanskoj džadi.

– Kurvin sine. ‘Ajde! – posljednje riječi koje je uspio da izgovori Soni Korleone (Džejms Kan) prije nego će ga oni mafijaši izbušiti kao „švajcerski“ sir… Ne kaže se „švajcerski“ nego švajcarski, ispravlja me đed. Da je i njeguški, vala, izbušili su ga za medalju!

Đed ponekad stavi bijelu maramu oko vrata i iskrivi vilice kao da je šlogiran, pa imitira Vita Korleonea.

– Konsiljere moj, vrijeme je da svom Donu kažeš ono što izgleda svi znaju. Kako je bilo danas u školi?

Mrzim da pričam o školi. Radije bih nastavila sa kvizom. Ali, đed smatra da bi trebalo uvijek ići prema sopstvenom strahu. Kaže da nikad ne smijemo bježati od njega, a ja đedovo mišljenje naročito cijenim.

– Bilo je katastrofa. Svi su mi se smijali.

Onda sam mu ispričala događaj sa nastavnicom maternjeg jezika. Ali, prije toga da pomenem da ta naša nastavnica baš liči na Dajanu Kiton. Samo što je sto puta grđa. I pokvarenija.

Jednom mi je sasvim nepravedno upisala jedinicu u dnevnik, pa sam ja za nju u svom dnevniku napisala da je „kurva“! Poslije sam na to zaboravila i dala đedu da pogleda, jer jedino on ima dopuštenje da čita moj dnevnik. Nekad mi ispravi padež ili neku rečenicu, ali većinom je oduševljen „mojim opservacijama“. Tako on to naziva, mada ja i dalje ne znam što to tačno znači.

Međutim, kad je đed naišao na spornu riječ malo me je bilo stid. Bojala sam se kako će reagovati. Tražio mi je olovku. Mislila sam da će da prekriži riječ i ukori me, ali nije. Samo je ispred „kurva“ dopisao „ober“!

Ta naša nastavnica smišlja neviđeno glupa pitanja i očekuje pametne odgovore. Danas je, eto, tražila da joj nabrojimo makar tri konja, vjerna pratioca u epskim narodnim pjesmama. Ko, veli, zna tačan odgovor? I od buketa podignutih ruku (samo što joj prstima nijesu izbili oči!) ona bira baš mene, iako se nijesam javila. Namjerno.

Dva konja sam odmah pogodila: Šarac Kraljevića Marka i Damjanov Zelenko. Trećeg nikako nijesam mogla se da se sjetim.

– ‘Ajde, ‘ajde, Lucija… Sjeti se junaka pa ćeš onda i životinju lako pogoditi – tobož me bodri ona.

I onda mi još, kao, pomaže.

– Junak je voj… voj… vojvo… vojvoda…

– Junak je vojvoda Marko Miljanov – ispljunem ja konačno.

– Kakav crni Marko Miljanov, Lucija. Mislila sam na vojvodu Momčila… i njegovog konja Jabučila. Zar nikad nijesi čula za njih? – ceri se dotična.

– Jesam, jesam, nastavnice, nego mi se nešto pobrkalo u glavi. A i vojvoda Marko je imao psa, a ne konja!

Nije joj bilo jasno moje obrazloženje.

– Molim? Pa možda i jeste imao, ali to se štene ne pominje u nijednoj pjesmi.

– Kako ne pominje nastavnice, pa Branka Šćepanović pjeva: „…gledala sam sa vr’ Koma, kuče Marka Miljanova…“

Ne bi đaci nikad popadali sa klupa od smijeha da se „Kitonova“ nije prva zacijenila kao luda i pokrenula lavinu. Ali, moja osveta bila je slađa.

Sljedećeg jutra, baš prije početka časa, na svom stolu, u kafi sa šlagom, pronašla je prevrnutu bubašvabu kako bespomoćno batrga nogicama. Vrištala je jače nego Džek Volc (Džon Marli) kad je vidio konjsku glavu u krevetu.

Znam đede da nam ideja nije originalna, ali mislim da bi nam i Don Vito pozavidio na „egzikuciji“. I bez brige, znam što ta riječ znači!

Objavio/la na 22:26. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-