Uticaj internacionalizacije na nacionalnu kulturu  

Objavljeno: 30.06.2019, 17:56

Svjedoci smo novog društvenog fenomena koji je u posljednjim decenijama ekspanzivno zahvatio planetu, fenomena globalizacije, odnosno inernacionalizacije. Proces koji je u manjoj mjeri započeo samim nastankom i razvojem društva, vođen čovjekovom radoznalošću i borbom za opstanak, ubrzan je pod uticajem tehnoloških i teleoloških faktora, spoljnjih i unutrašnjih snaga i sila, u prvom redu ekonomskog karaktera, ali sekundarno doprinio je kulturnoj eksploziji, miješanju različitih kulturnih entiteta na svim meridijanima. Vođen ekonomskim silama, smanjenjem troškova nabavke, brzim tokovima kapitala, brzom komunikacijom, proces je naprije dobio stihijski karakter, da bi se sve više javljala potreba za uspostavljanjem određene vrste kontrole nad procesom kako bi se izbjegle eksternalije koje su evidentno prepoznate u nacionalnim politikama. Ako ostavimo po strani ekonomske parametre kao što su uticaj globaliazcije na nacionalnu zaposlenost, pravičnost trgovinskih zakona, politike MMF-a prema zemljama u razvoju, rastuću nejednakost, možemo zapaziti da je globalizacija imala pozitivan efekat na širenje multikulturalizma i koncepta građanskog društva, ali i prevazilaženju siromaštva (Kina) što je omogućilo širenje kulture mnogih zemalja. Ipak, identitetska pitanja stavljena su pod lupu i susrećemo se sa novim izazovima kako prevazići problem nestajanja kulturne raznolikosti i raskoši kulturne baštine malih i nerazvijenih zemalja, te  problem uticaja masovne kulture na umjetnost. Kada govorimo o širenju internacionalizma, odnosno o uticaju stranih kultura na nacionalnu, najprije moramo razumjeti dvojakost kraktera uticaja. Naime, u prvi mah javlja se pritisak stranih kultura na nacionalnu, koji može stvarati otpor, usljed straha i bojazni da takav uticaj može pretpostavljati gubljenje indentitetskih karakteristika nacionalne kulture. S druge strane, veliki je značaj sticanja novih znanja koje su bile evidentne i kroz istoriju. Uzevši u obzir uticaj egipatske kulture na drevnu Grčku, te kasnije prenošenje grčke kulture na  Rimsku imperiju možemo jasnije uvidjeti koliki je dugoročni značaj multukulturalnosti za razvoj i emancipaciju društva. Da su problemi u prihvatanju i širenju kulture postojali i u istoriji, kao i danas, svjedoče nam brojna pisanja, koja nam ukazuju da su u tim situacijama vladari preuzimali obavezu upravljanja procesima edukacije i emancipacije stanovništva. Ali su sami morali služiti za primjer. Ciceron u svom djelu O krajnostima dobra i zla piše: „ Što se mene tiče, smatram, pošto sam svojim sudskim i državnim poslovima, zalaganjima i opasnostima ispunio dužnosti na položaju koji mi je povjerio rimski narod, da moram, svakako prema svojim sposobnostima, i na tome raditi da svojim radom i zalaganjem i nastojanjem širim prosvjetu među svojim sugrađanima. Smatram da ne trebam voditi žučne prepirke s onim koji više vole čitati grčke stvari, ukoliko ih oni stvarno čitaju, a ne pretvaraju se da to rade. Htio bih da budem od koristi i onim koji bi željeli da se služe objema književnostima, i onima koji ne osjećaju naročitu potrebu za grčkim knjigama, a koje imaju na svom jeziku.“ Da u savremenim uslovima država dobija takav zadatak postaje više nego jasno, kultura dobija mnogo veći značaj i državna i kulturna politika postaju sve snažnije vezane. Možemo sa sigurnošću ustvrditi da je dominantno ekonomski model vođenja internacionalnih politika zastareo. Sve veći uticaj, nastao pod uticajem širenja građanskog koncepta društva, preuzimaju građani, ali i internacionalne organizacije čija je misija briga o kulturi. Sve veći fokus usmjerava se na kulturu kao centar razvoja, isticinje kulturnog identiteta, promovisanje kulturne saradnje i učešća u kulturnom životu. U uslovima kad se nastoji balansirati između nacionalizma i globalizma,  javljaju se nove tendencije u smislu tribalizacije, očuvanja auohtonih kultura. Naročito je važno brinuti o održivosti sa stanovišta kulturne raznovrsnosti jer raznovrsnost je značajan atribut kulturnog kapitala, posebno iz razloga što ima kapacitet da inicira novo stvaranje kapitala. Ono inspiriše kreativno stvaralaštvo za stvaranje više kulturnih vrijednosti za budućnost. Kao što ukazuje Adižes na riječi Williama Frohnmayera: „Umjetnost se ne smije izjednačiti sa zabavom. Društvo je dodijelilo umjetnosti značajan cilj-da pomogne našim građanima da budu u dodiru sa prošlošću, da definišu sadašnjost i da razmišljaju o budućnosti“. Upravo to  je važan segment na koji tehnološka inernacionalizacija može imati negativan uticaj, te je zadatak nacionalnih politika izboriti se za status umjetnosti u društvu. Adižes prepoznaje neizbalansiranost do koje dovede društvene promjene i neravnomjerni razvoj podsistema u ukupnom društvenom sistemu, koje dovode do nastajanja „socio-ekoloških“ pukotina. Što su one veće to je teže da se čovječanstvo izbori sa složenošću sistema, te on prepoznaje umjetnost i kulturu kao komponente društvene stvarnosti koje bi mogle da olakšaju razvoj novih vrijednosti i obrazaca ponašanja. Svakako da balanisranje između plebejskih socijalnih naloga i potrebe za emancipacijom mora postojati i to je složen zadatak koji snose nacionalne politike.  Kultura je prepoznata kao instrument kojim se može uticati na društvene devijacije nastale pod uticajem globalnih tehnoloških trendova. Da živimo u epohi „socijalnog naloga“ koji određuje masa primijetio je još Berđajev. Po Berđajevu, socijalna masa određuje šta treba biti kultura, što umjetnost, što literatura, što nauka, filozofija, religija, ali nedostaje nalog za viši kvalitet kulture, duhovne kulture, prave filosofije i prave umjetnosti. On, takođe, ukazuje da je drevna Grčka kultura bila ujedno i svenarodna i aristokratska, umjetnost je igrala socijalnu ulogu, i uopšte nije bila čista umjetnost, što je podizalo na viši kvalitativni nivo. On je izražavao bojazan da u epohi koja dolazi ima puno istine kojoj se ne mogu suprostaviti individualizam i liberalizam. Veliku ulogu u globalnim kretanjima ima i religija. Sve više ljudi  uključeno je u različite religijske organizacije i sve više ljudi pokušava naći spokoj i utočište od turbulentnog savremenog okruženja. Čovjek otkriva učenja iz kojih pokušava crpiti mudrosti za život koji postaje sve zahtjevniji. Takođe, važna opšta pitanja razvoja čovječanstva sadržana su u religijskim učenjima. Nažalost, u Crnoj Gori svi smo žrtve dnevne politike. Da religija u čovječanstvu mijenja svoj oblik i forme pisao je i Pavle Florenski. On objašnjava da je sve to jedna Religija koja ima tri snage:1. Osjećanje beskrajnosti i beskonačnosti svijeta; 2. Osjećanje međusobne povezanosti pojedinaca koji stvaraju čovječanstvo; 3. cjelokupnost tajanstvenih pojava (dubinska psihologija). On je religiji pristupao kritički i pišući o sjećanjima na svog oca, tumačeći njegova shvatanja, ukazuje na bojazan da religije propagirajući svoju apsolutnost mogu da izazovu netrpeljivost. On piše o odnosu njegovog oca prema sveštenim licima svih vrsta religije: “Tata je cenio sveštenstvo, ali

Svjedoci smo novog društvenog fenomena koji je u posljednjim decenijama ekspanzivno zahvatio planetu, fenomena globalizacije, odnosno inernacionalizacije. Proces koji je u manjoj mjeri započeo samim nastankom i razvojem društva, vođen čovjekovom radoznalošću i borbom za opstanak, ubrzan je pod uticajem tehnoloških i teleoloških faktora, spoljnjih i unutrašnjih snaga i sila, u prvom redu ekonomskog karaktera, ali sekundarno doprinio je kulturnoj eksploziji, miješanju različitih kulturnih entiteta na svim meridijanima. Vođen ekonomskim silama, smanjenjem troškova nabavke, brzim tokovima kapitala, brzom komunikacijom, proces je naprije dobio stihijski karakter, da bi se sve više javljala potreba za uspostavljanjem određene vrste kontrole nad procesom kako bi se izbjegle eksternalije koje su evidentno prepoznate u nacionalnim politikama. Ako ostavimo po strani ekonomske parametre kao što su uticaj globaliazcije na nacionalnu zaposlenost, pravičnost trgovinskih zakona, politike MMF-a prema zemljama u razvoju, rastuću nejednakost, možemo zapaziti da je globalizacija imala pozitivan efekat na širenje multikulturalizma i koncepta građanskog društva, ali i prevazilaženju siromaštva (Kina) što je omogućilo širenje kulture mnogih zemalja. Ipak, identitetska pitanja stavljena su pod lupu i susrećemo se sa novim izazovima kako prevazići problem nestajanja kulturne raznolikosti i raskoši kulturne baštine malih i nerazvijenih zemalja, te  problem uticaja masovne kulture na umjetnost.

Kada govorimo o širenju internacionalizma, odnosno o uticaju stranih kultura na nacionalnu, najprije moramo razumjeti dvojakost kraktera uticaja. Naime, u prvi mah javlja se pritisak stranih kultura na nacionalnu, koji može stvarati otpor, usljed straha i bojazni da takav uticaj može pretpostavljati gubljenje indentitetskih karakteristika nacionalne kulture. S druge strane, veliki je značaj sticanja novih znanja koje su bile evidentne i kroz istoriju. Uzevši u obzir uticaj egipatske kulture na drevnu Grčku, te kasnije prenošenje grčke kulture na  Rimsku imperiju možemo jasnije uvidjeti koliki je dugoročni značaj multukulturalnosti za razvoj i emancipaciju društva. Da su problemi u prihvatanju i širenju kulture postojali i u istoriji, kao i danas, svjedoče nam brojna pisanja, koja nam ukazuju da su u tim situacijama vladari preuzimali obavezu upravljanja procesima edukacije i emancipacije stanovništva. Ali su sami morali služiti za primjer. Ciceron u svom djelu O krajnostima dobra i zla piše: „ Što se mene tiče, smatram, pošto sam svojim sudskim i državnim poslovima, zalaganjima i opasnostima ispunio dužnosti na položaju koji mi je povjerio rimski narod, da moram, svakako prema svojim sposobnostima, i na tome raditi da svojim radom i zalaganjem i nastojanjem širim prosvjetu među svojim sugrađanima. Smatram da ne trebam voditi žučne prepirke s onim koji više vole čitati grčke stvari, ukoliko ih oni stvarno čitaju, a ne pretvaraju se da to rade. Htio bih da budem od koristi i onim koji bi željeli da se služe objema književnostima, i onima koji ne osjećaju naročitu potrebu za grčkim knjigama, a koje imaju na svom jeziku.“ Da u savremenim uslovima država dobija takav zadatak postaje više nego jasno, kultura dobija mnogo veći značaj i državna i kulturna politika postaju sve snažnije vezane. Možemo sa sigurnošću ustvrditi da je dominantno ekonomski model vođenja internacionalnih politika zastareo. Sve veći uticaj, nastao pod uticajem širenja građanskog koncepta društva, preuzimaju građani, ali i internacionalne organizacije čija je misija briga o kulturi. Sve veći fokus usmjerava se na kulturu kao centar razvoja, isticinje kulturnog identiteta, promovisanje kulturne saradnje i učešća u kulturnom životu. U uslovima kad se nastoji balansirati između nacionalizma i globalizma,  javljaju se nove tendencije u smislu tribalizacije, očuvanja auohtonih kultura.

Naročito je važno brinuti o održivosti sa stanovišta kulturne raznovrsnosti jer raznovrsnost je značajan atribut kulturnog kapitala, posebno iz razloga što ima kapacitet da inicira novo stvaranje kapitala. Ono inspiriše kreativno stvaralaštvo za stvaranje više kulturnih vrijednosti za budućnost. Kao što ukazuje Adižes na riječi Williama Frohnmayera: „Umjetnost se ne smije izjednačiti sa zabavom. Društvo je dodijelilo umjetnosti značajan cilj-da pomogne našim građanima da budu u dodiru sa prošlošću, da definišu sadašnjost i da razmišljaju o budućnosti“. Upravo to  je važan segment na koji tehnološka inernacionalizacija može imati negativan uticaj, te je zadatak nacionalnih politika izboriti se za status umjetnosti u društvu. Adižes prepoznaje neizbalansiranost do koje dovede društvene promjene i neravnomjerni razvoj podsistema u ukupnom društvenom sistemu, koje dovode do nastajanja „socio-ekoloških“ pukotina. Što su one veće to je teže da se čovječanstvo izbori sa složenošću sistema, te on prepoznaje umjetnost i kulturu kao komponente društvene stvarnosti koje bi mogle da olakšaju razvoj novih vrijednosti i obrazaca ponašanja. Svakako da balanisranje između plebejskih socijalnih naloga i potrebe za emancipacijom mora postojati i to je složen zadatak koji snose nacionalne politike.  Kultura je prepoznata kao instrument kojim se može uticati na društvene devijacije nastale pod uticajem globalnih tehnoloških trendova.

Da živimo u epohi „socijalnog naloga“ koji određuje masa primijetio je još Berđajev. Po Berđajevu, socijalna masa određuje šta treba biti kultura, što umjetnost, što literatura, što nauka, filozofija, religija, ali nedostaje nalog za viši kvalitet kulture, duhovne kulture, prave filosofije i prave umjetnosti. On, takođe, ukazuje da je drevna Grčka kultura bila ujedno i svenarodna i aristokratska, umjetnost je igrala socijalnu ulogu, i uopšte nije bila čista umjetnost, što je podizalo na viši kvalitativni nivo. On je izražavao bojazan da u epohi koja dolazi ima puno istine kojoj se ne mogu suprostaviti individualizam i liberalizam.

Veliku ulogu u globalnim kretanjima ima i religija. Sve više ljudi  uključeno je u različite religijske organizacije i sve više ljudi pokušava naći spokoj i utočište od turbulentnog savremenog okruženja. Čovjek otkriva učenja iz kojih pokušava crpiti mudrosti za život koji postaje sve zahtjevniji. Takođe, važna opšta pitanja razvoja čovječanstva sadržana su u religijskim učenjima. Nažalost, u Crnoj Gori svi smo žrtve dnevne politike.

Da religija u čovječanstvu mijenja svoj oblik i forme pisao je i Pavle Florenski. On objašnjava da je sve to jedna Religija koja ima tri snage:1. Osjećanje beskrajnosti i beskonačnosti svijeta; 2. Osjećanje međusobne povezanosti pojedinaca koji stvaraju čovječanstvo; 3. cjelokupnost tajanstvenih pojava (dubinska psihologija). On je religiji pristupao kritički i pišući o sjećanjima na svog oca, tumačeći njegova shvatanja, ukazuje na bojazan da religije propagirajući svoju apsolutnost mogu da izazovu netrpeljivost. On piše o odnosu njegovog oca prema sveštenim licima svih vrsta religije: “Tata je cenio sveštenstvo, ali motiv prihvatanja ovde nije bila saglasnost o suštini vere, već strah da se ne uvredi čovek u njegovim najsvetijim verovanjima.” S posebnom pažnjom Florenski piše o čovječnosti. O čovječnosti kao regulatoru svih društvenih odnosa, prava i morala, o čovječnosti kao pokušaju da se religijske dogme pretvore u metafizičku istinu. Florenski duboko razmatra “problem” različitih vjeroispovijesti unutar jedne porodice, kakvoj je i sam pripadao i ukazuje da pripadanje dvijema vjeroispovijestima sjedinjuje u najvažnijem i najsuštinskijem, sjedinajveanjem u Vječnosti. On piše o problemu tabuiziranja religije. Divni su njegovi “preludiji” o armenskom narodu, kome je pripadala njegova majka, o njihovoj postojanosti. Piše da nijedan narod nije toliko napora utrošio na kulturu u “nadošloj bujici…između šančeva…”. Takođe, piše o životnosti naroda koji je u jednom periodu odbacio sve i posvetio se ka očuvanju postojanja tog malenog sopstvenog ostatka. Florenski primjećuje: “ Ove porodice su odavno stupale u brak samo iz sopstvenog kruga i tuberkuloza koja ih je uništavala vjerovatno je bila osveta za ovu isključivost.”

Konačno, danas smo tu gdje jesmo i internacionalizacija bi morala imati pozitivan uticaj na nacionalnu kulturu u smislu izdizanja čovjeka iznad ograničavajućih okvira, te njegovog osposobljavanja kao cjelovitog kosmičkog bića koje će upravljati sistemom, ne dozvolivši da sistem, koji je sam stvorio, upravlja njime. Svako rješavanje izazova generiše nove situacije koje opet generišu nove izazove, i sve je jasnije da  fleksibilnost, kreativnost i reagibilnost sve više moraju biti prisutne u cilju održivosti kulture i kulturne baštine. Čovjek  sve dublje i sve ranije poima ono što ga istovremeno i plaši da svakodnevni dinamizam dovodi do rutiniranosti i nesagledajnog dinamizma. On se osjeća kao da je, time što se oslobodio različitih oblika rada i zamaglio mozak kratkotrajnim sredstvima zabave, skočio u prazno. Njegov stvaralački potencijal se gubi, njegov identitet Čovjeka se mijenja, robotizacija dovodi do funkcionalnosti koja pritiska duhovnost, umanjuje sposobnosti, anomija zahvata pojedine segmente društva i čovječanstvo biva pomalo dezorjentisano. To navodi na potrebu za kontrolom procesa i podvlačenjem vrijednosti.

Internacionalizacija doprinijela je identifikovanju okvira kojim bi se trebale rukovoditi  nacionalne politike u cilju izjednačavanja onih kulturnih segmenata koji se smatraju univerzalnim ljudskim vrijednostima, ali i mehanizme i tehnike socio-kulturnih politika za očuvanje kulturne raznolikosti i kulturne baštine, odnosno kulturnog i društvenog blagostanja. Jedan od izazova jeste i izdizanje kulture iznad istorijskog i dnevnopolitičkog konteksta i shvatanje njene dugoročne važne uloge za održivost cjelokupnog društva.

 

 

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register