ŠTA VELIŠ

Slatkorječiv i bez komplekasa. Uvijek dotjeran sa manirima. Iako nikada u životu nije čutnuo loptuzahvaljujući poznanstvu sa legendarnim Miljanom Miljanićem i Draganom Džajićem bio je trener. Hoću reći – godinama je glumio fudbalskog trenera.

Helem, sedamdesetih godina prošlog vijeka zahvaljujući slatkorječivosti i parnovinskih fotografija sa pomenutim legendama fudbala uspijeva postati trener „Radničkog“ iz Goražda. Tada su Goraždani ušli u Drugu ligu i željeli sačuvati status. Nasjeli na Slobinu „žvaku“ i dočekali ga kao biranog gosta. Dobra plata, hotelski smještaj u „Drini“, hrana, piće… da mu pozavidi i sultan Hamid.

Prvih nekoliko utakmica, samo zahvaljujući ludoj sreći i ogromnoj želji za opstankom u takmičenju, dadoše rezultat. Dobiše maksimalan broj bodova. Postadoše strah i trepet a i Slobi poraste ugled. Ali, Bjelopoljac ne može bez belaja.
Ne znam tačno o kojoj je ekipi riječ ali se sjećam da se utakmica igrala u Goraždu i da je „Radnički“ bio apsolutni favorit. Šigo prodao utakmicu. Najboljeg fudbalera ostavio na klupi za rezervne igrače, pod izgovorom da ga odmori za buduće utakmice. Ipak, domaćini odlično odigraše prvo poluvrijeme. Rezultat 0 : 0.

Počinje drugo poluvrijeme, na terenu opet nema najboljeg. Navijači negoduju, psuju trenera, viču. Ipak, Slobo se dobro drži. Ali, kako odmiče vrijeme, postaje sve nervozniji. Publika neprestalno skandira ime najboljeg i zahtijeva od trenera da ga odmah ubaci u igru. Napokon, pod neviđenim pritiskom navijača Šigo pokazuje znak slabosti. Rukom daje znak fudbaleru kog traže gledaoci da izađe na atletsku stazu i počne zagrijevanje.

Poslije desetak minuta definitivno „puca“ i gubi kontrolu nad situacijom. Uzeo pare, ali mu nikako ne ide. Sav crven u licu, maramicom brišući znojavo čelo teatralno izlazi na teren i traži izmjenu. Na tribinama vulkan. Ljutito se okrenu prema najboljem fudbaleru i koliko ga grlo nosi pokazujući rukom u pravcu gledalaca viknu:

„Idi na tribine traže te navijači.“

Naravno poslije ovog skandala Šigo je jedva izvukao živu glavu. Samo zahvaljujući predsjedniku kluba izbjegao je linč. Ubrzo nakon pomenutog događaja počeo je dosađivati Miljaniću te kako bi ga „skinuo sa vrata“ trenerska legenda ga posla negdje u daleku Afriku. Umro je prije desetak godina, ali sjećanje i dalje živi. Čaršijske „legende“ se lahko ne zaboravljaju.

***
Ovaj istiniti događaj me neodoljivo podsjeća na aktuelnu balkansku političku pozornicu. Kako onda tako i danas – treneri, igrači i navijači. Ima li ikog živog da bar naše „trenere i igrače“ pošalje negdje daleko, „Gdje sunce ne grije.“ Navijači su uvijek bili i ostali samo puka statistika i kolateralna šteta. Šta veliš?

Objavio/la na 20:57. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-