ZA NAROD KOJI KRADE  SOPSTVENU KULTURU

Objavljeno: 29.06.2019, 17:08

  Ministarstvo kulture objavilo u cjelini treći polugodišnji izvještaj Državne komisije za nadzor nad svim oblicima revizije u Narodnom muzeju. Pored manjka od 106 predmeta u Etnografskom muzeju i 25 u Umjetničkom u dokumentu je potvrđen i manjak registraturne građe iz 1986. godine, registara sa oko 1.400 dokumenata, zatim više od 3.700 originalnih dokumenata, osam pištolja i 10 topova iz Muzeja NOB-a. Informacije i zakoni iz kulture u Crnoj Gori zasnivaju se na krađi. Zako o zaštiti kulturnih dobara Crne Gore bavi se povraćajam kulturnih dobara zemljama članicama EU, koji je protivpravno odnesen sa njene teritorije poslije 1. januara 1993.(član 63) Povraćaj kulturnog predmeta protivpravno odnesenog sa teritorije države koja nije članica Evropske unije vrši se u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuju svojinskopravni odnosi, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno. Povraćaj kulturnog predmeta protivpravno odnesenog sa teritorije Crne Gore vrši se u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom države na čijoj se teritoriji traženi kulturni predmet nalazi, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno. Ministarstvo je dužno da, u saradnji sa Upravom, javnim ustanovama za zaštitu kulturnih dobara i drugim organima državne uprave: 1) preduzima mjere i aktivnosti na prikupljanju podataka i uspostavljanju evidencija i dokumentacije o kulturnim predmetima protivpravno odnesenim iz Crne Gore koji mogu biti predmet povraćaja; 2) priprema i podnosi zahtjev, odnosno tužbu za povraćaj kulturnog predmeta nadležnom organu države na čijoj se teritoriji nalazi kulturni predmet koji je protivpravno odnesen iz Crne Gore, u skladu sa propisima te države i međunarodnim ugovorima; 3) podnosi nadležnom organu zahtjev za povraćaj protivpravno prisvojenog kulturnog predmeta u državnoj svojini. I tako se sve vrti o krađa sa svih strana. Poznata je priča o krađi dragog kamena sa ikone Filermose dok se nalazila baš u državnom vlasništvu. Onda se nije čuditi zašto postoji najveće povjerenje u MCP, ako znamo da je ona ipak čuvala kulturno-istorijsko nasljeđe koje joj je bilo dostupno. Da biste znali šta vam fali, prvo treba da znate šta ste imali i šta sada imate.Valjda je konačno sazrela situacija da se iskoriste tehnološki potencijali i preispita rad upravnih odbora. Jedna od pretpostavki da se kultura i ekologija uvežu i stvore poligon za razvoj svijesti populacije,pretpostavka jednom širem konceptu pozicioniranja Crne Gore kao ekološko-kulturnog brenda moglo bi biti osnivanje ekološko-kulturnog centra. Takvi vidovi udruženja predstavljaju inicijalni marketinški izvor kohezionih sila koje će neprestano strujati i stvarati pozitivan zamajac razvoja određene oblasti. Ekološko – kulturni centar (Ecological and cultural center ECC) bio bi kreativno-istraživacki i edukativni centar. Misija centra bi trebalo biti podsticanje  i širenje kulture ekološki održivog življenja, promocija i očuvanje zaštićenih područja, očuvanje tradicionalnih i kulturnih vrijednosti Crne Gore te podsticanje regionalne saradnje u toj oblasti. Centar bi bio prostor koji  predstavlja komparativnu, ali i konkurentsku prednost u promociji Crne Gore kao eko-turističkog brenda, njene kulturne raznolikosti, tradicije i kulturne baštine. Centar bi bio mjesto povezivanja ekologije i kulture sa svim oblastima društvenog razvoja, most koji povezuje sve društvene subjekte, građane, preduzetnike,  umjetnike, stvaraoce, institucije i lokalne vlasti u zajedničkom interesu promovisanja održivog razvoja. Omogućavao bi jednostavno, zanimljivo i kreativno  sticanje novih znanja, razmjenu ideja, sticanje vještina i podsticanje kreativnog stvaralaštva na temu  kvalitetnog i odgovornog  razvoja.Mogao bi biti osnovan i kao projekat u sklopu Naučno-tehnološkog parka Podgorica. Podsticao bi ekonomski i naučni razvoj regiona. Pretpostavio bi saradnju sa resornim ministarstvima na digitalizaciji kulturno-istorijskih spomenika, te kulturnog blaga i mapiranje parkova prirode u mrežu ekološko-kulturnog potencijala. Digitalizacija, pa i virtuelizacija bi omogućila korišćenje kulturnih dobara dostupnije potrošaču, bolju distribuciju i bolje pozicioniranje u svijesti potrošača u vremenu kad kulturna dobra postaju važan turistički proizvod. Takođe, digitalizacija omogućava olakšicu u fazi kontrole upravljanja kulturnim dobrima koja je u posljednjim decenijama izmicala. Ona omogućava da se podaci dobiju na poziv i to vrlo precizno. Radi se o složenoj, ali veoma vrijednoj informacijskoj strukturi koja bi bila višestruko korisna i koja bi multiplicirala vrijednost. Ukrštanjem informacionog sadržaja iz oblasti ekologije i kulture dobila bi se turistička mapa visoke vrijednosti u kojoj se bilježi znanje i informacije koji bi postali novi multiplikovani digitalni proizvod. Ovo je pogotovo važno strateško pitanje jer vlasnici i korisnici kulturnih dobara, institucije zaštite, organi lokalne uprave i državne uprave nemaju odgovoran odnos prema kulturnoj baštini. Takođe, ne postoji kontinuiran monitoring u oblasti kulturne baštine i neadekvatna je dokumentaciona zaštita kulturne baštine. Vođen od strane iskusnih stručnjaka iz oblasti marketinga, kulture, obrazovanja i preduzetništva, centar bi nudio bogat kulturno-obrazovni sadržaj u vidu organizovanja, predavanja, radionica, savjetovališta, festivala, izložbi, kurseva i seminara, susreta sa naučnicima, istraživačima, pronalazačima, ljekarima, književnicima, privrednicima, predstavnicima vladinih i nevladinih institucija i organizacija. Postavljen kao mjesto na kome bi bili okupljani i predstavljani projekti iz oblasti ekologije i kulture, zaštite životne sredine i očuvanja zdravlja, na kojima  aktivno učestvuju naučni radnici, stvaraoci, ali i studenti i diplomci iz Crne Gore i regiona i tako stiču prvu profesionalnu praksu. Ekološko-kulturni centar je osmišljen i kao obrazovni centar, ali on bi funkcionisao kao kreativna stanica i izvjesna bazna osnova za sve eko-kulturne preduzetnike iz regiona i šire, mjesto njihovog susreta, druženja, umrežavanja, zajednickih akcija i projekata. Centar bi predstavljao i izvorište medijskih kampanja, koje imaju za cilj podizanje ekoloske i kulturne svijesti  gradjana. Centar, takođe, može biti osnovan i kao model privatno – javnog partnerstva koji nije dovoljno sprovođen  u oblasti kulture. Centar bi podstakao i razvoj neophodne infrastrukture. Kulturni sektor mora iskoristiti trendove digitalizacije i prilagoditi se novim uslovima i očekivanjima korisnika i pokušati umrežavati informacije i znanja. Sve češće kulturne institucije teže ka tome da postanu neka vrsta hibridnih institucija koje upravljaju ili razvijaju i analogne i digitalne resurse. Marketeri već decenijam rade s podacima, no koncept “velikih podataka” relativno je nov. „Big data“ su postali popularan pojam koji se koristi za opisivanje nove generacije tehnologija i arhitekture, osmišljenih za ekonomske ekstraktne vrijednosti, gdje se iz vrlo velikih količina podataka, omogućuje brzo hvatanje, otkrivanje i analiza. (Post&Edminston, 2014,str.18-25) Najdragocjenija usluga kulturnih ustanova je upravo sadržaj, tj. ne samo materijalna dobra ili dokumenti, nego i nova znanja povezana s njima. Zato je logično da kulturne institucije pokušaju iskoristiti prednosti informacionih tehnologija, kako bi svoj sadržaj što

 

Ministarstvo kulture objavilo u cjelini treći polugodišnji izvještaj Državne komisije za nadzor nad svim oblicima revizije u Narodnom muzeju. Pored manjka od 106 predmeta u Etnografskom muzeju i 25 u Umjetničkom u dokumentu je potvrđen i manjak registraturne građe iz 1986. godine, registara sa oko 1.400 dokumenata, zatim više od 3.700 originalnih dokumenata, osam pištolja i 10 topova iz Muzeja NOB-a.

Informacije i zakoni iz kulture u Crnoj Gori zasnivaju se na krađi. Zako o zaštiti kulturnih dobara Crne Gore bavi se povraćajam kulturnih dobara zemljama članicama EU, koji je protivpravno odnesen sa njene teritorije poslije 1. januara 1993.(član 63)

Povraćaj kulturnog predmeta protivpravno odnesenog sa teritorije države koja nije članica Evropske unije vrši se u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuju svojinskopravni odnosi, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.

Povraćaj kulturnog predmeta protivpravno odnesenog sa teritorije Crne Gore vrši se u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom države na čijoj se teritoriji traženi kulturni predmet nalazi, ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.

Ministarstvo je dužno da, u saradnji sa Upravom, javnim ustanovama za zaštitu kulturnih dobara i drugim organima državne uprave: 1) preduzima mjere i aktivnosti na prikupljanju podataka i uspostavljanju evidencija i dokumentacije o kulturnim predmetima protivpravno odnesenim iz Crne Gore koji mogu biti predmet povraćaja; 2) priprema i podnosi zahtjev, odnosno tužbu za povraćaj kulturnog predmeta nadležnom organu države na čijoj se teritoriji nalazi kulturni predmet koji je protivpravno odnesen iz Crne Gore, u skladu sa propisima te države i međunarodnim ugovorima; 3) podnosi nadležnom organu zahtjev za povraćaj protivpravno prisvojenog kulturnog predmeta u državnoj svojini.

I tako se sve vrti o krađa sa svih strana.

Poznata je priča o krađi dragog kamena sa ikone Filermose dok se nalazila baš u državnom vlasništvu. Onda se nije čuditi zašto postoji najveće povjerenje u MCP, ako znamo da je ona ipak čuvala kulturno-istorijsko nasljeđe koje joj je bilo dostupno.

Da biste znali šta vam fali, prvo treba da znate šta ste imali i šta sada imate.Valjda je konačno sazrela situacija da se iskoriste tehnološki potencijali i preispita rad upravnih odbora. Jedna od pretpostavki da se kultura i ekologija uvežu i stvore poligon za razvoj svijesti populacije,pretpostavka jednom širem konceptu pozicioniranja Crne Gore kao ekološko-kulturnog brenda moglo bi biti osnivanje ekološko-kulturnog centra. Takvi vidovi udruženja predstavljaju inicijalni marketinški izvor kohezionih sila koje će neprestano strujati i stvarati pozitivan zamajac razvoja određene oblasti.

Ekološko – kulturni centar (Ecological and cultural center ECC) bio bi kreativno-istraživacki i edukativni centar. Misija centra bi trebalo biti podsticanje  i širenje kulture ekološki održivog življenja, promocija i očuvanje zaštićenih područja, očuvanje tradicionalnih i kulturnih vrijednosti Crne Gore te podsticanje regionalne saradnje u toj oblasti. Centar bi bio prostor koji  predstavlja komparativnu, ali i konkurentsku prednost u promociji Crne Gore kao eko-turističkog brenda, njene kulturne raznolikosti, tradicije i kulturne baštine.

Centar bi bio mjesto povezivanja ekologije i kulture sa svim oblastima društvenog razvoja, most koji povezuje sve društvene subjekte, građane, preduzetnike,  umjetnike, stvaraoce, institucije i lokalne vlasti u zajedničkom interesu promovisanja održivog razvoja. Omogućavao bi jednostavno, zanimljivo i kreativno  sticanje novih znanja, razmjenu ideja, sticanje vještina i podsticanje kreativnog stvaralaštva na temu  kvalitetnog i odgovornog  razvoja.Mogao bi biti osnovan i kao projekat u sklopu Naučno-tehnološkog parka Podgorica. Podsticao bi ekonomski i naučni razvoj regiona. Pretpostavio bi saradnju sa resornim ministarstvima na digitalizaciji kulturno-istorijskih spomenika, te kulturnog blaga i mapiranje parkova prirode u mrežu ekološko-kulturnog potencijala. Digitalizacija, pa i virtuelizacija bi omogućila korišćenje kulturnih dobara dostupnije potrošaču, bolju distribuciju i bolje pozicioniranje u svijesti potrošača u vremenu kad kulturna dobra postaju važan turistički proizvod. Takođe, digitalizacija omogućava olakšicu u fazi kontrole upravljanja kulturnim dobrima koja je u posljednjim decenijama izmicala. Ona omogućava da se podaci dobiju na poziv i to vrlo precizno. Radi se o složenoj, ali veoma vrijednoj informacijskoj strukturi koja bi bila višestruko korisna i koja bi multiplicirala vrijednost.

Ukrštanjem informacionog sadržaja iz oblasti ekologije i kulture dobila bi se turistička mapa visoke vrijednosti u kojoj se bilježi znanje i informacije koji bi postali novi multiplikovani digitalni proizvod. Ovo je pogotovo važno strateško pitanje jer vlasnici i korisnici kulturnih dobara, institucije zaštite, organi lokalne uprave i državne uprave nemaju odgovoran odnos prema kulturnoj baštini. Takođe, ne postoji kontinuiran monitoring u oblasti kulturne baštine i neadekvatna je dokumentaciona zaštita kulturne baštine.

Vođen od strane iskusnih stručnjaka iz oblasti marketinga, kulture, obrazovanja i preduzetništva, centar bi nudio bogat kulturno-obrazovni sadržaj u vidu organizovanja, predavanja, radionica, savjetovališta, festivala, izložbi, kurseva i seminara, susreta sa naučnicima, istraživačima, pronalazačima, ljekarima, književnicima, privrednicima, predstavnicima vladinih i nevladinih institucija i organizacija. Postavljen kao mjesto na kome bi bili okupljani i predstavljani projekti iz oblasti ekologije i kulture, zaštite životne sredine i očuvanja zdravlja, na kojima  aktivno učestvuju naučni radnici, stvaraoci, ali i studenti i diplomci iz Crne Gore i regiona i tako stiču prvu profesionalnu praksu.

Ekološko-kulturni centar je osmišljen i kao obrazovni centar, ali on bi funkcionisao kao kreativna stanica i izvjesna bazna osnova za sve eko-kulturne preduzetnike iz regiona i šire, mjesto njihovog susreta, druženja, umrežavanja, zajednickih akcija i projekata. Centar bi predstavljao i izvorište medijskih kampanja, koje imaju za cilj podizanje ekoloske i kulturne svijesti  gradjana. Centar, takođe, može biti osnovan i kao model privatno – javnog partnerstva koji nije dovoljno sprovođen  u oblasti kulture. Centar bi podstakao i razvoj neophodne infrastrukture. Kulturni sektor mora iskoristiti trendove digitalizacije i prilagoditi se novim uslovima i očekivanjima korisnika i pokušati umrežavati informacije i znanja. Sve češće kulturne institucije teže ka tome da postanu neka vrsta hibridnih institucija koje upravljaju ili razvijaju i analogne i digitalne resurse.

Marketeri već decenijam rade s podacima, no koncept “velikih podataka” relativno je nov. „Big data“ su postali popularan pojam koji se koristi za opisivanje nove generacije tehnologija i arhitekture, osmišljenih za ekonomske ekstraktne vrijednosti, gdje se iz vrlo velikih količina podataka, omogućuje brzo hvatanje, otkrivanje i analiza. (Post&Edminston, 2014,str.18-25)

Najdragocjenija usluga kulturnih ustanova je upravo sadržaj, tj. ne samo materijalna dobra ili dokumenti, nego i nova znanja povezana s njima. Zato je logično da kulturne institucije pokušaju iskoristiti prednosti informacionih tehnologija, kako bi svoj sadržaj što efikasnije ponudili korisnicima i sačuvali za buduće generacije.

 

 

 

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register