Nema luksuza za političare Švedske

Objavljeno: 09.06.2019, 06:18

“Ja sam taj koji plaća političare”, kaže Joakim Holm, švedski državljanin. “I ne vidim razloga da im pružim luksuzni život.”

Piše: Claudia Wallin

Ovo može zvučati čudno ljudima koji žive u drugim zemljama,  ali Švedska ne nudi nikakav luksuz ili povlastice svojim političarima. Bez službenih automobila ili privatnih vozača, švedski ministri i parlamentarci putuju u prepunim autobusima i vozovima, baš kao i građani koje zastupaju.

Bez prava na zastupnički imunitet, njima se može suditi na sudu kao i svakoj drugoj osobi.

Bez sekretara na vratima,  kancelarije parlamentaraca manje su od 8 m2.

“Ja sam taj koji plaća političare”, kaže Joakim Holm, švedski državljanin. “I ne vidim razloga da im pružim luksuzni život.”

Političari koji se usuđuju potrošiti javni novac na taksi putovanja, umjesto da se voze vozom, završavaju na naslovnicama novina. Čak i predsjednik parlamenta dobija karticu za korištenje javnog prevoza.

Samo premijer ima pravo na trajno korištenje automobila i lično obezbjeđenje.

Švedski parlamentarci žive u malim stanovima u glavnom gradu, gdje peru i peglaju vlastitu odjeću u praonicama veša. To se može činiti skromnim za tako istaknute ljude, ali zapravo je puno bolje nego što je nekad bilo.

Sve do kraja 1980-ih, svi parlamentarci su spavali na kauču u svojim kancelarijama.

Niko u javnom životu ne zarađuje veliku platu: plata za članove Riksdaga (parlamenta) je oko dva puta veća od plate učitelja osnovne škole.

Na opštinskom nivou, svaka želja za zapošljavanjem u politici mogla bi biti protumačena kao slučaj koji zahtijeva psihološku procjenu: jer švedski opštinski funkcioneri ne zarađuju ni platu, niti imaju pravo na kancelariju, a rade volonterski od kuće.

Iskustvo Švedske ruši nerazumnu ideju da političarima treba dati poštovanje kao prema višoj kasti, koju čine dame i gospoda koji su slavniji od prosječnog građanina i stoga zaslužuju gotovo božansko pravo na beneficije i privilegije.

To je nacija koja svoje vladine službenike i političke predstavnike tretira kao obične građane. Društvo koje je ukinulo korištenje formalnih zamjenica šezdesetih godina i gdje se svi nazivaju “ti”. Jer, prema švedskom sustavu vrijednosti, nitko nije iznad svih drugih.

Još se sjećam čudnog osjećaja kada sam svjedočio izvanzemaljskom fenomenu – kada sam vidio švedskog ministra vanjskih poslova i premijera koji guraju kolica za kupovinu u supermarketu u Stokholmu. Ili gradonačelnika Stokholma kako stoji u redu na autobuskoj stanici. Ili predsjednika Parlamenta koji sjedi u metrou.

Bez velikih društvenih nejednakosti, Švedska je nesumnjivo sigurnija i manje nasilna zemlja, gdje političari i građani obično ne moraju putovati u neprobojnim automobilima. Ali, što je još važnije, ovo je društvo koje bira političare koji moraju biti u kontaktu sa svakodnevnim problemima građana. Političarima nije dopušteno da svoje osobne interese stavljaju ispred opštih, u društvu koje pokazuje da se politička moć može ostvariti unutar granica pristojnosti.

U pravosudnom sistemu logika je ista: nema sudija koji imaju pravo na službena vozila, sekretarice ili povlastice.

Oni koji su na vlasti mogu biti pozvani na odgovornost, a sve informacije moraju biti dostupne javnosti: švedska otvorenost odražava se u samoj transparentnosti političke moći, koja se prati putem najstarijeg zakona o transparentnosti na svijetu.  Godine 1766. javni pristup službenim vladinim dokumentima postao je ustavno pravo za sve građane, sadržano u posebnom poglavlju Zakona o slobodi medija u Švedskoj.

U Švedskoj je u svakom trenutku moguće pratiti izdatke ministara, predstavnika i sudaca; pročitati prijavu premijera o porezu na dohodak; provjeriti troškove povjerenika nacionalne policije ili vrhovnog komandanta oružanih snaga; pratiti kako javne agencije troše porez; i pratiti postupke, prijedloge i službene odluke koje donose vlasti bilo kojeg nivoa vlasti.

Jedan od najznačajnijih političkih skandala u zemlji dogodio se 1990-ih. Potpredsjednica vlade, Mona Sahlin, kupila je čokoladu, pelene i neke druge osobne predmete s kreditnom karticom Vlade i skupo je platila za to: izgubila je posao. Skandal se pojavio u analima švedske politike kao slučaja Toblerone.

U nešto više od 100 godina, Švedska se pretvorila iz siromašnog, poljoprivrednog društva u jednu od najbogatijih, socijalno najpravednijih i najmanje korumpiranih zemalja u svijetu, gdje niko nije iznad drugih.

Buka

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register