Lovci na međede (priče za djecu, pred spavanje)

U jednom selu pojavila se grupa međeda koja je pustošila sve pred sobom. Perdvodnik im je bio jako opak, veoma opasan i lukav međed, spreman na sve. Seljani mu godinama nijesu mogli ništa. Jedna manja grupa lovaca odluči da krene u hajku: nespremna, neopremljena i slabo organizovana. Imali su iskustva jedino u amaterskom lovu.

Kada se grupa okupila, jedan od lovaca shvati da je u grupi bivši član društva za zaštitu međeda. Koji je revoltiran, možda i zbog toga što nije dobijao dio meda, demonstrativno napustio društvo za njihovu zaštitu i postao lovac. U međuvremenu je stekao dvije velike diplome za svoje lovačke sposobnosti, koje je uvijek i na svakom mjestu ponosno isticao. Kao i svoju nepokolebljivu vjeru.

Od početka hajke na međede, lovac koji je imao rezervu prema diplomiranom lovcu, plašio se da će ovaj ubiti, prije svoje kolege lovce nego međeda i međede.

Hajka na međede je postajala sve veća. Pridruživali su se i drugi lovci, ali većina njih je imala rezerve prema diplomiranom lovcu, plašila se njegovih rikošeta i pucnjeva u prazno. Jer, kazivali su oni „taj puca na sve strane, čas gore – čas dolje, čas je za međede, čas protiv. Nekad lovi lisice i vukove, nekad i mrave. Pobiće nas, umjesto njih. Važno mu je samo da se vidi kako puca i da se njegov pucanj čuje.“

Ne mali broj lovaca, upravo zbog njega, nijesu htjeli da se pridruže lovu.

A on je, u hajci, stalno nosio čegrtaljke. Pravio buku, peo se na proplanke kako bi ga svi drugi lovci vidjeli. Bespotrebno bi se povređivao u lovu, samo da pokaže ranu. Neznavenim, potpuno neiskusnim i mladim lovcima je pokazivao svoje znanje, hvalio se svojim uspjesima, učio ih kako se vodi hajka i pravi zamka – pun sebe. Od iskusnih lovaca se plašio: pokušavao je da im podiđe, tražio savjete što i kako da čini, nesiguran a željan lovačke slave.

Svako malo je bio čas među predvodnicima hajke, čas bi se povukao iz nje. Uvijek je želio da bude vidljiv i na vrhu planine, a nije se mogao popeti ni na brdo. Na kraju se potpuno povukao iz lova. Ipak, poslije dužeg vremena riješi da se ponovo pojavi. Svjestan da više ne može biti ni na brdu a kamoli na planini, pope se na brežuljak –  samo da ga  bar neko uoči. Zafrljači bombu. Umjesto na međede, on je baci na lovce. Ni to ne uradi kako valja. Bomba ne eksplodira, odbi se i udari njega u glavu.

– Što se smiješ Rejhane?

– Smiješan mi je taj lovac.

– Spavaj. Ovo je priča za uspavljivanje, ne za smijeh.

Objavio/la na 09:29. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-