Minimalizacija makro bezobzirnosti

Objavljeno: 22.05.2019, 12:10

Gledao sam sinoć emisiju Reflektor TV Vijesti, posvećenu aktuelnoj drami oko gradnje mini-hidroelektrana na rijeci Bukovici i više puta me muka hvatala. Jednako me je tako muka, kao mora, spopadala kad su izdanci crnogorske preduzetničke klase ubjeđivali lokalno stanovništvo i vaskoliku crnogorsku javnost da je Crno jezero bogomdano za bungalove i masovni turizam. Isto me pritiskalo na ožičici dok sam na kašičicu, da ne polenem, gutao soldatsku viziju razvoja Sinjajevine kao vojnog trkališta, gdje se šenluči u vrhove i orlove. Priznajem, emotivno sam vezan za Bukovicu, prvu rijeku koju sam u životu vidio i iz nje ribe jeo. Priznajem, emotivno sam vezan i za Crno jezero, najljepše u kome sam se u životu oglednuo. A tek za Sinjajevinu, na čijim sam zatalasanim obroncima odrastao, na čijim sam pašnjacima stoku napasao i čije sam livade kosio. Minuli proljećni dani pokazuju koliko nijesam usamljen u ovakvom emotivnom  varničenju. Mnogo je ljudi koji tu bliskost sa zavičajem osjećaju još snažnije i uvjerljivije. A tek nije lasno izbrojati one kojima nijesu zavičaj ni Bukovica, ni Durmitor, ni Sinjajevina, ali ih doživljavaju kao najbliži rod i pomozi Bog. E sad, ako neko  hoće da zavičajnom, emotivnom narativu kontrira nekom drugom pričom, ona mora biti makar jednako zavodljiva kao i izvorna, a mnogo uzbudljivija i uvjerljivija od PR bajki koju ‘predu’  investitori i njihovi lokalni politički logističari. I da se fokusiram na ‘slučaj Bukovica’, koji je najsvježiji. Šta ima zavodljivo u priči o mini-hidroelektranama, čak i da zanemarimo činjenicu da je jedan od vlasnika firme koja je dobila koncesiju brat od ujaka trodecenijskog šefa vlade i države? Zaposliće par ribočuvara i troje ljudi koji će, po smjenama, nadgledati kako funkcioniše automatika u hidroelektrani, daće ponekom đetetu stipendiju, kupiti snjegočistač… Sve to neodoljivo podsjeća na već ispičanu priču o tome kako su bljedoliki kolonizatori kupovali zemlju od domorodačkog stanovništva za šareni, bezvrijedni nakit. U ovom, ali i svim drugim sličnim slučajevima, imamo na djelu privatizaciju javnog dobra na određeno vrijeme, a njegovu devastaciju na neodređeno. Tako što bi moglo imati opravdanje jedino ako bi dobit od privatizacije i devastacije bila velika i podruštvljena na način da svi dugoročno imaju koristi – i lokalno stanovništvo, i opština, i koncesionar. Hajde da za momenat zanemarimo lokalno stanovništvo i vidimo kakvu bi korist šavnička vlast mogla imati od novaca dobijenih po osnovu koncesione naknade. Prvi čovjek ove siromašne komune nije sinoć, u tv emisiji, naveo niti jedan projekat u koji bi bio investran taj novac ili njegov dio. Održavanje lokalne birokratije se ne računa u razvojne projekte, a sve mi se čini da se lokalna vladajuća pamet oko takvih ‘projekta’ vrti. Da je drugačije,  unaprijed bi se znalo i bilo bi rečeno – osam kilometara Bukovice u cijevima je ulog za, recimo, gradnju eko-naselja u Šavniku koje bi bilo ponuđeno vremešnim i platežno sposobnim evropskim zaljubljenicima u zdrav i lijep okoliš i zdravo-ukusnu hranu. Ili, recimo, gradnju pogona u kome bi se proizvodili etno predmeti, čija bi upotrebna vrijednost nadmašivala onu suvenirsku – da vise na zidu i stoje na vitrini. Na žalost, naše parajlije, nezavisno od toga jesu li do novca došli na pošten ili nepošten način, i naše lokalne i nacionalne vlasodršce ne krase kreativnost, inovativnost i spremnost da hvataju korak sa modernim, održivim postindustrijskim trendovima, već filozofija pohlepe skorojevića, zaintresovanih za javno dobro samo onoliko koliko od njega mogu lično da se okoriste. To vidimo i slušamo kroz razne pseudo patriotske narative minimiziranja makro bezobzirosti, makro bezobrazluka i makro bezidejnosti.

Gledao sam sinoć emisiju Reflektor TV Vijesti, posvećenu aktuelnoj drami oko gradnje mini-hidroelektrana na rijeci Bukovici i više puta me muka hvatala.

Jednako me je tako muka, kao mora, spopadala kad su izdanci crnogorske preduzetničke klase ubjeđivali lokalno stanovništvo i vaskoliku crnogorsku javnost da je Crno jezero bogomdano za bungalove i masovni turizam.

Isto me pritiskalo na ožičici dok sam na kašičicu, da ne polenem, gutao soldatsku viziju razvoja Sinjajevine kao vojnog trkališta, gdje se šenluči u vrhove i orlove.

Priznajem, emotivno sam vezan za Bukovicu, prvu rijeku koju sam u životu vidio i iz nje ribe jeo.

Priznajem, emotivno sam vezan i za Crno jezero, najljepše u kome sam se u životu oglednuo.

A tek za Sinjajevinu, na čijim sam zatalasanim obroncima odrastao, na čijim sam pašnjacima stoku napasao i čije sam livade kosio.

Minuli proljećni dani pokazuju koliko nijesam usamljen u ovakvom emotivnom  varničenju. Mnogo je ljudi koji tu bliskost sa zavičajem osjećaju još snažnije i uvjerljivije. A tek nije lasno izbrojati one kojima nijesu zavičaj ni Bukovica, ni Durmitor, ni Sinjajevina, ali ih doživljavaju kao najbliži rod i pomozi Bog.

E sad, ako neko  hoće da zavičajnom, emotivnom narativu kontrira nekom drugom pričom, ona mora biti makar jednako zavodljiva kao i izvorna, a mnogo uzbudljivija i uvjerljivija od PR bajki koju ‘predu’  investitori i njihovi lokalni politički logističari.

I da se fokusiram na ‘slučaj Bukovica’, koji je najsvježiji.

Šta ima zavodljivo u priči o mini-hidroelektranama, čak i da zanemarimo činjenicu da je jedan od vlasnika firme koja je dobila koncesiju brat od ujaka trodecenijskog šefa vlade i države? Zaposliće par ribočuvara i troje ljudi koji će, po smjenama, nadgledati kako funkcioniše automatika u hidroelektrani, daće ponekom đetetu stipendiju, kupiti snjegočistač… Sve to neodoljivo podsjeća na već ispičanu priču o tome kako su bljedoliki kolonizatori kupovali zemlju od domorodačkog stanovništva za šareni, bezvrijedni nakit.

U ovom, ali i svim drugim sličnim slučajevima, imamo na djelu privatizaciju javnog dobra na određeno vrijeme, a njegovu devastaciju na neodređeno. Tako što bi moglo imati opravdanje jedino ako bi dobit od privatizacije i devastacije bila velika i podruštvljena na način da svi dugoročno imaju koristi – i lokalno stanovništvo, i opština, i koncesionar.

Hajde da za momenat zanemarimo lokalno stanovništvo i vidimo kakvu bi korist šavnička vlast mogla imati od novaca dobijenih po osnovu koncesione naknade. Prvi čovjek ove siromašne komune nije sinoć, u tv emisiji, naveo niti jedan projekat u koji bi bio investran taj novac ili njegov dio.

Održavanje lokalne birokratije se ne računa u razvojne projekte, a sve mi se čini da se lokalna vladajuća pamet oko takvih ‘projekta’ vrti.

Da je drugačije,  unaprijed bi se znalo i bilo bi rečeno – osam kilometara Bukovice u cijevima je ulog za, recimo, gradnju eko-naselja u Šavniku koje bi bilo ponuđeno vremešnim i platežno sposobnim evropskim zaljubljenicima u zdrav i lijep okoliš i zdravo-ukusnu hranu. Ili, recimo, gradnju pogona u kome bi se proizvodili etno predmeti, čija bi upotrebna vrijednost nadmašivala onu suvenirsku – da vise na zidu i stoje na vitrini.

Na žalost, naše parajlije, nezavisno od toga jesu li do novca došli na pošten ili nepošten način, i naše lokalne i nacionalne vlasodršce ne krase kreativnost, inovativnost i spremnost da hvataju korak sa modernim, održivim postindustrijskim trendovima, već filozofija pohlepe skorojevića, zaintresovanih za javno dobro samo onoliko koliko od njega mogu lično da se okoriste. To vidimo i slušamo kroz razne pseudo patriotske narative minimiziranja makro bezobzirosti, makro bezobrazluka i makro bezidejnosti.

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register