Problemi sa navijačima i uloga crkve

Primjena integrisane marketing komunikacije naročito dolazi do izražaja u procesu primjene donešenih zakonskih propisa. Jedan od primjera za ovu vrstu komunikacije su svakako problemi sa navijačima koji je u Engleskoj riješen primjenom IMK i unapređenjem primjene legislative.

Englezi su problem sa navijačima riješili kroz investicije. Dokazano je da investiranje u infrastrukturu, u supervizorstvo, u kamere, ali i u komfor, najadekvatnija je borba  koja je u Engleskoj propraćena radom sa zajednicom, crkvom i školama. Kod nas se od crkve zazire ili se crkva koristi od strane vlasti za produkciju mržnje, razdora, nacionalne netrpljivosti. Engleska se okrenula afirmaciji fudbala, radu na zainteresiranosti najmlađih uzrasta za fudbal, i vaspitanju onih koji su na ivici socijalne egzistencije i na životnoj prekretnici jer je pitanje hoće li otići u pogrešnom ili pravom životnom smjeru. U to su uključili sve subjekte društvene zajednice i investirali u puno fudbalskih igrališta, puno takmičenja, edukativnih programa, trenera i učitelja. Nekoliko godina nakon početka tih programa za pedeset procenata se podigla obrazovanost najmlađih a za trideset procenata se smanjio kriminalitet u zajednicama, što pokazuje kakav efekt imaju takva ulaganja na  cjelokupno društvo. Ti procesi traju godinama, jer su prvo godinama građeni infrastrukturni sadržaji koji će omogućiti funkcioniranje programa.

Ovo je samo jedan od primjera kako se integrisanjem marketing komunikacija, u kombinaciji sa drugim društvenim akcijama, može doprinijeti rešavanju ozbiljnog  društvenog problema. Ovakve akcije su nužnost u stvaranju održivog razvoja društva u cjelini, gdje se u prvi plan stavlja građanin kao nosilac društvenog napretka.

Crkva se u razvijenim zemljama uključuje u sve državne socijalne programe. Pitanja koja se kod nas potežu kao sporna mogla bi, nasuprot nametnutom uvjerenju, poslužiti kao most saradnje u cilju napredka zajednice, jer ima prednosti koje nijesu dovoljno prezentovane u svijesti populacije. Crna Gora ima duboku tradicionalnu ekumensku orjentaciju. Tradicionalno nasljeđe prema tome ne bi trebalo biti barijera, već okosnica razvoja i pozicioniranja njenog razvojnog koncepta. O tome na zanimljiv način svjedoči kult Svetog Vladimira.

Istorija ovog prostora je prolazila kroz burne i teške periode i to je jedan od uzroka što je veoma malo sačuvano materijalnih tragova iz perioda vladavine kneza Vladimira, kao i cijele dinastije Vojislavljevića. Ali upravo kroz tradicionalne rituale koji su se održavali u dugoj istoriji na planini Rumiji u čast Svetog Kneza Vladimira, gdje se iznosi najstarija crnogorska relikvija. Krst Svetog Vladimira, koji svjedoči i budi najdublje slojeve dukljanske duhovne i državne tradicije na čijim temeljima živi današnja Crna Gora. Kako navode Jovović i Cvetkovski: „Život Svetog Kneza Vladimira danas predstavlja značajnu smjernicu u razvoju crnogorskog duhovnog i državnog identiteta, pri čemu njegov kult ima ekumensko, pa samim tim i internacionalno značenje. U slavu Svetog Vladimira održava se stoljećima procesija ili litija na Trojičindan ili Duhove kada se krst u ranim jutarnjim časovima iznosi na najviši vrh Rumije, i tom prilikom se blagosiljaju sve četiri strane Kneževine Svetog Vladimira. Po narodnom vjerovanju na ovom mjestu biće sagrađena nova crkva kada bude dovoljno sakupljeno kamenja. Tom prilikom mnogi pobožni poklonici (sve tri konfesije) za krstom nose po jedan poveći kamen i ostavljaju ga na već formiranoj gomili kamena na vrhu Rumije, kada započinje pravoslavno bogosluženje.“

Ipak, treba razmotriti da li se vrhunski domet ekumenstva i duhovnog preobražaja ipak izražava i u riječima Pavla Florenskog koje navodi Mitropolit Amfilohije u osnovama Pravoslavnog vaspitanja:

“Mnogo puta sam počinjao da Vam pišem”, kaže genijalni ruski mislilac Pavle Florenski u svom pismu jednom od bliskih prijatelja, “i isto toliko puta prestajao sa pisanjem. Neobično bi mi se htjelo da budem u opštenju sa Vama, produžuje on, ali Vam ne pisah (čak i sad ne pišem ono što bih htjeo), jer je mojim životom zavladala neka neizrecivost, i to do te mjere da čak ni za samog sebe ne nalazim riječi, da u njih smjestim svoje unutarnje biće. Samo mi je jedno jasno: svud nekakvi tamni zidovi, udari ako hoćeš i glavom o njih, i opet ni rupicu otvoriti nećeš.

Od nauke i filosofije, i njima sličnih stvari, već odavno sam digao ruke, i prestao da smatram da su one “sve”. Upravo tada sam počeo da nazirem, da je smisao i cilj našeg podviga i truda – opštenje sa ličnošću: ne u “djelatnoj ljubavi” i ne u “služenju bližnjem” (ni na to nijesam gledao i ne gledam kao na “sve”), nego u dodiru gole duše sa golom dušom. Ako postoji mogućnost da čovjek postigne nešto pozitivno, to se može desiti samo u takvom dodiru i kroz takvo sjedinjenje, u kome bi bar dva čovjeka shvatili jedan drugoga na svagda i do kraja. Samo u takvom dodiru oni se mogu jedan drugom otkriti kao beskrajnost. Uvidio sam da je takvo jedinstvo – osnova svega, i da je ono postulat cjelokupnog života. No da li je ono ostvarljivo? – To je za mene sudbinsko pitanje. I, premda u izvjesnim momentima ono (jedinstvo) izgleda puna stvarnost, u drugim opet – ono iščezava bespovratno, ostavljajući iza sebe granice i provalije među ličnostima. Tada izgleda, da svi napori da se one premoste, ostaju tužna i besmislena ljudska muka… Čovjeku nije potreban prijatelj, pa ma on bio genije, on se ne nuždava u umnim, prefinjenim i finim odnosima, njemu je potreban jednostavno Drug, i topli, cjelosno ljudski odnosi, takvi odnosi, kada daju sebe, a ne svoje, i uzimaju mene, a ne moje. Da li je to moguće? Ako nije, onda se sav život obvija bezizlazno mračnim pokrivalom, zato što bez toga postaje nemoguće i bilo kakvo stvaralaštvo i djelatnost. Jer “djela” sama za sebe, neosvetljena ličnim odnosima, izgledaju mi isuviše nepotrebna. Sva “djela” imaju za mene samo simvoličku vrijednost, tj. ukoliko ona izražavaju i služe ličnom opštenju, ne unutrašnjem savezu.

Može biti, s filosofske i književne tačke gledišta, ja ovog momenta govorim suviše naivno i površno. Ali kad život iščezava, čovjeku nije do “dubina”, i kad se ne bavi ničim od onoga što je jedino na potrebu. Ja ne želim “dubine”, ne treba mi književnost, ne trebaju mi “djela” i stvaralaštvo, iako bih možda mogao da dam nešto genijalno. Apsolutna vrijednost, poznanje Boga, ne zavisi od nas, ono se ne sreće “kroz ogledalo u zagonetci” – u nemirnom kolovratu simvola poezije i filosofije; a nama trebaju ne stidljivi osmjesi Mudrosti, no – sve ili ništa! Dodirnuti Boga rukom, ako je to moguće, – mislim da je moguće samo kroz dušu drugoga, Druga; i time sve ispuniti saznanjem stabilnosti, uhvatiti se rukom za “mišicu Silnoga”… Ostalo će sve biti blagosloveno, sveto, dobro, ali ne sada nego tada…”

Kada je u pitanju legislativa i njena primjena, nedostaci u primjeni pravila ukazuju na potrebu ozbiljnog rada na primjeni integrisanih marketing komunikacija u javnom sektoru, naročito na polju razvoja ljudskih  resursa i organizacione kulture, jačanja integriteta i sposobnosti suočavanja sa odgovornostima. Praksa ravnodušnosti i inertnosti u odnosu na savremene trendove često vodi ka produžavanju neprihvatljivih stanja u raznim oblastima od vitalne važnosti.

Objavio/la na 10:02. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-