AMBALAŽA

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka Dobrovoljno vatrogasno društvo „Munib Kučević“ bilo je glavno sastajalište djece iz moje mahale. Komandir Ziko, načelnik Bratko, Raska zvani Štraus i Juka bili su profesionalci a mi ostali dobrovoljci. Bezbroj puta sam i ja, kao i još nekoliko ostale djece, znao dežurati pored telefona i mijenjati jednog od četvorice vatrogasaca kada bi odlazili na ručak ili večeru kućama. Često se znalo desiti da tada mladi i taze oženjeni momci ostanu do jutra, a mi prespavamo u njihovim krevetima. Aktivno smo učestvovali i u gašenju požara. Iako djeca, mi smo se smatrali odraslim.

Dugo smo imali samo jedno vatrogasno vozilo, staru „Pragu“sa registarskom oznakom CG koju je Štraus besprekorno održavao, desetak brentača i više aparata za gašenje… Kasnije nam je opština kupila novog FAP-a trinaesticu. Znali smo satima sjedeti u kabini, držati volan i simulirati vožnju. Niko na bijelom svijetu nije bio srećniji od nas.

Bijelo Polje je tada imalo hiljade radnika, nekoliko fabrika i desetine zanatskih radnji, ali nikada se nije desilo da nismo na vrijeme reagovali. Posebno pamtim požare u gradskoj pekari u Jupovića sokaku, opštini, Vunarskom kombinatu, zatonskoj šumi i školi.

Prvi televizor u gradu stigao je u Vatrogasno. Prenose utakmica i  boksa znalo je gledatii po par stotina ljudi. Ogromna prostorija bila bi puna kao košnica, neki na prozorima, simsu,  a bilo je i onih koji su sa okolnih lipa pokušavali čuti glas komentatora. Za divno čudo, nikome nije bilo tijesno i svi smo bili srećni i zadovoljni.

Građani različitih zanimanja, omladina, za vrijeme ljetnjih ferija studenti… slobodno vrijeme su provodili u Vatrogasnom. Ispred Konfekcije „Jedinstvo“ igrali bi ‘male goliće’ na klupama ispred vatrogasnog šaha i domina. Tako nam jedno poslije podne sa posla iz „Radoja Dakića“ navrati Džore. Znali smo da je šaldžija u duši i da će biti smijeha. Umoran sjede na klupu, nije bilo stolica, otpuhnu, i poslije par minuta skoči kao oparen i zavika:

„Odoh kući, danas su za ručak punjene paprike. Letim. Hajde vozdra.“

Nije prošlo ni pet minuta, Džore se kao pokis’o vrati. Sjede na klupu, niti zbori niti mramori.

„Šta bi Džore, prije otud nego odovud,“ upita ga neko od prisutnih.

Šmrknu dva tri puta na nos kao bokser u ringu, protrlja rukom lice i ljutito odgovori:

„Šta, šta bi. Djeca pojela meso a meni ostavili ambalažu. Eto što bi… vozdra drugovi, odoh ja kod Ćafe na ćevape.“

***
Za razliku od onog vakta, sada se ljudi okupljaju oko partija i ne/vladinog sektora. Onda se profilirala ljubav a danas interes. Nema više vatrogasnih dobrovoljaca i visokih moralnih normi ponašanja. Profit, profit i samo profit. Abnormalno je postalo normalno i obrnuto. Džoreu je makar ostala ambalaža a nama vlast i opozicija. Čini mi se da decenijama na političkoj trpezi imamo samo dva artikla. Meso i ambalažu. Doduše, poštujući standarde EU i njihov interes, meso je upakovano u vakumiranoj ambalaži. Vozdra drugovi. Hoćemo li i mi na ćevape kod Merkelove?

Objavio/la na 07:33. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-