Paradoks

Piše: Mirjana Marković

Sjetih se neki dan mog profesora sa Ekonomskog fakulteta. Ispit. Profesor Duško Vučeković mi se zagleda u oči pa se zapita jesam li učila. Primijetio je neku brigu u njima… Zaviri malo dublje u moje oči i upita: „Šta je oko?“ Brzo odgovorih -podsistem. Temeljno sam obrazložila i povezala sa gradivom. Nasmiješio se toplo.

Bilo mi je tako jasno koliko je i kako važno brinuti o sistemu. A onda se naš sistem raspao…

Nedavno sa dragim ljudima razmijenih sjećanja na taj period. Malo smo se podsjetili te teorije „udruženi rad“. Kako to dobro zvuči! Zvuči kao fikcija u koju izgleda niko nije istinski vjerovao. Primijetih da danas mnogo govorimo o sinergiji koje, takođe, u realnosti nema. Ipak, lijepo je kad ima idealista. Ponekad se nekome zagledate u oči.

Elem, živimo u vremenima paradoksa. Lijepo je Parkins objasnio u svojoj knjizi „Parkinsonov zakon“da ljudi, administrativci, o važnim pitanjima čija im priroda nije poznata i razumljiva olako i brzo donose odluke, a o nevažnim pitanjima su u stanju da danima raspravljaju samo ako se razumiju ili misle da se razumiju u temu o kojoj diskutuju.Interesantno, istoričar.

I nama je jedan mladi istoričar iz Vestminster fondacije osmislio kako da koristimo nadzornu ulogu Parlamenta. Od tada svake godine odbori uredno prate planove budžeta za potrošačke jedinice iz svoje nadležnosti, premda su, obično, sve potrošačke jedinice zadovoljne. Prati se uglavnom tekući budžet. Interesantno mi je sa stanovišta upravljanja da se po tom britanskom modelu nadzor vrši kontrolom planova. Ipak se ponešto može zaključiti i iz njih ako se uporede iz godine u godinu, naročito u dijelu iz kapitalnog budžeta. Kada je, prošle godine, ministar finansija Kanade objavio Budžet Kanade na linkedin profilu, moram priznati da sam bila iznenađena.Nema nikakvih tabela. Tako detaljni deskriptivni opisi razvojnih politika, dijagrami, razvoj i kontinuitet od pedeset godina unazad. Naslov akta: jednakost i rast. Neki veoma priznati ekonomisti tvrde da bi Kanada mogla poslužiti za primjer svima.

Sjetih se još jedne moguće fikcije iz socijalizma. Dohodak. Kako je bila divna ta definicija koju smo učili, šta sve dohodak treba da obezbijedi. Ne znam da li je bilo baš tako, elem, naša petočlana porodica živjela je pristojno od dohotka moga oca, uz precizno ekonomisanje moje majke. Danas dohodak nije ozbiljan predmet interesovanja niti jednog društvenog činioca. Ostaje mi frapantno da naša ekonomija, po ugledu na svjetsku, nakon nemoći monetarne politike ima velika očekivanja od fiskalne politike, pri čemu oprašta porez krupnim preduzetnicima, a o njihovom prirezu na porez nema ni govora. To niko i ne kontroliše. To plaćaju, valjda, samo iz Budžeta. Potrošnje gotovo i nema, jer nam je dovoljno 2,5 eura dnevno za nešto što se zove život.

Pretpostavljam da sa stanovišta nosioca svjetskog poretka mi, stanovništvo CG, mi smo kolateralna šteta tzv. tranzicije jedne zemlje iz socijalizma u kapitalizam. Neka bezlična masa sadržana u statističkom pokazatelju. Tako nama MMF i SB propisuju mnogo toga, pretpostavljam i udio zarada u budžetu, sve u cilju brige o finansijskom sistemu i državi. EU nam je otkrila neke modele za „prevazilaženje“ takvih problema, tako da se formira niz radnih grupa u radnom vremenu za podobne. Prinuđeni su ljudi da se snalaze. Ali u medijima pratimo dešavanja u realnosti koja se vezuju za neke cifre koje imaju strašno puno nula. A šta je to država? Njena teritorija koju rasprodajemo strancima, tzv.stranim direktnim investitorima? Ili bankarski sistem, koji jednostavno može biti uništen? Ili građani?

Imala sam prilike da čujem da ti građani ili taj narod nemaju dovoljno zuba ili su im sitni, što god to značilo. Možda neki antropološki pokazatelj? Ali vidjeli smo na primjerima kako se taj „estetski“problem prevazilazi uz malo brige i novca. Ljudi brzo napreduju i uče. Sa Vikipedije, slobodne enciklopedije iz koje se crpe informacije, na čije izvore se svi pozivaju, saznajemo da je država organizacija koja ima monopol vlasti u određenoj društvenoj zajednici i postavlja se kao sila iznad društva radi zaštite poretka. Pa onda imamo tumačenje poretka. To je prema prvom značenju izvedenom iz sinonima: raspored, redosljed, svrstavanje. Prema drugom značenju to je: sistem, ustrojstvo, organizacija, struktura.  Takođe, stoji da država zastupa prvenstveno interese vladajuće klase, ali svojim djelovanjem obavezna je da štiti interese ostalih djelova društva. Ima na Vikipediji mnogozanimljivih informacija, uporedim ih ponekad sa Larusovom enciklopedijom.

Da li iko razmišlja da ovaj narod konačno zaslužuje malo brige o njemu? Da bi taj narod rado tokom mjeseca gledao neki koncert, predstavu, film, kulturno se uzdizao, družio se i učestvovao u kreiranju budućnosti nekim svojim doprinosom, pomagao drugima, poklonio sitnicu roditelju, nekad izašao u restoran, da bi slikao, komponovao, svirao neki instrument, da mu se daje prilika i da mu se ulivaju takvi sadržaji, da mu se omogući normalna dostojanstvena egzistencija, bez stresiranja, da imaju normalno djetinjstvo, da nijesu prinuđeni da se stalno bore za egzistenciju. Apelujem na nastavnike i vaspitače da puštaju djeci klasičnu muziku. Zahvalna sam mojim nastavnicima koji su to činili. Znali smo da provedemo časove slušajući Sjećanje na Plzen, Nokturno, Mocartov Rekvijem, Mađarsku rapsodiju i dr., prepoznavali instrumente po zvuku. Ljetnje raspuste provodili smo čitajući. Imali orkestre u školi. Da li penzioneri i svi ostali imaju takve potrebe? Ili je tzv. biznis i dešavanja oko njega zamjena za sve.

Pratim dešavanja vezana za mog školskog druga Vanju Đurišića. Svako ko je završio srednju ekonomsku školu zna da je finansijsko knjigovodstvo najjednostavnije. Zna to i Vanja, sigurna sam. Ko god je učio političku ekonomiju kod nastavnice Bude Drašković zna koliko ona nije voljela žvake. „Govorio je Boris Kidrič: idite kod one male u Invest banku da se učite demokratiji!“, sjećam se njenih riječi. Međutim, prateći razna saslušanja i emisije saznajemo da finansijsko knjigovodstvo u ovom novom sistemu postalo je veoma složen proces. Barata se koeficijentima i indeksima, stranim izrazima, kao da su to neke vanzemaljske kategorije, izvještaji sa sve više i više strana, pale se crvene lampice, kao da nigdje do tada ne postoje nikakve faze kontrole i odgovornosti.

Dok sam radila u finansijama i koristila SAP program imala sam prilike da vidim da smo uvezani u sistem evropskih centralnih banaka i razmišljala sam kako je to baš dobro, što tamo iz nekog Frankfurta, neko ko ima ta ovlašćenja, može da uđe u sistem i prati naš rad i razvoj u predpristupnom periodu, te da tako stičemo uslov za prijem u EU. Zar to ne bi bilo logično? Sjećam se da su nam edukatori negdje na samom početku objasnili kako naša Služba društvenog knjigovodstva baš ništa nije valjala, a da sad počinje nova era. Da mogu da nas opomenu i daju sugestije, kontrolišu i sl. Kad sam vidjela da se javlja Svjetska banka kao povjerioc da nam sugeriše da gasimo pojedine banke, ozbiljno sam se zabrinula. Pitala sam se je li to Država u nekoj savremenoj vrsti stečaja? Čiji finansijski sektor je u krizi? Ko ovdje kome pomaže i kako? Vjerujem da svaki ekonomista koji je završio srednju ekonomsku školu to razumije. Sa ovo malo prirodne inteligencije i logike možemo zaključiti da banke koje rade popodne, prenose sredstva odmah u drugu zemlju, a knjiže pod sjutrašnjim danom imaju nekih nedoslednosti, ne trebaju nam izvještaji. Možda će nas jednom donosioci odluka poštedjeti ovih ušteda pomjeranjem zimskog i ljetnjeg računanja vremena. Jer, poznata je ta deviza, vrijeme je novac. A ovo naše vrijeme neumitno ističe, ovo naše vrijeme što se zove život.

O deindustrijalizaciji neću, valjda je danas sve tako očito. Vidjeli smo u praksi šta znači tranzicija. Ne treba nam Vikipedija. Imala sam „sreću“ da o tome saznam više dok sam radila u Komisiji za kontrolu postupka privatizacije. Sjećam se nekih kontrola, informacija koje smo dobijali, zaključaka koji nikad nijesu usvojeni. Ipak, dobijali smo nove poslanike, partije… Pretpostavljam da su ljudi našli, ipak, najbolje rješenje. Možda je, zaista, bolje da se dodaje još po jedna partija u parlamentu, nego da neko, eventualno, odgovara. Možda bi trebalo razmišljati i o izmjeni Ustava i povećanju broja poslaničkih mandata. To je, moramo priznati, u poređenju sa revolucijama i bratoubilaštvom napredak.

Ideja danas je, valjda, da ležimo i letimo, kako reče jedna duboko promišljena reklama za mobitel. Zbog izvjesnog “letenja”, kriminal je uzeo maha. A žene su, uz sir, naša komparativna prednost, reče jedan od edukatora za turizam iz Slovenije tokom svoje prezentacije u Plavu.

Usvojene su izmjene i dopune Zakona o zaštiti kulturnih dobara. Interesantne su. Naročito u članu 21 (63).

Ne znam zašto sam se sjetila tog ispita o sistemu.

Objavio/la na 10:28. Objavljeno u Analize&Mišljenja. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-