Medijske zadruge: prilika za kvalitetne lokalne medije?

by | maj 3, 2019 | Drugi pišu | 0 comments

Piše: András Juhász

Pokretanje medijskih zadruga je jedna od postojećih alternativa za održavanje postojećih i pokretanje novih medija. Takvo, demokratičnije, upravljanje radom medija novinarima i korisnicima može omogućiti veću kontrolu nad sadržajem, više političke slobode i smanjiti negativne posledice tržišnog poslovanja.

Šta uopšte znamo danas o medijima u Srbiji? Ako se sluša mišljenje Aleksandra Vučića ili Ane Brnabić, onda su mediji slobodni, a država ne treba ni na koji način da se meša u njihovo poslovanje, što, prema njihovom mišljenju, ni ne radi. Stav je vlasti da je u medijskom sektoru sve uredu.

Opozicija, s druge strane, u akutne političke probleme ubraja upravo neslobodu medija, što se za njih svodi na minutažu medijskog vremena posvećenih njihovim aktivnostima. Novinarska udruženja i razne organizacije se takođe slažu da su medijske slobode ograničene, što potvrđuju i skorašnji izveštaji Freedom House i Reportera bez granica.

Rasprava bi postala znatno složenija kada bi se tematizovalo pitanje o kakvoj je tu slobodi reč. Jer vlast ispravno primećuje: svaki medij slobodan je da se uhvati ukoštac s izazovima tržišta. Ukoliko je vredan postojanja privući će interesovanje kompanija, koje će kupovati reklamni prostor, i eto novca za dobar sadržaj. Ne kukaj, preduzimaj – mogla bi da glasi motivaciona poruka te preduzetničke floskule, dok se, uzgred, preduzimljivost da špikovati nezvaničnim aranžmanima s vladajućim strukturama (Informer, Pink, i sl). A budući da je politička scena krcata protržišnim strankama, malo šta se može trenutno očekivati od oba tabora – kako od vlasti, tako od opozicije – u vezi s tržišnom „slobodom“ (čitaj uslovljenošću) medija, osim da potvrde da je tržište u suštini dobra stvar.

Potez katapultiranja medijskog sektora na tržište setom medijskih zakona iz 2014. godine poslao je u smrt mnoge medije u Srbiji – pa i radna mesta – a ponajviše su stradali oni lokalni. Dodatno, valja primetiti da je važnost lokalnih medija bezmalo isčezla iz kolektivnog znanja u doba globalnih medijskih sistema, i to ne slučajno.

Bit javnog interesa i njegova nekompatibilnost s potrebama tržišta postaje izvanredno jasna upravo u delatnoj sferi lokalnih medija, na nivou mesnih zajednica, opština i gradova. Razlog za to je posve jednostavan. Još niko nije smislio kako da spoji interes za sticanjem profita s izveštavanjem o, na primer, zagađenoj pijaćoj vodi, o podrazvijenim linijama javnog prevoza, o roditeljima i starateljima koji nemaju pristup vrtiću, o bilo kojim drugim potrebama i problemima lokalnih zajednica ili zahtevima njihovih organizacija i pokreta.

Takve teme skreću pažnju na pitanje zadovoljavanja ljudskih potreba (uzgred, to je taj javni interes u medijima), a gde se poteže pitanje zadovoljavanja ljudskih potreba, tamo se sužava prostor za sticanje profita – jer retko kome je istinska potreba da besumučno kupuje robu za robom, dok profitni motiv upravo zahteva poslušne potrošače (i obespravljene radnike, ali to je druga tema).

Mediji usmereni na javni interes, ili na pitanja zadovoljenja ljudskih potreba, su mediji koji doista rade u službi demokratije – demokratije shvaćene u klasičnom smislu, kao „vladavina naroda“ ili kao sistema u kojem primat imaju potrebe ljudi, a cilj je zajedničko iznalaženje načina njihovog društvenog zadovoljenja.

Dakle, mediji koji služe javnom interesu nisu politički neutralni, niti su kompatibilni s antidemokratskim i protržišnim tendencijama. To što mediji nisu politički neutralni, ne znači da nisu objektivni, ukoliko se pod objektivnošću podrazumeva neiskrivljavanje činjenica.

Prepuštanje medija tržištu i korporativna dominacija u medijskom sektoru nisu nikakva specifičnost Srbije, kao što to nije ni sprega političke i ekonomske moći – političkih partija i korporativnih interesa – koja umnogome određuje pravila igre za medije. Javni mediji su postali prava retkost globalne medijske scene, vlasništvo se koncetrisalo u izuzetno mali broj ruku, prostor za medije koji bi da zastupaju javni interes i podstiču na kritičko promišljanje se drastično suzio (u odnosu na „zlatno doba novinarstva“, kada je u mnogim državama javno finansiranje medija bilo znatno izraženije, a radna prava novinara znatno postojanija nego što su to danas).1

Medijske slobode najveće su u skandinavskim državama, gde je najviše javno finansiranih medija, a istraživanje je pokazalo da je ultra desničarskog sadržaja manje tamo gde su javno finansirani mediji jaki.

Uz ekonomsku dominaciju korporativnih interesa i njihovih političkih slugu, progresivne društvene i političke snage su još uvek slabo organizovane. Nema naznaka skorašnjih strukturnih promena koji bi ukinuli korporativnu dominaciju nad medijima, a političkim snagama koje bi to u budućnosti mogle učiniti, potrebno je jako medijsko prisustvo.

Ima li onda alternativa u opticaju? Kako u datim okolnostima uspostaviti slobodne medije koji bi služili javnom interesu?

Lokalni pokreti i medijske zadruge

Alternativni način organizovanja vlasništva i upravljanja, koji već neko vreme privlači dosta pažnje i primenjuje se u raznim oblastima proizvodnje, jeste zadrugrastvo.

Zadrugarstvo ima dugu i razgranatu tradiciju, a kao politički promišljen model organizovanja proizvodnje isproban je već u prvo zlatno doba neregulisanog tržišta kada su kapitalističke tvrtke maltene bez ograničenja raspolagale radničkim životima.

Robert Oven, britanski industrijalac i čovek sklon socijalističkim idejama je, na samom početku devetnaestog veka, eksperimentisao s zadrugarstvom, da bi radnicima obezbedio veću kontrolu nad proizvodnjom, kao i obrazovanje i zdravstvenu negu. Otada pa do danas zadrugarstvo se javlja na mnogim mestima širom sveta kao model manjeg ili većeg odstupanja od dominantnog kapitalističkog načina organizovanja proizvodnje i vlasništva, a primenjuju je i poneki mediji.

Poučan je primer pažljivo isplaniranog i organizovanog zadružnog medija Médor u Belgiji. Prema rečima jedne od osnivačica tog istraživačko-novinarskog časopisa, grupu medijskih radnika/ca je zadružnom modelu vlasništva i upravljanja privukla potreba za nezavisnošću i transparentnim radom. Princip „jedna osoba jedan glas“ onemogućava da jedan finansijer ulaganjem veće sume novca kupi uticaj na sadržaj, što je rasprostranjen slučaj u medijskom sektoru, ističe ona.

Osnivanju Médor 2015. godine prethodila je jedna godina terenske provere postojanja publike i finansijske održivosti planiranog časopisa. Osnivačka grupa je organizovala stotinjak sastanaka s potencijalnim korisinicima-pretplatnicima. Cilj im je bio da sakupe 1500 pretplatnika, koji su spremni da unapred ulože svoj novac u rad budućeg časopisa, jer to je odgovarajući znak da postoji potreba za planiranim medijem i garant da će on biti održiv u početnom periodu rada. Da je taj cilj ostao nepostignut, odustalo bi se od osnivanja medija. Prošle godine zadruga Médor je imala preko devetsto članova.

Zadrugarstvo se čini posebno prigodnim modelom za organizovanje lokalnih medija. Takav način razvijanja lokalnih medija moglo bi da se pokaže posebno atraktivnim za lokalne progresivne organizacije, inicijative, pokrete.

Na progresivnoj političkoj sceni u Srbiji poslednjih godina se obrazuju lokalne inicijative i pokreti. Oni koji već uživaju poverenje određenog dela stanovništva, imaju na raspolaganju organizacione resurse koje su potrebni da bi se inicirala lokalna medijska zadruga. Budući da svoje političko delovanje zasnivaju na potrebama lokalnog stanovništva, svoje delovanje u lokalnim zajednicama bi mogli da prošire i na stvaranje kvalitetnog lokalnog medija.

Svakako, postojeći mediji uglavnom neće biti zainteresovani za delovanje tih lokalnih progresivnih inicijativa ili će biti neprijateljski raspoloženi prema njima, te je i inicijativama u interesu da ojačaju svoja sredstva komunikacije s širom javnošću. Ukoliko u svojim redovima već imaju ili mogu da uključe novinare odgovarajućeg pristupa medijskom radu, mogu, poput gornjeg primera Médor, da pristupe istraživanju publike i finansijske izvodivosti projekta. Posebno je važno napraviti dobru finansijsku projekciju, takvu koja omogućava punu angažovanost novinara – što će se pozitivno odraziti na kvalitet medija. Budući da su te inicijative politički akteri, sastanke s potencijalnim korisnicima-članovima zadruge, mogu da artikulišu oko aktuelnih problema lokalnih zajednica.

Dakle, progresivni politički akteri mogu da razmišljaju o organizovanju medija kao o aspektu njihovog političkog organizovanja, koje će svakako obavljati ukoliko žele da šire uticaj u svojoj sredini. Na tu politčku dimenziju medija skreće pažnju i Gramšijeva ideja integralnog novinarstva. Integralno novinarstvo je prema Gramšiju medijski rad koji nije usmeren samo na zadovoljavanje potreba korisnika „nego nastoji da stvori i razvije te potrebe i na taj način … stvara svoje čitaoce i postepeno povećava njihov broj“.2

Stvaranje potreba

Korporativni mediji i koporativne društvene mreže su izvanredno uspešni u stvaranju potreba korisnika. To ne treba da čudi budući da su deo ekonomski (pa onda posredno i politčki) moćnog korporativnog sektora, što je, nesamerljiva prednost u odnosu na inicijative koje bi da plasiraju kvalitetan sadržaj i da podstiču demokratske društvene prakse.

Rasprostranjeno je slaganje oko značaja uloga medija za razvoj demokratskog društva. Negativna potvrda tog značaja je učestala u vidu uticaja lažnih vesti na javno mnjenje, velikih medijskih projekata koji služe određenim korporativnim i političkim interesima ili komunikacijskim moćima kompanija kao što su Facebook i Google.

U takvom nedemokratskom ambijentu velikih nejednakosti snaga, treba da bude jasno da je polje informisanja ujedno i polje političke borbe. Medijsko-političke aktivnosti na lokalnom nivou, o kojima je u ovom tekstu bilo reči, izvesno je, ne mogu dovesti do strukturnih promena, ali su značajne za oblikovanje lokalnih progresivnih demokratskih snaga. Simbioza lokalnog političkog organizovanja i medijskog rada, moglo bi da donese ljudima ono što dugo nisu iskusili: osećaj da imaju svoje novine, da se vesti tiču njihovih života, kao i da postoji način da se njihove ljudske potrebe za srećnim životom zadovolje.

  1.     O tome vidi, na primer, Robert W. McChesney: “Rich media, poor democracy: communication politics in dubious times”
  2.     Antonio Gramši: Izabrana dela, Kultura, 1959, Beograd

Mašina

0 Comments

Submit a Comment