San islandske noći

Piše: Armin Harambašić

Prije nekog vremena napisao sam satirični osvrt na Raspudićevu kolumnu o mrziteljima poskoka koju je ovaj objavio iziritiran mladim europejcima i njihovim blesavim navikama da šaraju fasade po europskim metropolama natpisom Refugees Welcome. Velika glazbena zvijezda Karen Ørsted Andersen, poznatija pod umjetničkim imenom MØ, 2016. godine je na rock festivalu u Roskildeu izašla na pozornicu u majici na koji je bio ispisan isti taj natpis pa se i u Danskoj digla slična uzbuna. Hoće ta djeca tražiti belaja i upravu je Raspudić oko mnogih stvari. Nerado priznajem, povuče i meni ta naivna dječurlija često živce; samo iz nekih drugačijih razloga. Od svih nacionalnosti, rasa i etniciteta, koje sam zahvaljujući studiranju na internacionalnom Univerzitetu imao priliku upoznati, jedni se posebno ističu. Nitko mi nije izvadio više živaca od njih!

Islanđani!

Lako je njima govoriti Refugees Welcome kad znaju da je do njih gotovo nemoguće doći. Na stranu mladi islandski idealisti, ideološko buncanje iz perspektive njihove mjesne zajednice od države, mene nerviraju iz nekih sasvim drugačijih razloga. Pod broj jedan: zbog nekog posebnog sporazuma između nordijskih zemalja, oni u Danskoj studiraju pod boljim uvjetima i uživaju veća prava nego ostali studenti iz Europske unije. Pod broj dva: svi pričaju engleski bolje nego svoj maternji i to sa američkim akcentom, dok ja sa svojim akcentom ruskog farmera uglavnom nastojim biti što tiši u njihovom društvu. Pod broj tri: svi su pametni, obrazovani, ljubazni, prijateljski nastrojeni, nitko ne drži figu u džepu. Toliko su fini da ti bude neugodno u njihovom društvu. Pod broj četiri: imaju dovoljno novca, svi primaju neke kredite iz domovine za studiranje u inozemstvu za razliku od mladih Hrvata koji propuste dva semestra predavanja u očajničkoj potrazi za studentskim poslom koji će im omogućiti opstanak. Neću više brojati, ali ću nastaviti nabrajati. Nisu previše skloni alkoholu za razliku od stereotipnog Skandinavca, ali vole dimiti iz svojih e-cigareta. Mentalitetom dijametralno drugačiji od predrasude koju bi čovjek o njima mogao stvoriti svrstavajući ih u isti koš sa Skandinavcima. Većina njih dolazi isključivo na školovanje, potom se vraćaju kući gdje ih čekaju sigurni poslovi u struci. Kao što znamo, nema ih mnogo, može biti da zagrebačka Trešnjevka ima više stanovnika. Pitam ja tako jednog svog kolegu nakon predavanja da li je ikad čuo za Gunnara Nelsona, slavnog borca brazilske jiu jitse koji se danas natječe u slobodnoj borbi pod okriljem UFC-a. Odgovara on meni, da, da, poznajemo se, radili smo zajedno jedno vrijeme u muzeju. Nije to nikakav sinkronicitet, smislena slučajnost, ne bi bilo pametno iz ovoga izvlačiti bilo kakve duhovne poruke, stvar je vrlo jednostavna. Na Islandu se manje više svatko sa svakim zna, ako ništa onda iz viđenja.

Zavidan sam toj omladini sa Islanda, nemam razloga to skrivati, a imam i na čemu biti zavidan. No, nisam ljubomoran na njihovo materijalno blagostanje. Jedna od najbitnijih spoznaja koju sam dobio od života u Danskoj jeste koliko novac malo znači. Istu tu spoznaju omladina na našim (vašim) prostorima jako teško stječe pošto se novac i materijalno poistovjećuje sa onim minimumom koji garantira neovisnost o roditeljskoj pomoći. Životi prolaze u borbi za taj minimum, otplaćuju se tridesetogodišnji krediti da bi se imalo krov nad glavom, intelektualni kapaciteti mladih usmjereni su prema novoj rati. U zemlji velikog civilizacijskog iskoraka, u kojoj je taj minimum zagarantiran kao pravo svakog čovjeka, vrijednost novca u životu svakog od nas devalvira do neprepoznatljivosti.

Zavidan sam Islanđanima na geografskom položaju, odnosno tome što nemaju susjednih država. Nemati susjede i komšije – veliko je i neprocjenjivo bogatstvo. Ako postoji nešto što ujedinjuje sve te silne nacije, rase i etnicitete sa kojima sam se imao prilike susresti, onda je to mržnja prema susjedu. Litvancu ne spominji Rusa, Česi i Slovaci se baš ne vole plaho iako nisu ratovali, Irci mrze Engleze, Mađar ne voli Rumunja, Bugari mrze Turke, a ni Skandinavci ne vode ljubav međusobno tako strastveno kao što bi čovjek pomislio. Netko mrzi više, netko manje, ali svi su ukopani u svojoj poziciji i spremni da te izrešetaju razlozima svoje mržnje. Islanđani ne mrze nikoga po defaultu i nemaju pojma koliko su sretni zbog toga.

Još više sam zavidan što imaju najviše pročitanih knjiga po glavi stanovnika na svijetu. Što svaki deseti stanovnik te zemlje za života napiše barem jednu knjigu. Što imaju tu prekrasnu tradiciju na Badnje veče jedni drugima poklanjati knjige. Iako nisu religiozni biće da se drže onog kako u početku bijaše riječ i riječ bijaše u Boga i riječ bijaše Bog. Mogli bi od Islanđani naučiti mnogo čak i u tom duhovnom aspektu koji se ne ističe previše kad su oni u pitanju.

Sjedim u zadimljenom pubu u društvu poznanika sa Islanda. Priča mi kako je otkrio Indexe. Naučio je nekoliko riječi bosanskog za vrijeme posjeta Sarajevu. Dok razmišljam o Sarajevu pitam se, uči li noćas neko u tom gradu islandski? Promatram njegov šeretski osmijeh koji mu tako dobro stoji za razliku od moga, izvještačenog, koji je tu u službi toga da se uklopim među njih takve. Sretne, blesave i oduševljene životom. Naginjem čašu Guinnessa i razmišljam kakav je to osjećaj odrastati u zemlji koja nema gradove heroje. Loš sam čovjek pa ću priznati kako mi dođe da mu pljunem u facu dok se pitam kako je to odrastati u društvu gdje ti nitko – od malih nogu – neće objašnjavati kako treba oprostiti, ali ne zaboraviti.

Prometej

Objavio/la na 07:00. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-