Crno-bijeli svijet: Kako razumjeti Venezuelu?

Piše: Igor Stipić

Tokom života sam imao sreću da steknem dva drugara iz Venezuele – zemlje koja ovih dana zauzima naslovnice mnogih svjetskih medija. Marco i Fredi su porijeklom iz glavnog grada Caracasa, točnije iz dva njegova različita dijela. Marco dolazi iz istočnog, tj. bogatijeg dijela grada, i potomak je familije talijanskih migranata. Upoznali smo se 2011. u Firenci gdje smo zajedno pohađali kurs talijanskog jezika i kulture. Fredi dolazi iz zapadnog, tj. siromašnog dijela Caracasa, i potomak je afričkih robova koje su nekad davno dovozili u novi svijet kao radnu snagu. Fredija sam upoznao 2015. u Santiagu gdje je migrirao zbog teške situacije u kojoj se našla njegova porodica. Uzimajući u obzir različite procese socijalizacije kroz koje su Marco i Fredi prošli tijekom svojih života, ne čudi da se ova dva momka nisu nikada upoznala. Iako tik jedan pored drugog, ovi dijelovi grada ipak po mnogo čemu predstavljaju dva suprotstavljena svijeta. Nije to baš kao u Mostaru jer tamo su podjele, umjesto da budu etničke, prosto klasne i rasne. Tako da, politika segregacije ali i sama geografija grada nije podložna samo etničkim faktorima, nego također rasnim te kapitalističkim. Na prvi pogled se čini da bi priča jednog druga odlično odgovarala narativima koje danas možemo da čujemo od strane CNN-a, dok bi priča drugoga više pasala onome što se može čuti na medijima kao RT ili Telesur: jedan chavista drugi nije, jedan siromah drugi nije, jedan crn drugi bijel. Ali, pošto je ovo Venezuela, te nipošto crno-bijeli svijet, priča koju želim ispričati je ipak šarenija.

Uspon i pad chavizma

Kaže se da su prvi avanturisti zvali Venezuelu ‘zemlja blagostanja’ (spa. tierra de gracia). Prema jednoj teoriji, tijekom dolaska na sjevernu obalu Južne Amerike i ulaska u Marakaibsko jezero, danas glavno sjedište današnje naftne kompanije PDVSA, talijanski moreplovac Amerigo Vespucci je ovoj regiji dao ime ‘Mala Venecija’ (ita. Veneziola) jer su ga kućice na vodi podsjećale na ovaj talijanski grad. Oslobođena od španske kontrole u XIX vijeku pod vodstvom revolucionara Simóna Bolivara, Venezuela se razvija kao poljoprivredna ekonomija gdje vladaju vojskovođe i diktatori. Najvažnija ekonomska promjena u povijesti Venezuele se desila 1920-ih kada su za vrijeme vladavine Juana Vincenta Gómeza otvorena vrata američkim naftnim divovima koji od Venezuele prave drugog najvećeg proizvođača ovog goriva u svijetu, tik iza SAD-a. Vladavina diktatora oficijalno završava 1958. kada se sazivaju prvi demokratski izbori na kojima pobjeđuje pisac Rómulo Betancourt.

Za vrijeme režima puntofijisma (1958-1998), tj. ‘demokratije oligarhije,’ čiju su okosnicu činile dvije elitističke partije, Caracas se transformirao u jedan megalopolis sa neboderima i modernim cestama. Ali, u isto vrijeme periferni dijelovi Caracasa se pretvaraju u siromašna naselja pod pritiskom internih migracija prema glavnom gradu. Vrijedi primijetiti da se u ovom režimu, pošto su niže klase ostajale van klijentističkih mreža puntofijisma, siromaštvo povećalo sa 15% na 50%. Kraj ovog istorijskog perioda stiže 90-ih kada otpočinje narodna pobuna protiv neoliberalnih politika MMF-a obilježenih privatizacijama, te rastom nezaposlenosti i troška života. Na valu ovog nezadovoljstva u političke se igre upliće mladi vojnik i vođa ‘Bolivarskog Revolucionarnog Pokreta’ Hugo Chavez koji, nakon neuspješno izvedenog vojnog puča iz 1992., osvaja predsjedništvo 1998. te tako zadaje posljednji udarac puntofijismu.

Koristeći naftu kao gorivo socijalne transformacije, Chavez narodu obećava dolazak radikalne demokratije te ‘socijalizam XXI vijeka’. Uz pomoć petrodolara, tj. novca iz nacionalizirane naftne kompanije PDVSA, Chavezova vlada sprovodi programe radničkih kooperativa, subvencionira narodne supermarkete, povećava pismenost, proširuje dostupnost obrazovanja, te osigurava besplatnu bolničku njegu svim stanovnicima dovodeći kubanske liječnike. Iako se Chavezu mogu prigovoriti mnoge stvari, teško mu se može osporiti činjenica da je na vlast došao i dugo vremena se održavao u velikoj mjeri poštujući demokratske procedure. Njegovi protivnici su bili toliko neuvjereni u svoju političku moć da su ga 2002., uz pomoć CIA-a, neuspješno pokušali skinuti sa vlasti državnim udarom. U ovoj prekretnici Chavez se sve više okreće autoritarizmu te npr. od 2006. vlada, uz dopuštenje parlamenta, dekretima tokom 18 mjeseci. U istom periodu njegova vlada čini venezuelansku ekonomiju sve zavisnijom od nafte koja 2006. predstavljala 92% izvoza ove zemlje. Chavezov uspon se završava negdje oko 2009. kada cijena nafte pada sa $122 na $40 po barelu. 2013. umire od srčanog udara te ga nasljeđuje njegov ministar vanjskih poslova te bivši sindikalista i vozač autobusa Nicolás Maduro. Maduro nastavlja transformaciju bivše demokracije u modernu diktaturu unutar koje predsjednik, proglašavajući ‘vanredno stanje’ svaki put kad mu se prohtije, uglavnom vlada dekretima.

Strane sile kao krizni igrači

24.siječnja 2019. Venezuela se probudila sa dva predsjednika, dvije narodne skupštine, te dva tužilaštva. Iako kriza obilježava svakodnevnicu ove zemlje već pola desetljeća, samoproglašenje Juana Guaida iz partije desne provenijencije Narodna Volja (špa. Voluntad Popular) za novog privremenog predsjednika, uz otvorenu podršku SAD-a koje su prve priznale njegov legitimitet, predstavlja značajan novitet te otvara jednu svjetsku šahovsku partiju. Sa jedne strane samoproglašeni blok ‘država ljubiteljica slobode’, uključujući SAD te latinoameričke vlade desne provenijencije poput Brazila, Argentine, Čilea, Kolumbije i Perua, daje temeljnu potporu Guaidu. Na ovom fonu, predsjednik Trump je izjavio kako će koristiti „svu ekonomsku i diplomatsku moć da povrati demokraciju u Venezuelu“, te za koji dan dodao kako su ipak “sve opcije” za rješavanje ‘Venezuelanske krize’ otvorene – aludirajući tako na mogućnost vojne intervencije. Ipak, puno realnija batina američke vanjske politike u ovoj situaciji je ekonomski pritisak, pogotovo zato što: 1) američke kompanije posjeduju dionice u kompaniji PDVSA; 2) SAD je prvi kupac venezuelanske nafte; 3) SAD posjeduje dobar dio venezuelanskog duga.

Na drugoj strani šahovske ploče se nalaze države koje, predvođene Rusijom i Kinom, te uključujući Boliviju, Tursku, Kubu te Iran, podržavaju vladu starijeg predsjednika. Ipak, spominjući Rusiju i Kinu, ali također i Ameriku, teško je pričati ustvari o prijateljima ili neprijateljima Venezuele. Činjenica je da sve ove svjetske sile ustvari koriste Venezuelu samo kao jednog pijuna sa kojim žele ostvariti svoje interese. Malo je tu empatije i pravog prijateljstva. Tako da, iako su Rusija i Kina zaslužne za neizglasavanje vojne intervencije u UN-ovom Vijeću sigurnosti, nije teško zamisliti da bi te sile, koje drže Madura na površini posjedujući dionice venezuelanskih kompanija te dug ove zemlje, mogle jednog dana zamijeniti ovog pijuna za nešto drugo ako bi došlo do sporazuma sa Amerikom. U svakom slučaju, Rusija se danas prikazuje više kao igrač koji pretenduje na kaos dok Kina nema problema surađivati sa vladama različitog ideološkog svjetonazora pošto ni sama nema svjetonazor već interese.

Treća grupa država, poput zemalja EU koje još nisu priznale Guaida ali su Maduru dale ultimatum da sazove izbore, te Meksika i Urugvaja koji priznaju Madura ali pozivaju na dijalog kao jedini način rješavanja konflikta, više promatra nego što učestvuje u ovom šahovskom meču. Ipak, možda je ovdje najtužnija situacija zemalja Latinske Amerike koje, iako organizirane u desetine formalnih i neformalnih grupacija, su se još jednom dokazale kao nesposobne za politiku latinoameričkog zajedništva te tako, međusobno podijeljene, nemaju snage da samostalno riješe regionalne probleme te izbjegnu potencijalno opasna uplitanja vanjskih sila.

Vojska kao centralno mjesto politike

Situacija u kojoj se dvije zaraćene strane međusobno optužuju, te tako ukazuju na nepostojanje vladavine državnog aparata koji ne može da dirigira te disciplinuje političke činovnike, nas upućuje na vakuum državne vlasti u Venezueli. Uzimajući u obzir ovu činjenicu, te malu vjerojatnost da će Trump dobiti podršku u američkom Kongresu (koji kontroliraju demokrate) za vojno uplitanje u Venezuelu, institucija vojske se prikazuje kao najvažnije mjesto politike u ovom polisu. Na ovom fonu važno je imati u vidu da Madurova vlada, pored svih svojih slabosti, još uvijek kontroliše konce institucije vojske koja je osnovni stup moći ovog režima, pogotovo visoke činovnike koji pokazuju vjernost vladi. Također, vojska je i ekonomski prosperirala za vrijeme Madurove vladavine, pretvarajući se u neku vrstu buržujske grupacije koja je u prve četiri godine njegovog režima preuzela pod svoje okno 14 državnih kompanija, kontrolišući najvažnije sektore ekonomije kao uvoz i izvoz, devizni sustav, te kompaniju PDVSA [1]. Između ostalog, i sama vojska ovisi o sudbini sadašnjeg poretka jer bi njegovim padom i sama postala podložna nadležnosti nacionalnog ili međunarodnog prava.

Ipak, čini se da postoje određene tenzije u ovoj instituciji. Samo tokom 2018. više od 180 vojnika je zatvoreno, što je jedna historijska brojka. Također, opozicija je ovog januara po prvi put nakon višegodišnjih protesta pozvala vojsku da “brani ustav” te da “stane na stranu naroda” (zli jezici bi ovo mogli interpretirati kao poziv na vojni udar – pitanje koje ovdje ostavljamo otvorenim). U ovakvoj situaciji je José Luis Silva, vojni ataše ove južnoameričke države u Washingtonu, prošlu subotu objavio raskid sa predsjednikom Madurom ne dajući ostavku na svoju poziciju. Ipak, iako je teško očekivati ustanak visoko pozicioniranih oficira, treba imati na umu da činovnici srednjeg i niskog reda trpe nevolje običnog čovjeka i prema tome je izglednije da se na ovom mjestu pokidaju lojalnosti. Npr. možemo se sjetiti da je i sam Chavez pokrenuo vojni ustanak uz potporu običnih vojnika, mnogi od kojih su bili pripadnici zaboravljene populacije Caracasa.

Umjesto zaključka: Može li potčinjeni govoriti?

Zadnjih dana sam primijetio kako dosta ljevičarskih portala te društvenih mreža uporno brane Madurovu vladu od takozvanih naleta imperijalizma. Teško mi je shvatiti takav stav. Zar je ljevici uopće potrebna odbrana Madura? Ja mislim da nije. Svatko tko ima realni interes za praćenje političkih procesa u Venezueli može da shvati kako su i sami chavisti Maduru odavno okrenuli leđa. Čak me neki dan nazvao i Fredi prenoseći mi svoje utiske sa demonstracija protiv Madurovog režima u Santijagu. Ovaj poziv mi je još jednom ukazao na činjenicu da od takozvane hegemonije socijalizma XXI vijeka, ako je nekada nešto i bilo, danas svakako ništa nije ostalo. Tako da, smatram da je kritika ljevice režima u Venezueli neophodna. Drugim riječima, ljevica licemjerno priča o državnom udaru u Venezueli ignorišući činjenicu da su ulice ispunjene pobunjenim masama, uključujući i pobornike chavizma. Dok si pere ruke, ljevica se čini više zabrinuta da je netko ne bi optužio za „proimperijalistička“ stajališta nego za realno stanje radničke klase u ovoj zemlji. Ljevica tako zbori o Maduru kao „legitimnom“ predsjedniku i „manjem zlu“, zaboravljajući da njegov glavni oslonac nisu mase već ruski i kineski imperijalizam, o kojima ne kaže ništa – te tako kao da želi poručiti kako postoje „dobri“ imperijalizmi i „nezavisne“ kolonije [2]. Ovakav kakav je, chavizam više predstavlja prepreku za razvoj revolucionarne svijesti nego njenu podršku. Tako da, ljevica se ne bi trebala libiti da taj režim nazove njegovim pravim imenom, a to je partijsko-vojna diktatura.

Za kraj, pitanje „kako razumjeti Venezuelu?“ je ustvari uvijek pitanje „koju Venezuelu razumjeti?“. Mnogi izvještaji koje čitam posljednjih dana kažu da su i same demonstracije obilježene geografskom podjelom: u istočnom dijelu Caracasa protesti su masivni i uglavnom mirni, dok su oni na zapadu obilježeni nasiljem i sukobima između prosvjednika i nacionalne garde. Malo koji novinar i malo koji političar se ustvari usudi otići u siromašni dio grada te tamo provjeriti stanje stvari. Iako je ovaj tekst prikazao poziciju velikih svjetskih sila, sektora koji kontrolira državni aparat, političara koji su se organizirali u opoziciju, te mandatara manjih međunarodnih igrača, za mene ostaje pitanje gdje se u svemu ovome nalazi glas mog prijatelja Fredija i ljudi sličnih njemu? Tko od svih nabrojanih igrača predstavlja njih? Tako da, iako na vijestima slušamo svašta prava je rijetkost da čujemo priču iz Fredijeve Venezuele. Imajući navedena promišljanja na umu pade mi na pamet indijska književna i feministička kritičarka Gayatri Spivak te njen poznati esej “Može li počinjeni govoriti?”. U ovom vidu se pitam ‘Može li Fredi govoriti?’. Koliko su siromašni Caracasa ustvari agent svoje povijesti te koliko se ustvari njih pita u ovom vrtlogu koji trenutno praši Venezuelu? Tko odlučuje? Da li je to vojska? Ili imperijalizmi tzv. lijeve ili desne provenijencije? Gdje u svemu ovome da pozicioniramo sektore nezastupljene na RT-u, CNN-u ili Telesur-u, sektore zaboravljenih koji ustvari nemaju svoje povijesti ili je tek neuspješno pišu. Bivajući na periferiji sistema, oni čekaju trenutak i priliku da progovore. Dolje Maduro! Gore Bolivarska Revolucija?

___

Većina historijskih činjenica te statističkih informacija je prikupljena iz knjige: Edwin Williamson (2014). Povijest Latinske Amerike. Fondo de Cultura Economica: Ciudad de Mexico.

Prometej.ba

Objavio/la na 07:50. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-