Zaustavite prokleti internet!

Piše: Mario Stefanov

Internet je, tako, od medija koji su prvotnom manipulacijom iskorištavani za pokretanje tkzv. spontanih događanja naroda i programiranih liberalnih revolucija postao sredstvo kojim su procurile i one informacije koje nisu odgovarale elitama. Internet se pokazao kao batina s dva kraja pa je današanja europska velika borba protiv lažnih vijesti zapravo vanjska slika pokrenutog procesa njegova stavljanja pod nadzor.

Pred izbore za EU parlament vladajuća europska elita pojačava borbu protiv unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, koji, kako se tvrdi, šire tkzv. lažne vijesti ili „Fake News“, koje se najčešće povezuju s Rusijom i mađarskim i talijanskim euro-hereticima i svim ostalima koji ne prihvaćaju službenu istinu Bruxellesa i vladajućih struktura najmoćnijih država EU, predvođenih Njemačkom. Svi oni su po EU nomenklaturi neprijatelja dobili zajednički naziv – populisti.

Dok zagrljaj njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Macrona u vječnom Aachenu, mjestu rođenja i sjedištu carstva Karla Velikog treba simbolizirati obnovu karolinške Europe i Franačkog carstva i tako naglasiti novu snagu liberalne osovine Pariz–Berlin, usporedno se pokreće novi val kampanje protiv tkzv. lažnih vijesti ili po komunističkoj kategorizaciji jednostavno rečeno „neprijateljske propagande“. Ona je, prema procjeni vladajuće elite duboko ukorijenjena na nedovoljno kontroliranom internetskom mediju.

No postavlja se pitanje, kako je uopće došlo do situacije da europska javnost više vjeruje internetskim portalima nego onom što objavljuju etablirani, korporativni mediji, kojima uistinu više nitko pametan ne vjeruje bezrezervno i na riječ. Što je to uopće pokrenulo građane da pokušavaju iz više različitih izvora stvoriti svoju sliku zbivanja? Temeljni problem je u tome što građani ne vjeruju službenim vladinim izvorima, pa slijedom toga ni kontroliranim mainstream medijima koji pronose službenu istinu, u tolikoj mjeri da je to postao problem vladajućim strukturama koje ponovo, kao i puno puta ranije u povijesti u različitim autoritativnim režimima pribjegavaju stvaranju histerije vanjskog i unutarnjeg neprijatelja i ponovo uvode u uporabu pojam neprijateljske propagande.

Kako ne bi bilo zabune, žestoki informacijski rat na europskim prostorima je stvarnost i on se uistinu odvija svakodnevno pred našim očima. Kroz njega se prelamaju sučeljeni geopolitički i geoekonomski interesi SAD-a, vodećih država EU, Rusije, Turske, arapskih petromonarhija iz GCC-a, Kine i svih koji imaju svoje interese na europskim prostorima. Ali pritom se uvijek iznova otvara pitanje, kako je moguće da je to postalo jedno od središnjih pitanja europskog političkog života i predstojećih izbora za Europski parlament.

Kada se problem sagleda u povijesnoj perspektivi proteklih desetljeća teško se oteti zaključku da su povjerenje u istinu koju servira vlast i mainstream mediji, zapravo urušili bliskoistočni ratovi Zapada, njima pokrenuta imigracijska navala prema Europi, i masovna manipulacija medijima u cilju kreiranja pozitivnog stava javnosti prema prljavom poslu tobožnjeg izvoza liberalne demokracije, a zapravo osiguranja energetskih izvora i putova njihovog transporta prema Europi i SAD-u, te uvoza jeftine radne snage u skladu s geopolitičkim i geoekonomskim potrebama najmoćnijih država Zapada.

Istina o stvarnim uzrocima i kauzalnoj povezanosti dramatičnih zbivanja i lomova u europskom gospodarskom i političkom životu našla je svoj put kroz novi medij, nad kojim vladajuće strukture još uvijek nisu uspostavile punu kontrolu – internet.

Otvoreno je to, nakon propasti referenduma o ustavnim reformama koje je sam pokrenuo i svog političkog poraza nakon kojeg je morao odstupiti s pozicije talijanskog premijera u prosincu 2016. godine, izrekao Matteo Renzi. On je tada ogorčeno kazao: “Nismo izgubili nego smo turbo izgubili, pogriješio sam s referendumom. Nisam u tome vidio opasnost i prevario sam se. Izgubili smo među mladima, prije svega među onima od 30-40 godina života. Porazu je presudio internet, prepustili smo internet onima koje cijeli svijet u ovom trenutku smatra promicateljima laži“. Iz te njegove izjave se može iščitati da su po Renziu svi ostali mediji pod kontrolom vladajućih struktura, pa je tako veleumni Renzi i u trenutku poraza napravio još jednu grešku i posredno priznao „njihovu“ kontrolu nad svim ostalim medijima.

Internet je, tako, od medija koji su prvotnom manipulacijom iskorištavani za pokretanje tkzv. spontanih događanja naroda i programiranih liberalnih revolucija postao sredstvo kojim su procurile i one informacije koje nisu odgovarale elitama. Internet se pokazao kao batina s dva kraja pa je današanja europska velika borba protiv lažnih vijesti zapravo vanjska slika pokrenutog procesa njegova stavljanja pod nadzor.

Vladajuću elitu u velikoj mjeri pred javnošću kompromitiralo je njihovo pranje ruku od svega što se događalo na bliskoistočnim i europskim prostorima i uporno nametanje teze da se tamošnji ratovi vode u korist demokracije, dobrobiti i napretka naroda na Bliskom istoku, da su nastali spontanom pobunom protiv diktatorskih režima i da je sve što se kao njihova posljedica događa na europskim prostorima nastalo bez vanjskog utjecaja, uključujući i u suvremenoj povijesti neviđeni migracijski pritisak na Europu, iako je svakim danom bilo sve očitije da je riječ o geopolitički motiviranoj, isplaniranoj, organizoranoj i upravljanoj migraciji od strane središta financijske i gospodarske moći vodećih država EU na čelu s Njemačkom. Istovremeno, ekonomsko uništavanje europskog stanovništva, posebice srednje klase i njegovo pretvaranje u prekarijat bez budućnosti, što je samo druga strana iste neoliberalne agende ratovanja i stjecanja bogatstava, dodatno je narušilo povjerenje javnosti u medije i službene izvore. Jednostavno zato, jer su sva ta zbivanja kroz njih opravdavana kao posljedica globalizacijskih procesa na koje vlast, eto ne može utjecati, što je, dakako, proziorna i notorna glupost.

Ponavlja se zapravo situacija iz doba vijetnamskog rata, kada,nakon godina ratovanja, američko društvo, zahvaljujući televizijskim slikama i izvješćima više nije htjelo prihvatiti pojednostavljena objašnjenja borbe protiv komunizma i zaštite ugroženih regionalnih saveznika. Novi narasli televizijski medij, donijevši kroz slike i riječi sudionika stvarnu sliku rata pred lice svjetske i američke javnosti, potaknuo je javno propitivanje motiva i pravih ciljeva ratovanja na dalekoistočnim prostorima.

Nakon vijetnamskog medijskog fijaska, politika je ubrzo uspjela ovladati televizijskim medijem i uspostaviti balans svojih i medijskih interesa pri izvještavanju u novim američkim i Zapadnim ratovima koji su ubrzo uslijedili – od američkih vojnih intervencija u Panami i Grenadi, preko britanskog rata za Falklande (Malvine), do američkog i savezničkog rata za izbacivanje Saddama Husseina iz Kuvajta 1991. godine. Upravo taj rat bio je vrhunac usklađenosti političkog, vojnog i medijskog sustava, pa je medijski uspješno prikazan kao video igra bez krvi i mesa pri čemu je pomogla i izrazita tehnološka inferiornost iračke strane. Ratovala je tehnika i doktrina 21. stoljeća protiv one iz sredine 20. stoljeća, nevidljivi zrakoplovi protiv topništva iz 60.-ih godina prošlog stoljeća, koncepcija integriranog ratišta protiv izdvojenih i slabo povezanih neprijateljskih formacija. Također, zapadna javnost gotovo je nepodijeljeno podržavala reakciju na iračku agresiju i okupaciju Kuvajta, a za rat je postojala i potpora međunarodne javnosti i potpuno jasan i nedvojben međunarodnopravni okvir UN-ovih odluka. Medijima, posebice televizijskim, vojne vlasti su temeljem političke odluke ograničile izvješćivanje zabranom pristupa savezničkim gubicima i stradanjima. Bez problema je stvorena slika velike američke pobjede. Prvi put nakon vijetnamskog rata prikazana je raskošna vojna moć tada jedine preostale svjetske sile i stvorena javna percepcija da će u svim budućim sukobima Amerikanci i saveznici uništavati neprijatelje preciznim sofisticiranim oružjem bez vlastitih gubitaka. Nije bilo velikog protivljenja takvom izvješćivanju zbog jasno definiranih ratnih ciljeva i uspješnog ratnog vodstva, uz izuzetak rijetkih koji su upozoravali da bi takva medijska manipulacija, koja je glatko prošla u javno podržanom, uspješno okončanom i čistom ratu bez kršenja međunarodnog ratnog prava, mogla krahirati u nekim budućim vojnim intrvencijama, koje neće imati toliko transparentne ciljeve, moralni i međunarodnopravni integritet.

I zaista, već slijedeći irački rat 2003. godine, kojim je uništena iračka vojna moć, srušen Saddam Hussein, razorena struktura iračke države i društva i udareni temelji budućih sektaških sukoba i ratova nije se mogao medijski jednoznačno profilirati unatoč trudu uloženom u medijsko usmjeravanje.

Po istoj matrci, kao desetljeće ranije, usmjeravno je medijsko, tiskovno i televizijsko praćenje rata. Ponovo su prevladavale slike američkih i savezničkih pustinjskih jurišanja, zračne snimke preciznih pogađanja iračkih ciljeva, opisi zlog života iračkog diktatora, za kojeg se eto tek tada uspjelo saznati da mu je majka bila prostitutka , a on sam seksualni perverznjak, scene narodnog oduševljenja novom slobodom i rušenja Saddamovih spomenika.

Ali niti je taj rat bio isti kao prvi rat protiv Iraka za oslobođenje Kuvajta niti su mediji bili isti. Televizijski medijski prostor narastao je pojavom mase nezavisnih televizija, a rođen je i novi medij – internet.

Vrlo brzo, dok su vodeće televizijske kuće nastavile gurati virtualnu sliku pravednog rata za rušenje diktature i izgradnje zapadnog tipa demokracije u Iraku, globalni i neobuzdani internet uz podršku nezavisnih televizijskih kuća izvan mainstream sustava na površinu je izbacio ružnu sliku rata. Masovna pljačka državnih institucija, uključujući i znanstvene institute, škole i bolnice, kada su krale čak i obične stolice, svjesno i hotimčno omogućena od strane američkih i britanskih okupacijskih vlasti, potpuno devastiranje i uništenje zdravstvenog i obrazovnog sustava, masovna ubojstva, uhićenja i mučenja, maltretiranja civila, koja su američki i britanski vojnici snimali i koja su završila na internetu zorno su osvanula pred licem javnosti i zauvijek moralno kompromitirala rat koji nikada nije dobio podršku UN-a . Zahvaljujući novim medijima na vidjelo su izašli skriveni ciljevi američko-britanske ratne kampanje u Iraku, kao početnog poglavlja nove velike američke strategije prekrajanja državnih granica Bliskog istoka i njegove prilagodbe američkim i zapadnim geoplitičkim i gospodarskim interesima. Sada je cijela javnost, a ne samo uski politički i intelektualni krugovi, mogla saznati za postojanje američkog geostrateškog projekta „Novo američko stoljeće“ (Project for the New American Century -PNAC), čiji je sastavni dio i agenda rušenja regionalne državne konstrukcije i stvaranja „Novog Bliskog istoka“.

Kroz vodeće medije promicana svrha rata rušenja Saddama zbog suradnje s terorističkim organizacijama brzo je raskrinkana kao lažna (notorni Fake News) , jer je njegov sekularni režim žestoko proganjao islamistički ekstremizam i nije trpio baš nikakav terorizam, između ostalog i zato što je imao i htio zadržati svoj monopol terora na svom teritoriju. Prijetnja kemijskim oružjem također je razotkrivena kao lažni cilj rata – tipični Fake News, kreiran u svrhu opravdanja rata. Iračka vojska raspolagla je svojevremeno samo onim kemijskim oružjem koje su joj dostavili Amerikanci i Britanci dok je Saddam još bio njihov saveznik u iračko-iranskom ratu protiv Islamske revolucije u Iranu i koje su Iračani panično koristili protiv nezaustavljivih iranskih vojnika, kao i protiv kurdskih pobunjenika i civilnog stanovništva. U trenutku napada američkih i savezničkih snaga Irak nije više raspolagao kemijskim oružjem, jer ga je jednostavno potrošio i uništio, a ostake dostavio Basharu al Assadu u Siriju, gdje je slijedeće desetljeće to isto američko i britansko kemijsko oružje trebalo poslužiti kao razlog za američku i savezničku vojnu intervenciju u Siriji, do koje pak nije došlo zbog otvorenog protivljenja, a kasnije i vojne intervencije Rusije.

Konačni slom strategije stvaranja lažne slike ratova kroz strogo kontrolirane korporacijske medije radi obmane, prije svega europske javnosti, nastupio je američkim otvaranjem novog poglavlja prekrajanja Bliskog istoka kroz navodno spontane revolucije tkzv. arapskog proljeća, koje su istinu pokrenule novi niz krvavih sukoba, islamističkog terora,ratova i izbjeglištva.

Prilagođavajući se promjenama američka i saveznička politička elita i geostrateški kreatori pokušali su, kao nekad televiziju, novi internetski medij prilagoditi svojim ciljevima.

Društvene mreže i internetski portali odigrali su tako ključnu ulogu u početnoj fazi pokretanja revolucija od Tunisa preko Egipta i Sirije do Bahreina. Nakon što je postavljena pozornica budućih zbivanja čekao se samo događaj koji će poslužiti kao okidač i koji su spremno očekivali svi akteri – najvažniji zapadni mediji i mediji arapskih zaljevskih država, internetski portali, društvene mreže, tkzv. organizacije civilnog društva, lažne humanitarne organizacije, organizacije boraca za ljudska prava i slobode medija, spontane, neformalne grupe tkzv. aktivista s oružjem i bez oružja, obavještajne agenture, diplomacije, policijske, vojne i paravojne snage zemalja regije. Takav događaj na Bliskom istoku zaista nije trebalo dugo čekati. Na jugu Tunisa, u Sidi Bouzidu, 17. prosinca 2010. godine siromašni nezaposleni Mohamed Bouaziz,nakon što mu je lokalna policija oduzela voće koje je pokušao prodavati bez potrebnih dozvola, polijeva se benzinom i samozapaljuje ispred zgrade lokalnih vlasti. Slijedećih sati vijest o tragediji, kakvih je inače u tom dijelu svijeta na tisuće svakoga dana, širi se munjevitom brzinom kroz internet diljem svijeta, tako da slijedećeg dana događaj prepričavaju već i užasnuti građani Ancoragea na Aljasci.

Tobože spontani prosvjedi i sukobi s policijom, započeti s tisuću ljudi na mjestu stradanja, šire se Tunisom do glavnog grada i deseci tisuća ljudi su na ulicama. Sve aktivnosti usmjeravaju se putem interneta i društvenih mreža.

Ubrzo svemoćni tuniski predsjednik Zine El Abidine Ben Ali bježi u egzil, a revolucije se, uz podršku SAD, Turske, vodećih europskih zemlja, posebice Velike Britanije i Francuske i zaljevskih monarhija kontrolirano i planski šire regijom i ruše sve sekularne režime. Libijski diktator Muammar al Gadaffi nakon direktne zapadne vojne intervencije podrške islamističkim pobunjenicima biva ubijen, a vlast preuzimaju različite islamističke skupine koje počinju oružane obračune za kontrolu nad naftnim resursima. Najmoćnija među njima Al Qaeda, kasnije preimenovana u libijski ISIL, preuzima kontrolu nad velikim dijelovima Libije. Otvaraju se skladišta bivše libijske vojske i ogromne se količine naoružanja preko Turske i Jordana u organizaciji američkih službi dostavlju islamističkim pobunjenicima u Siriji izraslih iz tamošnje pobune „arapskog proljeća“ protiv sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Iako je postajalo sve očitije da Al Qaeda i ostale ekstremističke skupine vode glavnu riječ u borbi protiv Assada i da stvarno ne postoji tkzv. umjerena oporba, Amerikanci,Turci i njihovi arapski saveznici uporno nastavljaju njihovo financiranje i naoružavanje. Ojačale islamističke organizacije objedinjuje ISIL pod svojim zapovjedništvom i uspostavlja baze na libijskoj i sirijskoj obali s prekrasnim pogledom na Europu, u čijem pravcu su uskoro krenule tisuće migranata. Među njima, dakako i ISIL-ova agentura. Prenošenjem djelovanja na susjedni Irak, ISIL razbija iračku vojsku, preotima joj moderno američko i starije rusko naoružanje i postaje gospodar ogromnih prostranstava Sirije i Iraka s energetskim potencijalima, te stvara kalifat Islamsku državu, koja u deliriju okrutnih zločina prekraja političku, etničku i vjersku kartu Bliskog istoka. Gospodari bliskoistočnog kaosa potom udarajaju na ISIL koji je odradio svoju dionicu njihove velike geopolitičke igre.

Revolucije „arapskog proljeća“, u čijem nastanku je ključnu ulogu odigrao internet, brzo su tako prešle put od navodno prodemokratskih pobuna do ISIL-a i njegova kalifata, koji je također internet koristio kao svoje najmoćnije propagandno oružje.

Istovremeno je i europska javnost, također vezana uz internet, zanemarujući preparirane i unificirane prezentacije vodećih medija uspjela spoznati prave uzroke i ciljeve bliskoistočnih ratova i umješanost svojih političara i američkih saveznika u njihovo pokretanje, posljedični nastanak ISIL-a i migracijskog kaosa. Kao nekada televizijska slika koja je Amerikancima pokazala prave dimenzije rata koji se vodi u njihovo ime, internet je europskoj javnosti predstavio pravi karakter bliskoistočnih ratova pokrenutih u njihovo ime. Pogotovo, kada već pogledom kroz prozor na ulicu mogu vidjeti izbjeglice, kao oličenje posljedica politike njihovih vlada i postaviti si pitanje – zar je to rezultat onih arapskih revolucija tako romantično i oduševljeno opisanih u našim medijima i otvoreno podržanih od naših političara.

Zastavite prokleti internet – složno je stoga zavapila politička elita vodećih europskih država i Europske unije.

Geopolitikanews

Objavio/la na 07:35. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-