Afera „Atlas“, iz koje proilaze desetine drugih podafera, je ogolila sistem do srži. Sa dokazima sa vrha i iz prve ruke, dokumentovanim snimcima ili papirima, aktualne afere su dokazale one što smo svi znali – da je sve u našoj državi fingirano i farsa: od izbora, do tzv. institucija. Vidjeli smo i šemu kako se prave milioni iz ništa, da je politika najveći i najpokvareniji biznis, na što nam „očevi nacije“ i idoli troše i rasipaju novac, kako od svoje plate postaju milioneri i vlasnici svega, kako se, ako si blizak vlasti, postaje uspješan biznismen…

Zabezeknuta javnost se kao 90-tih, opet bezazeknula. Razne akademije, univerziteti, studenti, sindikati, intelektualci (čast rijetkim izuzecima) su nastavili sa „mudrom“ šutnjom. Političke partije, i same kompromitovane, taktizirajući, utrkuju se izdavanjem saopštenja, ne preduzimajaću ništa konkretno. A o jedinstvu i zajedničkom djelovanju nema ni govora.

Aktivni pojedinci, poput mene, su pisali tekstove za blogove, ogorčeno fejsbučili, mudrovali, analizirali – ne preduzimajući ništa. Jer, to je rizik: možemo izgubiti ugled, rejting, lajk.

Uz opšte nepovjerenje, gdje niko nikom ne vjeruje i niko ne preduzima ništa konkretno, svi postaju sumnjivi, mogući špijuni, ljudi željni slave, političke ili javne promocije. Nažalost, uistinu su mnogi od nas javnu djelatnost i aktivizam shvatili na taj način, zato se sa pravom i nama sve manje vjeruje.

NVO sektor analizira i prati, otkriva nerijetko frapantne činjenice, ali ni za milimetar neće izaći iz svog (grant) mandata i rizikovati.

A svi kao hoćemo promjene, bolje društvo, pravnu i demokratsku državu sa perspektivom.

Dekadentni i razvratni dvor je teško ranjen od spostvene glibeži i orgijanja svih vrsta. Glavni je, najzad, postao ne samo ranjiv već i teško ranjen. Hijene oko njega vrebaju da ga rastrgnu ako vide da je dovoljno izmrcvaren. Svjestan toga i da u trenu može izgubiti sve, postaje opasniji nego ikad. Sve više izgledan obračun na i oko dvora, prenijeće se, bojim se, na ulice, a stradaće najviše puk, kao i uvijek.

Za ovih trideset godina ratova, hiperinflacije, sveopšte pljačke, šverca svim i svačim, mržnje,  uništenja svih, ne samo materijalnih već, što je najgore, etičkih vrijednosti, kao u ratovima, poginuli su oni najbolji. Zaćutali su umorni, dižući ruke od svega. Malo je onih koji su, kao npr. Džemal Perović, istrajali svo ovo vrijeme a da ne budu ni trunčice uprljani. Zato je, valjda, ostao tih i „siromašan“, za razliku od svih onih drugih koji su se u nekom trenutku profesionalno bavili politikom, bilo u poziciji ili opoziciji.

Ako ova afera prođe kao sve druge – a plašim se da hoće – i ako najskorije ne uspijem da makar trunčice doprinesem nekoj promjeni, vrijeme je da se i ja, poslije trideset godina borbe, povučem.

Iscrpljen sam i nemam više snage, a i moram snositi ličnu odgovornost ako se iz onoga što preduzimam ne proizađe bar neki rezultat.