Autor: Jasmin Hasanović

U ozračju stranačkog pluralizma 90-tih godina u Hrvatskoj, kako bi se olakšao proces tranzicije iz radničke samouprave u nacionalističku mobilizaciju, među ostalim, pojavio se i poster sa natpisom „I radnici su Hrvati“. Da historijska pozadina ove poruke bude još dublja – ako bi neko slučajno pomislio da se radi o kakvoj HDZ-ovoj paroli, pogriješio bi – bila je to parola tadašnje Socijaldemokratske stranke Hrvatske (SDH). Ovaj groteskni primjer teorijski je još prije 40 godina u Izvorima totalitarizma razradila Hannah Arendt, kada proces stvaranja novih političkih institucija rušenjem svih prethodnih društvenih, kulturnih i političkih tradicija jedne zemlje identificira kao osnovnu strategiju totalitarnog pokreta, čiji je preduslov bio da klase pretvori u mase, a partijski sistem u masovni pokret – u našem slučaju, pokret isključujućeg etno-nacionalizma kojem je afirmacija vlastitog identiteta bila nemoguća bez dehumanizacije Drugog.

To, naravno, nije značilo da su predstavnici tih novih, virtueliziranih identiteta bili međusobno u trajnim antagonističkim odnosima. Uprkos okršajima zbog kojih je njihov rat postao našim, njihove su zastave od 1990-tih godina ostale čvrsto vezane sa jednim ciljem – sticanjem ekonomske, pa i političke moći žrtvovanjem vlastitog naroda zarad rušenja Jugoslavije, što je iz političkog ambisa moralo da oživi njene političke protuvrijednosti, one ideologije na čijem se porazu Jugoslavija kao mogućnost nekoć jedino i mogla uspostaviti – četništvo i ustaštvo u prvom redu. Samo njima, uz identitetsku transformaciju radnika u ratnika, kao najšovinističkijih, najimperijalističnijih i najreakcionarnijih oblika nacionalizacije sredstava za proizvodnju u konačnici se i mogla odigrati željena tranzicija na kojoj su iznikli postjugoslovenski hibridi nacionalnih država. Neupitno, pod utjecajem propagande, medija i straha, sami smo na to pristali, a obesmišljavanjem tekovina bivše nam države, jalovo je bilo tlo 90-tih za novi lijevi odgovor starim nacionalizmima – neminovno, oni su samo rađali nove.

Biopolitika etnodeterminizma

Konzerviranjem rata u novim političkim režimima konzerviralo se i društvo kao njegov legitimacijski subjekt. Ono što je još Foucault primijetio u odnosu smrti i suvereniteta, na postjugoslovenskom platnu se od početnih uklanjanja političkih neistomišljenika i konkurenata na koncu počelo prenositi i na društvo – etnodeterminizam kao biopolitika u svoje je okvire zarobio rađanje, obrazovanje i zdravstvo, mogućnost dostojnog života, ali i dostojne smrti. Zagledamo li se nešto dublje, etnodeterministička biopolitika bila je u osnovama svih značajnih društvenih protesta u zadnjih pet godina: JMBG, februarski protesti, protesti demobilisanih boraca, penzionera… pa sve do slučajeva Davida Dragičevića i Dženana Memića. Za razliku od onih iz 2013. i 2014., koji su se u Republici Srpskoj putem režimskih medija htjeli prikazati kao protesti protiv Republike Srpske i srpskog naroda u cjelini, aktuelni protesti u Banjoj Luci odavno su prestali biti protesti samo za pravdu stradalog Davida Dragičevića – njima je ta ista režimska represija dala drugu boju. Dok su svjesno protiv režima Milorada Dodika, oni duboko u sebi, nesvjesno, nose klicu protiv poretka.

Poredak je to već shvatio. Posljednje dvije tragedije – one Dženana Memića i Davida Dragičevića po prvi put su učinile vidljivom istu matricu vladajućeg etnodeterminizma i onih koji štite njegovu vlast. Nije policijska represija svojstvena samo policiji Republike Srpske – ona je jednako svojstvena u borbi protiv pokreta žutih prsluka u Francuskoj, ona je jednako bila prisutna protiv antivladinih protesta u Turskoj, razbijanju referenduma u Kataloniji i svugdje gdje se poredak i režim hoće staviti na iskušenje. Stoga, vratimo se na Althussera i prekrižimo liberalni mit o policiji koja štiti građane. Ona štiti poredak, a poredak koji je nastao na zločinu mora da štiti one koji su u samom njegovom metabolizmu – bilo da se radi o istaknutim individuama koje su ga oblikovale i izrodile, ili one koje je naknadno sam poredak izrodio.

Solidarne akcije koje su po prvi put povezale građane podijeljene države i još podjeljenijeg društva u gradovima širom Bosne i Hercegovine, pa i regije, sa simboličkog aspekta neoprostiva su opasnost, mnogo veća nego što je to, još uvijek, njihov stvarni politički domet. Zajednička matrica režima ponovno se može vidjeti u načinu pomjeranja fokusa sa dvije, po njega, sada prijeteće komponente – međuentitetske solidarnosti i samog ubistva. Ono što je vlastima Republike Srpske predstavljalo defokusiranje sa ubistva na progon Davidovih roditelja i članova grupe „Pravda za Davida“, te priča o kojekakvom državnom udaru i stranim plaćenicima, to je stranačkim botovima njihovog koalicionog partnera u Federaciji bila mobilizacija po društvenim mrežama kako bi se neumorno postavljala pitanja o ratnoj prošlosti Davora Dragičevića, napadajući one koji su izašli na ulice izdajnicima, analogno vežući priču za stradanje bošnjačke djece u periodu 92-95. Zloupotrebljavajući mrtve, a proteste nazivajući „srpskom stvari“, kako to javno čini jedan Fatmir Alispahić, jednako se defokusira i od slučaja Dženana Memića, a u kojem postoje opravdane sumnje da je ubistvo počinio sin jednog od uspješnih poduzetnika iz metabolizma samog poretka.

Neosporno je da je ideal duha 90-tih bio svak u svojoj armiji, a za one izuzetke koji to nisu bili, osim što se njihova glava u duhu multietničkog sastava često znala polagati na panj za vrijeme rata, razlog da im se propituje odanost nastavljala se i poslije. Najnoviji slučaj poređenja generala Divjaka sa „čiča Jovom“ jedan je od takvih. U nekom boljem i sretnijem primjeru, od Drugih u redovima naših pravi se spektakularizacija stavljajući u prvi plan upravo njihovu Drugost u borbama za naše. Jako gravitaciono polje oko narativa 90-tih oblikuje današnju stvarnost, on je postao socijalizacijska paradigma na koju polažu pravo vladajuće etnodeterminističke partitokratije i njihove elite. Stoga, ne treba da čudi opće raspoloženje koje Republiku Srpsku u ovom entitetu doživljava državom, pa tako ni među članovima grupe „Pravda za Davida“, jednako kao što ne treba da čudi vjerovanje u, primjerice, postojanje tzv. „genocidnog gena“ kod Srba među onima koji su odlučili da se solidarišu sa Dragičevićima i građanima Banja Luke u Federaciji.

Geni geni Daytonski

Dakle, upravo u onom trenutku kada se počinje ogoljavati suština onoga šta se krije ispod poretka, kada građani nastoje da se solidarišu i kroz takvu solidarnost otvore prostor da dožive katarzu, režim producira ekstremne reakcije kako bi se raspoloženje ponovo vratilo u iste matrice, u okvire etnodeterminističke biopolitike. Kada se tuđe riješila, njoj se daje legitimitet da jede i vlastitu djecu. Uklanjajući Davidovo srce sa Trga Krajine i brutalnim premlaćivanjem i hapšenjem neistomišljenika – opozicije i običnih građana – 25. decembra se pod izgovorom čišćenja Banja Luke uoči novogodišnjih praznika i Dana Republike Srpske, na najbolji način pokazala simbolička upotreba 9. januara kao ideološke maske režima. Ceremonijalni označitelj nacionalnog ujedinjenja stvara i prikriva zločine, on brutalno sjedinjuje elitu i od nje potlačene u neprirodnost etničkog identiteta. Kao preludij negacije antifašizma i afirmacije njegovih suprotnosti, 9. januar je i ove godine, po svojoj prirodi, morao biti obilježen četničkim orgijanjima i nacionalističkim provokacijama. Tako se opravdava normalnost da je Davor bio ovdje – a Muriz tamo, dok se prostor za moguću katarzu guši u živom zadahu ubica.

Ništa nije toliko jačalo devetojanuarsku predstavu političke šizofrenije proteklih godina nego li same reakcije na nju, te u parametrima preovladavajućeg srpskog političkog diskursa u Bosni i Hercegovini dodatno opravdavajući njenu nužnost. To što će Dodik ispiti Drinu kako bi simbolično izbrisao granicu sa Srbijom žednim neće ostaviti prevladavajuće političke agende ni dominantnog bošnjačkog, niti dominantnog hrvatskog diskursa. To je vidljivo na primjeru visoke delegacije Hrvatskog Narodnog Sabora predvođene Draganom Čovićem na obilježavanju Dana Republike Srpske u Banjoj Luci, prisustvom na ceremoniji na kojoj je posthumno odlikovan „neustrašivi ratnik i borac za slobodu srpskog naroda“, general Slavko Lisica, u susjednoj Hrvatskoj osuđen zbog napada na Šibenik. Ovim se iznova poslala poruka kako etno-klasne elite nisu i ne mogu biti legitimni predstavnici svoga naroda kojeg rado žrtvuju brišući sa svojih košulja njihovu krv neprirodnim ujedinjenjem unutar etničkih i nacionalnih identiteta. Stoga, obilježavanje Dana Republike Srpske gradivni je element ovakve Bosne i Hercegovine koji proizilazi iz same prirode njenog daytonskog bitka.

I u tom smislu, ovogodišnji je 9. januar bio uspješan – veoma se brzo prestalo pričati o režimskim ubistvima, a sve više o neustavnosti samog Dana, genocidu i zločinima, što je – po meni – kulminiralo Facebook statusom Tomislava Zelenike o Bošnjacima kao „nasljedno predodređenih da izdaju, prevare i zabiju nož u leđa“ koji se veoma brzo našao shodnim da postane i tekstom na jednom od utjecajnijih hercegovačkih portala. Zašto je ovo kulminacija? Pozivanje na genetski determiniran karakter i prirodu nekog naroda uvodi nas u rasna određena nacije, bilo tuđe ili vlastite, kao već viđenu praksu sa početka XX stoljeća i na našim prostorima (u tekstovima i pismima rasističkih pionira, poput Ive Pilara, Uroša Krulja ili pak Uzeira Hadžihasanovića…). Posebno je zabrinjavajuće što se naracija o Srbima kao „genocidnom narodu“ u međuvremenu toliko normalizirala, da ju se rijetko kad javno izlagalo kritici izvan srpskog političkog narativa bez da se istovremeno ne bude optuženo za negaciju zločina ili njihovu relativizaciju.

I u tome je ključni problem Arendtinog opažanja oko pretapanja klase u mase – sada se u narodima pokušavaju pronaći biološka, genetska opravdanja za zločinačke politike njihovih elita. Takva opravdanja nisu unijela živost kolaboracionističkim pokretima na našim prostorima 40-tih godina, već se dokazivanjem „genocidnog gena“ ovog ili onog naroda uzimala kao pretpostavka nemogućnosti zajedničkog života u bivšoj nam državi. A rasizam, jednako kao i nacija, imaginarna je kategorija, društvena konstrukcija i produkt ideologije nastale za još za vrijeme kolonijalizma kojom se opravdavao imperijalizam, bijela kršćanska kultura i europska superiornost, vodeći tako ka dehumanizaciji, asimilaciji ili genocidu kao konačnim rješenjima nad rasno inferiornijim narodima. I ovdje, ne mogu a da se opet ne vratim na rečenicu koju sam na početku ovog teksta parafrazirao, a izrekao ju je na VII Kongresu III Internacionale 1935. godine Georgi Dimitrov, u kojoj se fašizam definira kao otvorena teroristička diktatura najreakcionarnijih, najšovinističkijih i najimperijalističkijih elemenata finansijskog kapitala.

* * *

Da bi totalitarizam uspio, mase se mora držati masama, mase u kojima je izbrisana granica između privatnika, kapitaliste, radnika i nezaposlenog. Tako se postjugoslovenskim društvima nacionalizam, rasizam i elementi fašizma miroljubljivo susreću u likovima uspješnih balkanskih poduzetnika sa početnim kapitalom iz ratnih 90-tih godina. Iako ne nose sistemske promjene u sebi, društveni protesti koji su se nadovezali na otpor etnodeterminističkoj biopolitici od 2013. godine naovamo u sebi nose klice društvene katarze, prelaze entitetske, religijske, etničke pa i ideološke linije i za neprijatelja imaju istu bazu – bivajući je nekad više, a nekad manje svjesni. Njihova snaga, trenutno, ne može se ostvariti ni kroz opoziciju u Republici Srpskoj, niti od bilo koga u okviru poretka zbog duboke ukorijenjenosti njegovih simboličkih elemenata. Katarza može da se pojavi samo izvan njega ili paralelno od njega, unutar samog društva, ali ga se svakako ne treba niti smije odbaciti kao akceleratora dijalektike koja će raditi na jačanju kritičke i borbene svijesti, usmjeravajući je od društva prema samoj državi, nipošto izvan nje, jer lažne diplome za njeno lakše napuštanje ipak nose pečat države i njenih institucija, ujedinjavajući društvo, ali na suprotan način – njegovim depolitiziranjem.

Prometej.ba