Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije

Razgovarali: Martin Beroš i Karolina Hrga

Što podrazumijevamo pod pojmom liberalizam? Politički projekt, ideologiju, teoriju, denuncijaciju?

MISLAV ŽITKO, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: Može biti sve nabrojano. Osim što se radi o političkoj ideologiji, može biti i misaoni kolektiv u određenoj etapi povijesnog razvoja, politička teorija, ali i teorija institucija. S obzirom na dug povijesni razvoj, liberalizam se opire jednoznačnoj definiciji te postoje najrazličitije inačice – nije riječ o jedinstvenom, homogenom tijelu, iako ga se u ljevičarskim krugovima, iz polemičkih razloga, odnosno odbacivanja liberalizma u potpunosti, ponekad tako označava. Pokušamo li u cijelosti zahvatiti intelektualni put koji je prošao liberalizam, vidjet ćemo da imamo posla s vrlo nijansiranom teorijom i ambivalentnom tradicijom koja i unutar sebe polemizira. Stoga ne bih svodio liberalizam na zajednički nazivnik ili ga definirao samo kroz jedan set problema. Dio te tradicije su i autori koji su također djelovali prosvjetiteljski, te čija filozofska i teorijska promišljanja sadrže i emancipacijske aspekte, primjerice, John Stuart Mill.

Kod nekih suvremenih liberalnih, odnosno neoliberalnih autora, eksplicitno je prisutna ambivalencija u interpretaciji liberalne tradicije u širem smislu. Primjerice, Friedrich von Hayek otvoreno piše da unutar liberalizma postoje najmanje dvije tradicije: prvu, čiji su predstavnici autori poput Voltairea i Rousseaua, smatra opasnom (dakle, radikalnu misao unutar liberalizma), odnosno, povezuje ju, kako navodi, s načelom neograničene demokracije. Sam Hayek djeluje u okviru tradicije ekonomskog liberalizma, koju razumije i predstavlja kao konzervativnu struju. Unutar nje odnos liberalizma i demokracije dobiva drugačije određenje, naime sloboda tržišta dolazi na prvo mjesto, dok se demokracija ograničava u mjeri u kojoj predstavlja opasnost za funkcioniranje tržišta.

Doduše, to nije posebnost liberalizma. Isti je slučaj, primjerice, s marksizmom. Ni marksizam nije homogena teorija – neke marksističke struje drže da su druge inačice marksizma reakcionarne i tako dalje, dovoljno je pogledati dugu raspravu o reformi i revoluciji. Dakle, uvijek treba, ne samo historizirati, nego i precizirati predmet razmatranja.

Kako liberalizam funkcionira u suvremenoj praksi kasnog kapitalizma – u čemu leži specifičnost neoliberalizma?

Razni ekonomski historičari i autori poput Foucaulta bavili su se transformacijom klasičnog liberalizma u ono što nazivamo neoliberalizam. Pri toj transformaciji dolazi do kritike određenih koncepata koji su ranije bili relevantni, primjerice, naturalizma u poimanju tržišta. Hayek kritizira liberalnu laissez faire tradiciju, tvrdeći da ne postoji spontani način razvoja tržišnog mehanizma, jer tržište mora biti konstruirano. Zato kod Hayeka i sličnih autora iz tradicije njemačkog ordoliberalizma postoji naglasak na jakoj državi. Dakle, više se ne traži minimalna noćobdijska država koja će štititi građane, odnosno njihovo vlasništvo dok spavaju i ostaviti ih u nesmetanom obavljanju ekonomskih poslova dok su budni kao u klasičnoj liberalnoj tradiciji, nego jaka država koja će najprije konstruirati tržište, a onda kontinuirano stvarati uvjete za nesmetanu tržišnu utakmicu.

To je jedan mali, ali znakoviti primjer mutacija koje su se događale u povijesti liberalizma i koje, primjerice, Foucault pokušava zahvatiti u svojim predavanjima o biopolitici, ali ih eksplicitno navode i neki ključni autori iz neoliberalne, odnosno ordoliberalne tradicije, prihvaćajući određene aspekte klasičnog liberalizma, te podvrgavajući kritici one koje smatraju neplauzibilnima i politički neadekvatnima.

U kakvoj je vezi, osim nominalnoj, liberalizam s pojmom slobode?

S obzirom na kretanja u posljednjih nekoliko desetljeća, danas postoji tendencija da se sloboda i jednakost tumače kao svojevrsni trade-off – u smislu suprotstavljenosti iz koje proizlazi potreba traženja uravnoteženja. Zagovaranje jednakosti obično se pripisuje socijalističkim, lijevo usmjerenim politikama i teorijama, a zagovor slobode liberalnim ili neoliberalnim koncepcijama. Pritom se ne uzima u obzir da je ta opreka proizvod specifičnog stanja i debate koje datira iz 70-ih godina, kada se ljevica, odnosno socijaldemokracija, gotovo isključivo fokusirala na problem distribucije – pravedne distribucije, tj. redistribucije dobara, dok su liberalni krugovi zagovarali i tražili obranu i institucionalna jamstva za ekonomsku, prije svega poduzetničku, i druge slobode. Nadalje, opreka u kojoj je sloboda vezana striktno uz liberalizam, a jednakost uz socijalističke, odnosno marksističke i slične koncepcije ni teorijski ni historijski ne drži vodu, barem utoliko zbog toga što je konceptualizacija slobode bila jedna od nosivih elemenata Marxove, a onda kasnije i marksističke filozofije. Sloboda je za Marxa središnja tema, ključ njegovog razumijevanja ekonomske i političke emancipacije i u njegovom opusu nesumnjivo važnija od jednakosti. Evidentno je naime da u Marxovoj konceptualizaciji sloboda mora istaknuto mjesto budući da je jednakost koju je Marx tematizirao u Kritici Gotskog programa zapravo proceduralna, buržoaska jednakost, a upravo to za njega nije relevantno u smislu formiranja emancipacijskog projekta, dok sloboda jest.

Gdje se nalaze dodirne točke kapitalizma kao sustava proizvodnje i liberalizma kao političke ideologije – možemo li ih poistovjetiti?

Kapitalizam je problematičan pojam u mjeri u kojoj se njime teži obuhvatiti šire razdoblje – mogli bismo s Braudelom reći – dugo trajanje od 15. ili 16. do 21. stoljeća. Kapitalizam je prolazio kroz unutrašnje promjene – može se tvrditi da je u određenim intervalima liberalizam funkcionirao kao njegova apologija ili teorija (iako je upitno ovise li tržišni odnosi uopće o takvom tipu zagovora), no tu postoje i drugi diskursi, te liberalizam u bilo kojoj inačici nije ekskluzivno vezan za kapitalizam. Drugim riječima, kako ne postoji odnos jedan-prema-jedan, smatram da nije korisno poistovjećivati liberalizam i kapitalizam – treba im pristupati kao odvojenim jedinicama, odnosno predmetima analize.

Ipak, stoji da većina zastupnika liberalizma, barem u suvremenim raspravama, podržava ono što smatra idealnim kapitalističkim tržišnim društvom. Drugim riječima, podržavaju tip kapitalizma koji trenutno ne postoji, a to je sustav savršene konkurencije, nesmetane tržišne utakmice itsl. Stoga se u liberalnim krugovima često javlja prigovor da suvremeni kapitalizam suboptimalno funkcionira kao neki oblik monopola ili oligopola, ili pak da se temelji na političkom intervencionizmu u smislu ortačkih sprega, dakle da postoji kao crony kapitalizam, te stoga ne odgovara „pravoj“ slici kapitalizma. Međutim, otvoreno je pitanje može li realno postojeće tržište korespondirati s takvom idealnom slikom. Osobno mislim da ne može – liberalizam nudi zanimljivu shemu tržišne utakmice i ekonomskih odnosa, ali ona ne odgovara onome što se događa u praksi realno postojećeg suvremenog kapitalizma, dok je na razini same teorijske konceptualizacije riječ o čitavom nizu pogrešnih, nedomišljenih pretpostavki, odnosno problema koji nisu adekvatno riješeni.

Naime, kako su to već opisali mnogobrojni kritičari, kapitalizam u praksi obuhvaća i razne oblike tržišnih i drugih nesavršenosti, kao i probleme vezane uz političke institucije koje bi trebale podržavati tržište. Na teorijskoj razini, još je 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća objavljen niz radova ekonomista heterodoksnog usmjerenja, poput Piera Sraffe i Joan Robinson, u kojima se dokazuje da je koncept tržišne konkurencije, onako kako je dijelom razrađen u liberalnoj tradiciji na teorijskoj razini sporan.

Naravno, tu je riječ o teorijski zahtjevnim raspravama, a konceptualne nedorečenosti nisu više toliko vidljive kada se povede razmjena argumenata o porezima, javnim dobrima, oblicima vlasništva i tako dalje. Karte za određene pozicije ovdje su manje-više podijeljene i gotovo da postoji set pitanja i odgovora koji je tradicijski trasiran i za jednu i za drugu stranu. Primjerice, autori koji zagovaraju tržišna rješenja zastupaju i manje poreze te porezne olakšice za najbogatije slojeve stanovništva. Urgentnost i oštrina stavova u javnim raspravama veoma često onemogućuje razgovor o temeljnim karakteristikama tržišta, odnosno tržišne konkurencije.

Kroz iščitavanje Foucaulta bavite se pojmom liberalnog guvernmentaliteta. O kakvom se konceptu radi?

Foucault se bavi poviješću refleksije o upravljanju – iščitava određeni niz autora iz liberalne i neoliberalne tradicije i pokušava napraviti ono što, po njegovu mišljenju, marksistička teorija ideologije nije uspjela učiniti, a to je razmotriti s kojim se materijalnim, političkim problemima liberalizam suočava u svojim različitim fazama. U marksističkoj teoriji veoma se često (osobito ako se ne čita pažljivo Marxa i njegovu analizu iz prvog toma Kapitala) iznosi da liberalne teorijske konstrukcije počivaju na predstavljanju iluzornih problema oko kojih se gradi model koji ima striktnu funkciju apologije postojećih kapitalističkih odnosa. Foucault pokušava pokazati, kao što je i Marx na neki način pokušavao, da stvari nisu naprosto iluzorne, već da imaju određenu materijalnu osnovicu, ali ne ide u smjeru Marxova materijalističkog razumijevanja ideoloških formacija, nego pokušava razmotriti probleme na koje su nailazili liberalni autori s obzirom na predmet interne diskusije unutar samog liberalnog polja i vanjskih utjecaja, to jest različitih oblika intervencije u ekonomske procese.

Liberalizam kreće od kritike suvereniteta, odnosno kritike osi „suveren – subjekti, to jest podanici“, kako to naziva Foucault analizirajući kako je ona zamijenjena, ili barem u određenoj povijesnoj epohi nadopunjena novom osi „upravljanje – stanovništvo“. Opsežno elaborira zašto umjesto pojma „podanici“ s usponom statistike i razrađivanjem novih diskursa započinje formulacija koncepta „stanovništvo“, koji za Foucaulta predstavlja realno polje upravljačke intervencije.

Zamjena principa monarhije liberalnim principom, kako kaže Foucault, donio je novi skup problema, vezanih uz teoriju upravljanja i refleksije o uspješnom upravljanju. Nova sintagma, taj ružni neologizam „guvernmentalitet“, pokušava obuhvatiti upravljanje s jedne, te mentalitet, u smislu subjektivnosti, s druge strane. Naime, nije samo stvar u tome da liberalni guvernmentalitet, kako će Foucault reći, nudi nove institucije i recepte upravljanja – on proizvodi i određeni tip subjektivnosti koji korespondira, ili barem treba korespondirati tim novim upravljačkim praksama. Prema Foucaultu, upravljačke su prakse uspješne ako proizvode određeni tip subjektiviteta, što on istražuje u jako dugom potezu od Adama Smitha, preko njemačkih ordoliberala, do suvremenih američkih neoliberala poput Garyja Beckera, Georgea Shultza i drugih.

Što bi, na tom tragu, bio socijalistički guvernmentalitet, o kojem ste istraživali s Danijelom Dolenec?

Bio je to samo pokušaj, gotovo provokacija u tekstu u kojem smo gotovo pedeset godina jugoslavenskog samoupravnog socijalizma nastojali sagledati iz perspektive potencijalnog razvoja tzv. socijalističkog guvernmentaliteta u Jugoslaviji, s obzirom na Foucaultovu opasku s kraja jednog predavanja, prema kojoj socijalizam ima određeni tip historijske racionalnosti i sposobnost za naknadnu intervenciju u ekonomsko polje koje je prethodno definirano od strane liberalizma, ali nema vlastiti guvernmentalitet, odnosno upravljačku racionalnost.

Zapravo se nismo bavili jugoslavenskom poviješću, nego komparacijom djela Branka Horvata, jednog od najprominentnijih ekonomista iz jugoslavenskog perioda, s onime što je o samoupravnim praksama pisala američka ekonomistica Elinor Ostrom. Pritom smo pokušavali pronaći njihove zajedničke točke (povezane uz pitanje vlasništva i modela samoupravljanja), koje bi se mogle tumačiti kao autonomne s obzirom na ono što je trasirano kao liberalna upravljačka praksa, kako bismo utvrdili može li teorijska refleksija o socijalističkom upravljanju postojati na zasebnim principima. Dakle, identificirati neki princip upravljanja koji ne bi crpio ništa ili gotovo ništa iz već uspostavljene prakse liberalnog upravljanja. Ako bi se ta hipoteza pokazala ispravnom, socijalistički guvernmentalitet u periodu Jugoslavije mogao bi se u foucaultovskom smislu proglasiti autohtonim – bio bi u stanju izvesti vlastite principe, a ne tek djelovati kao naknadna intervencija u nešto što već postoji. Naravno, ovaj članak tek je naš prvi rad na tu temu – nije riječ o zgotovljenoj shemi i potrebno je provesti daljnje analize – čak i ako hipoteza drži vodu, nije ju moguće izvesti do kraja isključivo na temelju jedne usporedbe, a pitanje implementacije takvih principa je posve druga priča.

Odmaknemo li se od teorijske proizvodnje Branka Horvata, Aleksandera Bajta i drugih i krenemo li prema analizi stvarne dinamike na terenu, vidjet ćemo da razdoblje jugoslavenskog socijalizma predstavlja veoma proturječan dio ekonomske povijesti na ovim područjima. Teško je odgovoriti kako je u tom periodu jugoslavenski samoupravni socijalizam funkcionirao jer se mijenjao iz dekade u dekadu. Primjerice, samoupravni socijalizam s početka 60-ih godina gotovo da počiva na sasvim drugačijim osnovama od samoupravnog socijalizma 70-ih godina. Upravljači, odnosno elite unutar Saveza komunista imali su tendenciju da nakon svake krize pokušaju iznova izmisliti sustav. Promjene su bile radikalne, rezovi su bili duboki – iz razdoblja ekonomske liberalizacije u 60-ima prelazimo u restriktivni period 70-ih godina, pa se vraćamo na neki tip liberalizacije pred sam kraj Jugoslavije.

Kako vlada liberalizam u konjunkturi s kapitalizmom, igra li tu neku ulogu hegemonija liberalne ideologije koju uspostavlja buržoazija?

Problematično je ako pokušavamo liberalizam tumačiti kao ideologiju bilo koje inačice kapitalističkog načina proizvodnje, jer kapitalizam u nekim aspektima može postojati bez liberalnih komponenti i nije samorazumljivo da mu je liberalizam neophodan kao oblik vlastite ideologije, apologija ili princip institucionalnog djelovanja. Dakle, pojedini oblici autoritarnog kapitalizma ne baštine nijedan od elemenata koji se tradicionalno vežu uz liberalizam, odnosno liberalnu demokraciju (ni vladavinu prava, ni ljudska prava, ni demokratičnost) kao oblik ideološko-političke dimenzije, nadogradnje na temeljne tržišne odnose.

Takvih je primjera jako puno – primjerice, možemo reći da u Kini trenutno postoje svi elementi kapitalizma, ali režim u pravnom i političkom smislu, s obzirom na ono što se marksističkim terminima naziva „odnosima u sferi nadgradnje“, ni po čemu ne korespondira s liberalnodemokratskim okvirom. U sličnom smjeru kreće se dosta postsocijalističkih država jugoistočne Europe, počevši od Mađarske u razdoblju vladavine Viktora Orbána – evidentno su utemeljene na kapitalističkim odnosima, ali s eksplicitnom namjerom redefiniranja liberalne demokracije, odnosno liberalizma u aspektu nadgradnje.

Pitanje o uzrocima pojave ovakvih tendencija je zasebna priča, kao i razmatranje o reafirmaciji liberalne demokracije kao poželjnom cilju. Međutim, treba naglasiti da se potonja dvojba često postavlja na pogrešan način – uzima se da su tržišni odnosi defektni ili nepotpuni jer u nadgradnji nema liberalne komponente, pa se govori o iliberalnim ili neliberalnim demokracijama, odnosno neliberalnim oblicima kapitalizma. Ako stvari tako postavimo, glavno očište rasprave pomiče se na pitanje „postoji li liberalizam ili ne“, što nas vodi u pogrešnom smjeru.

Naravno, u nekim situacijama liberalizam je izrazito važan za održavanje i legitimaciju sustava, ali u nekim situacijama i kapitalističkim formacijama on u potpunosti izostaje, što svejedno ne dovodi u pitanje pripadajući način proizvodnje, odnosno ekonomski režim.

U kakvom je odnosu liberalizam s demokracijom, a kako stoji s konceptima poput demokratskog suficita i vladavine stručnjaka?

Opreka liberalizma i demokracije jako je dobro eksplicirana u tekstu „Kriza parlamentarne demokracije“ Carla Schmitta iz ranih 20-ih, gdje on, kao i neki drugi autori poslije njega, pokazuje da se demokracija prije svega javlja kao moment negiranja načela monarhije i da je u toj negativnoj gesti jako uspješna, a proliferacija demokratskih vrijednosti nezaustavljiva.

Međutim, jednom kada je zadaća demontiranja načela monarhije dovršena, postavlja se pitanje s čime u vidu pozitivnog sadržaja ili formulacije demokracija barata? Da li je ona prijateljica i saveznica liberalizma ili socijalizma?

Liberalizam je pokušao stvoriti određeni tip saveza s demokracijom, no taj se savez pokazao ambivalentnim u mjeri u kojoj demokracija, to jest višak demokracije, u hajekijanskoj terminologiji, može izazvati poteškoće i stvoriti prepreke za liberalizaciju tržišnih odnosa. Suočen s tom oprekom, odnosno potrebom da bira između demokratskog režima koji će u određenom pogledu predstavljati zapreku razvoju liberalnih odnosa na razini privrede (odnosno zapreku tržišnoj utakmici) i situacije u kojoj postoji tržišna utakmica, ali su demokratski principi ukinuti ili suspendirani, Hayek kaže da je druga opcija ona koju bi čovjek njegova intelektualnog habitusa trebao izabrati. Dakle, neoliberali u tom aspektu, ako su prisiljeni birati, ipak zagovaraju onaj sustav koji garantira usko definirane tržišne slobode nauštrb demokratskih principa koji im mogu zaprijetiti. U tom smislu nije neočekivana ili začuđujuća Hayekova podrška diktatorskom režimu u Čileu nakon svrgavanja Allendea. Naime, usprkos tome što su parlamentarno-demokratski principi iz razdoblja Allendeove vladavine suspendirani, uspostavom Pinochetove diktature zagarantirana je tržišna utakmica, tj. određena sloboda u sferi tržišnih odnosa. To je trenutak u kojem ekonomski liberalizam dolazi u sukob s principima demokracije.

Naravno, ponavljam, potrebno je biti specifičan – nemoguće je govoriti o opreci liberalizma i demokracije generalno. Sam je Hayek eksplicitno govorio kako postoji linija unutar šire shvaćene tradicije liberalizma koju koja prema njegovu mišljenju, zagovara ekstremnu demokraciju– neograničeno širenje demokratskih vrijednosti – što je problematično za liberalizam (kako ga on u uže ekonomskom smislu shvaća). Za Hayeka ovaj problem ne dolazi izvana, od strane socijalista, nego je dio liberalne, prosvjetiteljske tradicije, koju smatra potrebnom razdvojiti na dva dijela.

Jedna je linija liberalizma oduvijek bila sumnjičava prema demokraciji, prema „vulgarnoj vladavini naroda ili puka“ i svemu što zaobilazi načela meritokracije, odnosno prema tome da glasači donose odluke za koje nisu kompetentni. Noviji ekonomsko libertarijanski autori poput Bryana Caplana sugeriraju da su principi racionalnosti i principi prakticiranja demokracije zapravo neusuglasivi, primjerice u knjizi Mit o racionalnom glasaču (2007). U raznim kriznim situacijama, kao u SAD-u 2007./2008., a u Europi 2010./2011. i nadalje, demokracija se pokazala presporom, preuključivom, suviše nepouzdanom za formuliranje i odigravanje poteza koji su, iz pozicije upravljača i elita, bili potrebni da se izađe iz krize. Zato se nalazimo u situaciji u kojoj su se u mnogim državama formirale tehnokratske vlade, čiji legitimitet navodno proizlazi iz njihovog znanja.

Dakle, liberalizam će se u trenucima dubokih ekonomskih kriza, a u nekim zemljama i višegodišnjih recesija, vjerojatno odmaknuti od demokracije (s kojom može postići određeni tip suživota u mirnodopskim vremenima) i težiti prema nekom obliku liberalnog paternalizma, pretpostavljajući da stručnjaci znaju što je potrebno i dobro za zemlju, odnosno birače, bolje od njih samih. Znači, ljudima se izmiče iz ruku kontrola nad vlastitom sudbinom putem demokratskih mehanizama kao što su izbori i referendum, što samo po sebi nije problematično u onoj mjeri u kojoj demokracija doista ne znači donošenje najbolje odluke, ali jest u načinu na koji se tim paternalizmom legitimiraju protržišne politike.

Postoje li iz socijalističke ili iz neke druge radikalno lijeve političke pozicije plodonosne ulazne točke u strategiju stvaranja šireg fronta s ijednom od navedenih struja liberalizma i koje su moguće granice takvog poduhvata? Kako tumačiš sintagmu „lijevi liberalizam“?

Lijevi liberalizam je specifičan spoj, vezan uz široko postavljenu frontu između ljevice i liberalizma, ali nema nikakve nužnosti u tom savezu. Opreka spram nekih drugih ideologija ili političkih opcija koje i jedna i druga pozicija smatraju neprihvatljivima može predstavljati zajednički nazivnik, no nema nikakvog vezivnog sredstva u tom obliku lijevo-liberalnih pozicija, osim ako se pod liberalizmom ne razumije teorijska pozicija na Rawlsovom tragu. Dakle, njegov politički liberalizam (sasvim drugačiji od Hayekovog ekonomskog liberalizma), koji je inspirirao neke oblike socijaldemokratskih stremljenja, zadržavajući i naglasak na slobodi kao važnom, a za Rawlsa – ključnom aspektu. Istovremeno, ta se pozicija drži principa pravednosti i redistribucije koji odgovaraju socijaldemokratskim politikama, a na teorijskoj razini mogu biti razmjerno zanimljivi i socijalistima.

Liberalizam je u zemljama realnog socijalizma funkcionirao i kao denuncijacija, no koliko je utjecao na unutarnju opoziciju i kritiku tih režima? Možemo li u ikojem smislu liberalnom etiketom označiti, primjerice, praksisovce, Josipa Županova ili Zorana Đinđića?

Točno je da je funkcionirao kao denuncijacijska etiketa, ali, s druge strane, neki principi, ne liberalizma, ali liberalizacije, bili su afirmirani, primjerice, tijekom 60-ih u Jugoslaviji, a onda se o liberalizmu počelo i otvoreno raspravljati, osobito kasnih osamdesetih u Jugoslaviji i taj moment afirmacije liberalne teorije, u smislu da je dobila neko pravo glasa, zapravo se dogodio prije pada Berlinskog zida.

Stvar je u tome što navedene grupe, odnosno pojedinci dolaze iz potpuno različitih intelektualnih miljea. Praksisovci su funkcionirali kao lijeva kritika postojećeg režima, dok su Županov, a osobito Đinđić u svojoj kasnijoj fazi, tražili modernizacijske matrice koje su uključivale temeljitu kritiku socijalističkog poretka, znači kritiku samih premisa socijalizma. Praksisovci nisu bili na tim pozicijama, oni su naprosto mislili da je postojeći jugoslavenski socijalizam u nekim aspektima devijantan jer je skrenuo prema birokratizaciji, staljinizmu i tako dalje. Županov i Đinđić nisu predstavljali lijevu kritiku, odnosno pokušaj da se jugoslavenski režim i samoupravljanje kritizira s još ljevijih pozicija, nego su smatrali da taj sistem iz različitih razloga ne funkcionira i u skladu s time formulirali svoja stajališta. Tako da između njih nema nekakve bliske poveznice. Praksisovce nikako ne možemo nazvati liberalima, a Đinđić i Županov previše su specifični da bi ih se moglo svesti na jedan zajednički nazivnik. Zajednički im je eventualno moment modernizacije, ali je Županov bio relevantan u Hrvatskoj i Jugoslaviji, dok je Đinđić prošao jednu drugačiju putanju, od Habermasa i Frankfurtske škole, prema nekom obliku kritike jugoslavenske modernizacije.

Sigurno je da se sa liberalnih pozicija ili približno liberalnih pozicija, osobito u 80-im godinama, kritiziralo samoupravljanje te da je liberalizam u tom pogledu još prije raspada Jugoslavije dobio određeni legitimitet u intelektualnom i društvenom polju, no pitanje je koliko je to bilo utjecajno. Jugoslavenski disidenti poput praksisovaca sigurno nisu kritizirali Jugoslaviju iz očišta neefikasnosti, neodrživosti, neracionalnosti ili neproduktivnosti ekonomskog sistema. Ljudi koji su kasnije kritizirali jugoslavenski model s tog aspekta, nisu u pravilu imali poziciju disidenata unutar jugoslavenskog sustava – znači, nisu bili politički akteri u tom smislu, nego su bili vezani uz intelektualno polje, što bi svakako trebalo razlikovati.

U kontekstu nedavnih predsjedničkih izbora u SAD-u, liberalni je feminizam ponovo, što iz apologetskih, što iz kritičkih razloga, u poprilično velikom fokusu. Kako se postaviti prema liberalnom, buržoaskom feminizmu iz marksističke feminističke perspektive te koji su u konačnici njegovi deficiti i kontradikcije?

Deficiti su evidentni, liberalni feminizam slijep je za određene oblike nejednakosti koji su postali očigledni posljednjih nekoliko desetljeća. Pokušava locirati problem striktno u sferi ženskih prava i nejednakosti koje su u tom aspektu generirane posredstvom određenih patrijarhalnih obrazaca. Kritičari mu zamjeraju da ne uspijeva inkorporirati socijalnu, odnosno klasnu, pa čak ni rasnu dimenziju. Zapravo je slijep za ekonomsku dimenziju u striktnom smislu, a i kada je zahvaća, to čini samo preko jedne kategorije. Liberalni feminizam fokusiran je na pokušaje da se formulira i adresira pitanje emancipacije žena, ali ne zahvaća sve mehanizme nejednakosti koji postoje u suvremenim društvima, što dovodi do izoliranog tretmana pitanja ženske emancipacije. Nema sumnje da je takav tip feminizma odigrao izvjesnu ulogu u zadnjim američkim predsjedničkim izborima, i potaknuo jedan dio biračkog tijela da izađe na izbore i glasa za Hillary Clinton, iako bi njezine politike po svoj prilici otežale poziciju velike većine žena, naime onih koje ne pripadaju najbogatijim bijelim protestantskim obiteljima.

Slobodni Filozofski

Objavio/la na 07:39. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-