Tužnu vijest o smrti dragog i istinskog prijatelji Milike Pavlovića saznadoh u Sarajevu.U prvim trenutcima pogodila me strašna bol i tuga za izgubljenim drugom, ali poslije nekoliko trenutaka osjetio sam ponos. Presrećan sam što sam lično poznavao velikog čovjeka i izvanrednog pjesnika. Humanistu i pravednika. Neustrašivog i hrabrog zaštitnika slabijih i nemoćnih. Prijatelja potlačenih i siromašnih. Mrzitelja zločinitelja. Visokog jablana među intelektualcima Crne Gore i regiona. Duhovnog brata i prijatelja.

Suviše sam ja mali da bih pisao o Miliki. On je vlastitim primjerom i stilom ispisao najsvetlije primjere čojstva i junaštva novije crnogorske historije. Njegov stil života bio je paunov ples među vukovima. O poeziji tek će historija poslije određene vremenske distanci znati suditi. Stvarao je u vremenu fašizma, nacionalizma i lopovluka. Možda Te nismo dovoljno znali cijeniti za života prijatelju, ali sada kada si otišao nadam se na bolji svijet, morat ćemo. Čak i Tvoji otvoreni neprijatelji morat će ili će ih ubiti Tvoja pisana riječ.

Poštovani Milika, znam, iako si se javno deklarisao kao ateista u dubini duše bio si istinski vjernik. Ja to svjedočim i na ovom i na onom svijetu. Tvoje deklarisanje ateistom uzrokovali su oni koji su sebe nazivali teistima. To je bio vid Tvog prkosa i prezira prema lažovima. Nisi želio nikako sa njima u isti koš. Jer si mrzio laž i lažljivce.

Hvala ti na svemu što si učinio za dobrobit čovjeka. U tvom životu bile su samo dvije kategorije ljudi. Ljudi i neljudi. Ove druge si prezirao a prve volio svim bićem, bez razlike na vjeru, naciju, ideologiju, političko opredjeljenje…

Druže, hvala Ti što si jedan dio pisanja i svog života posvetio meni. Kako da zaboravim svo dobro koje si učinio za mene i moju porodicu? Doista, kako da Ti se zahvalim? Ovih nekoliko redaka je najmanje što mogu učiniti za Tvoju plemenitost. Znam, da Ti nikada nisi ništa radio da bi Ti ljudi zahvalnost izricali, ali oprosti mi, moram. To je jače od mene. Počivaj u miru i iskreno saučešće porodici.