O jednom protestu

Prije tačno godinu dana bio sam inicijator i jedan od organizatora protesta ispred američke ambasade u Podgorici. Protest sam organizovao zbog namjere Trampove administracije da svoju ambasadu iz Tel Aviva premjesti u Jerusalim, čime su SAD praktično i jednostrano priznale okupaciju Palestine, kršeći rezolucije Ujedinjenih nacija. O palestinskom pitanju ovdje neću jer je složeno. Međutim svima su poznate bar dvije osnovne stvari i činjenice: da je Gaza decenijama najveći geto na svijetu, i da se Palestincima brutalno krše najosnovnija ljudska prava.

Malo je stvari koje su me duboko zamislile, na neki način osvjestile ali i duboko zabrinule i razočarale kao dešavanja oko tog protesta. Rijetko kad sam doživio takav stres i osjetio toliki strah. A preživio sam ih puno: i strahova, i stresova.

Sada, posle jednogodišnje distance želim podjeliti sa čitaocima mog bloga nešto od tih utisaka.

Od 90. godine učestvovao sam na većini antiratnih i antirežimskih protesta, tribina, panela. Potpisnik sam bezbroj javnih peticija, apela i inicijativa. Posebno sam bio glasan po pitanju traženja odgovornosti za ratne zločine, huškanje na rat, podstrekavanje na vjersku i nacionalnu mržnju. Valjda prepoznat po tome, dio čelnika najaktvnijih NVO kao i angažovani intelektualci, skoro uvijek bi me obavještavali i pozivali na navedene događaje.

Znajući da je neprofitabilno protestvovati protiv bilo kakve odluke američke administracije, koliko god njihova odluka bila neprincipijelna i protiv međunarodnog prava, veoma me interesovala reakcija, prije svega tog dijela NVO sektora i intelektualaca kada sam inicirao navedeni protest. Ona je potpuno izostala. Potajna i prigušene nada u makar skrivenu solidarnost mi je ubijena, nastao je očekivani muk. Muk toliko glasan da mi je parao i dušu i tijelo. Niko, ama baš niko osim jedne osobe iz navedenog miljea mi nije uputio bilo kakav vid, makar one potajne podrške. I ta jedna bila je indirektna. Osjetio sam neopisivo razočaranje i neku vrstu izdaje. Ne toliko mene lično – jer ja sam potpuno nebitan, nego prije svega principa za  koje se ti intelektualci i NVO sektor kao javno zalažu.

Na brzinu pripremajući, ponavljam, neprijavljeni protest, suorganizatoru koji mi je ponudio pomoć posle objave na fejsbuku, sugerisao sam i insistirao na tome da on bude: u mirnom mimohodu, bez vrijeđanja bilo koga, pa ni američke administracije i predsjednika Trampa, sa dostojanstvenim parolama i isto takvim ponašanjem učesnika. Poznajući nas dobro, očekivao sam da će na protestu doći između 10 i 20 osoba. Suorganizator me je ubjeđivao da će nas biti najmanje 50 „jer mu se preko fesjbuka javio veliki broj ljudi koji su dali podršku i najavili učešće u protestu“.

„Vidjećeš, znam ja nas i naše fejsbuk buntovnike“ – odgovorio sam mu.

Dan uoči protesta, američka ambasada je izdala saopštenje za svoje građane u kojem se kaže: očekuje  se da najavljeni protest bude nasilan, te sugerišu svojim građanima da zaobilaze Podgoricu ili da ne izalaze iz hotela.

Znao sam što to znači.

Odmah sam na fejsbuku objavio da svojim životom i kakvim-takvim autoritetom garantujem da će protest biti potpuno miran i dostojanstven, te da neće biti ugrožena ničija imovina, a kamoli tijelo i život. Portali FOS media i PCNEN su odmah prenijeli tu reakciju na što sam im i danas zahvalan.

Zatim sam nazvao svog kuma i kumu i zamolio ih da mi, ako sjutradan, na dan protesta, budem uhapšen, pričuvaju malodobno dijete dok ne izađem iz zatvora. Posle navedenog saopštenja američke ambasade bio sam siguran da ću, ako nas bude preko 20 (skup od preko 20 učesnika mora biti prijavljen) biti uhapšen. Potom sam nazvao prijatelja advokata i zamolio ga da mi zbog tada loše materijalne situacije bude branilac, bez honorara.

Sjutradan na protestu nas je bilo 12 ili 13. Policajaca koji su potpuno okruživali ambasadu bilo je preko 50, opremljenih punom „ratnom“ opremom. Agenata u civilu sam uočio dvadesetak, od kojih mislim da su neki bili strani. Novinara takođe više nego nas – učesnika protesta. Televizijskih kamera i kamermana je bilo 5 ili 6, a koliko je bilo onih kamera i „kamermana“ koje se ne vide, mogao sam samo da pretpostavim. Protest je, kao što sam najavio, prošao potpuno mirno, bez ijedne ružne riječi, parole, incidenta. Trajao je manje od pola sata a zabelježili su ga skoro svi regionalni i popriličan broj svjetskih agencija i medija.

O zanimljivostima i kontradiktornostima koje su pratile ovaj prostest mogao bih napisati esej. Možda nekad i hoću. Ali kako je ovo, ipak, samo tekst za blog, napisaću još samo par apsurda.

Islamska zajednica Crne Gore i njen reis Fejzić, u džamijama i kuolarima su „veliki borci“ za pravo i pravdu palestinskog naroda. I oni su, očekivano, ostali potpuno nijemi. Ne samo da nisu dali podršku protestu, već se uopšte nisu oglašavali povodom američke namjere da Jerusalim priznaju za glavni grad Izraela.

Tzv. Bošnjačka stanka se takođe „ubi“ od žala za dešavanjima u Palestini. Jedan njen trenutni poslanik u državnom parlamentu je godinama na riječima (u društvu, kafani, na sjedeljkama) „ginuo“ za Palestinu, gradeći svoju karijeru i pokazujući svoj islamski patriotizam, pored ostalog, i na tom pitanju. Ni on, ni tzv. BS se nisu oglasili, a kamoli da se neko od njih pojavio na protestu.

Razlika između mene i njih je suštinska. Oni na palestinsko pitanje gledaju kao na vjersko – „bratsko muslimansko“, a ja kao na ljudsko i opštecivilizacijsko. Jer u Palestini ima i hrišćana, postoji hrišćanska zajednica koja je po patnjama rame uz rame sa patnjama većinske, muslimanske, i zajedno se bore za elementarna prava.

Mitropolija SPC je veoma dobro organizovana, sa puno pametnih ljudi, savjetnika, pravnika koji poznaju međunarodno pravo, intelektualaca. A mitropolit Amfilohije je bez sumnje inteligentan, za crkvenu politiku mudar čovjek. Moje neslaganje sa većinom njegovih stavova i javnih izjava ne mijenja tu činjenicu. Uplašio sam se da on ne iskoristi situaciju i da javnu podršku protestu, upravo zbog hrišćanske zajednice u Palestini koja je u istom položaju kao i muslimanska. Kakav bi to bio poraz za Islamsku zajednicu i tzv. Bošnjačku stranku, a politička, ekumenska, moralna i svaka druga pobjeda za SPC i mitropolita Amfilohija!

Epilog:

Desetak dana posle protesta održana je Generalna skupština Ujedinjenih nacija na kojoj je usvojena Rezolucija o Jerusalimu kojom se traži povlačenje američke odluke o priznanju Jerusalima za glavni grad Izraela.

Podržala ju je ogromna većina članica, njih  128.

(Napomena: u momentu kada sam inicirao i organizovao protest nisam znao niti sam mogao znati da će biti zakazana sjednica Generalne skupštine UN, niti kakav će biti ishod glasanja).

Devet država glasalo je protiv, dok je 35 bilo uzdržano, a 21 nije uopšte glasala.

Osim Sjedinjenih Država i Izraela, protiv Rezolucije bili su: Gvatemala, Honduras, Togo, Mikronezija, Nauru, Palau i Maršalska ostrva.

Prije glasanja. SAD su vršile ogroman i, u javnim, međunarodnim odnosima do tada neviđen, neprincipijelan pritisak pun raznovrsnih prijetnji na članice UN, da ne glasaju za Rezoluciju. Uoči glasanja američki predsjednik Donald Tramp je prijetio članicama UN koje budu glasale za Rezoluciju da će im ukinuti finansijsku pomoć, a Niki Hejli (ambasaorka SAD pri UN) je poslala pismo u kojem je  kao vid prijetnje navela da joj je Tramp tražio da bilježi imena zemalja koje glasaju za rezoluciju.

Hejli je, pored ostalog, izjavila: “Pamtićemo to kada budemo ponovo pozvani da damo najveći svjetski doprinos UN-u i pamtićemo kada nas toliko mnogo zemalja proziva, kao što često radi, da platimo čak i više, i da utičemo u njihovu korist.”

Epilog pokazuje i dokazuje da je protest bio principijelan i opravdan. Zašto mu niko od angažovanih intelektualaca, boraca za ljudska prava i NVO sektora nije dao makar i najmanju podršku – pitanje je koje stalno sebi postavljam. A odgovor koji se nameće i čini logičnim poražavajući je za sve nas.

Objavio/la na 07:56. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-