Ljudska prava

Od kada je svijeta, ljudi su su tražili i borili se za svoja prava, a ona su uvijek bila kršena. U prošlosti su kršena brutalno i bez skrivanja, sada se to radi sofisticirano. Čak toliko sofiscitirano, zavijeno, filovano u propagandnim oblandama – da mnogi nisu ni svjesni koliko su im ta prava uskraćena i koliko se krše.

Kako nekad tako i danas oni koji imaju novac i političku moć mogu ih najbrutalnije kršiti, bez posljedica i sankcija. Slučaj novinara Džamala Kašogija, zvjerski raskomadonog gore nego bi to mogao zamisliti i režirati Lars von Trier, te izostanak adekvatne reakcije od strane onih koji se predstavljaju kao uzor demokratije i borbe za ljudska prava, najbolja je potvrda ovog mog stava.

Iako je Kašogi bio stanovnik SAD, novinar Vašington Posta, jednog od najuticajnijih američkih, a to znači i svjetskih medija, SAD su ostale praktično nijeme. Jer Saudijska Arabija je američki „strateški partner“, a „strateški partneri“ (sa more nafte i novca, nebitno kakvog) mogu i imaju pravo na sve.

To mi u Crnoj Gori najbolje znamo. Vidjeli smo to ne samo na primjerima privatizacije, već u javnoj sferi uopšte. Ali i na primjeru ubistava, ranjavanja, prijetnji i prebijanja naših novinara. Sistem je isti. Oni koji imaju moć, zajedno sa medijima koje drže pod kontrolom, ubrzo „zaborave“, razvodnje i zataškaju takve stvari.

U Crnoj nam Gori imamo sijaset boraca i organizacija za ljudska prava: vidnih i glasnih. Iako skoro svi  naizgled rade po pe-esu, slabo ko im vjeruje. Jer postaje očigledno da to rade iz interesa i selektivno, a ne zato što im je borba za ljudska prava imanentna,  iskonski usađena u biće, vertikala po kojoj djeluju i bi djelovali da nemaju prije svega materijalnu a onda i svaku drugu korist od te njihove „borbe“.

Borba za ljudska prava je kod nas postala biznis – čast rijetkim izuzecima. Ti „borci“ će se obavezno pojaviti na npr. Paradi ponosa. Odgodiće sve obaveze zbog nje, jer tamo moraju biti viđeni i dobiće veliki „štrik“ za pojavljivanje. Ali se neće npr. pojaviti na protestu  zbog ugrožavanja bezbjednosti svih građana, svakodnevnih paljevina, bombi, pucnjava u kojima stradaju i slučajni prolaznici, iako je navedenim ugroženo najosnovnije ljudsko pravo – pravo na život. Jer tu nema „međunarodnih posmatrača“ i sponzora kao na Paradi ponosa.

U širokom luku će zaobići i sva dešavanja i obelježavanja kršenja prava naroda Palestine, u kontinuitetu najeksplicitnijeg kršenja ljudskih prava u svijetu od II svjetskog rata naovamo. Jer to nije profitabilno. Mada, da su znali da je na poslednjem takvom događaju u organizaciji ambasade Palestine prisustvovao i šef delegacije Evropske unije u Crnoj Gori Aivo Orav možda bi i došli!?

Javne, prepoznate, i medijski eksponirane zaštitnike ljudskih prava ne smijete kritikovati, makar ta kritika bila principijelna. Ako to uradite oni će na ovaj ili onaj način pokušati da vas marginalizuju, iz te, za njih očito interesne sfere, iako bi kao borci za ljudska prava upravo trebali da tu pokažu svoju širinu. Jer jedno od fundamentalnih ljudskih prava je i pravo na kritički osvrt  na javnu sferu.

Da zaključim, većinu naših boraca za ljudska prava ista interesuju samo u vidu samoreklamiranja za potencijalne donatore.

No, uskoro će ljudska prava izaći iz fokusa. Za realizaciju tek otvorenog poglavlja 27 – životna sredina i kllimatske promjene, biće potrebna ogromna sredstva. A EU će pozamašno otvoriti kesu kao vid podrške. Zato su, čujem, već oko sto NVO promjenile svoje statute dodajući navedenu stavku. Možda je to dobro, da nas malo rasterete svoje neiskrene i selektivne borbe za ljudska prava.

Njima neka se bave oni koji su se decenijama, nesponzirisano, aktivno, i principijelno bavili.

P.S. Edvard Snouden je u XXI vijeku najviše uradio na otkrivanju masovnog kršenja ljudskih prava, podnoseći najveću ličnu žrtvu. Umjesto da bude nagrađen Nobelovom nagradom, on je postao izgnanik. Polako i on pada u zaborav. Dokumentarni film o Snuodenu „Citizenfour“ dobitnik je serije međunarodnih prestižnih nagrada i Oskara za najbolji dugometražni dokumentarac. Rediteljka Loire Potras je bila prinuđena da film montira u Njemačkoj, zbog straha od američkih službi. Ne nadajte se da ćete njega vidjeti kod nas na nekoj od promocija ljudskih prava. Onima koje interesuje – mogu ga pozajmiti, ali ne mogu organizovati njegovu javnu promociju jer za to nemam novaca.

Objavio/la na 14:48. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-