Akcija za ljudska prava (HRA) ukazuje na to da je poslanik Nebojša Medojević nezakonito zatvoren, da su njemu i poslaniku Kneževiću zatvorskim kaznama zbog ”odbijanja da svjedoče” prekršena ljudska prava na ličnu slobodu, pravično suđenje i slobodu izražavanja. Apelujemo da Ustavni sud u najkraćem roku odluči o njihovim ustavnim žalbama jer je to od ključnog značaja za funkcionisanje demokratije i zaštitu osnovnih prava poslanika.

Kazne zatvora je poslanicima Medojeviću (u prvom slučaju) i Milanu Kneževiću, odredio sud koji za to nije bio nadležan, jer se odlučivalo po žalbi koju prema Zakonu o krivičnom postupku Crne Gore državni tužilac nije imao pravo da izjavi na odluku istražnog sudije da odbije njegov predlog za kažnjavanje svjedoka (član 119 stav 5 ZKP).

Poslaniku Medojeviću je određena kazna zatvora zato što, u prvom slučaju, prilikom svjedočenja nije otkrio identitet službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost, koji mu je navodno dostavio informaciju o tome da je Glavni specijalni tužilac navodno primio mito da ne bi tražio određivanje pritvora za bivšeg gradonačelnika i ambasadora. U drugom slučaju, kažnjen je zato što je odbio da otkrije identitet lica iz diplomatskih krugova Hrvatske koja su ga navodno dovela u vezu sa svjedokom ratnih zločina iz Konavala u kojima je navodno učestvovao Glavni specijalni tužilac. Kneževiću je takođe određena zatvorska kazna, koju izbjegava boravkom u zgradi Skupštine, zbog odbijanja da dostavi podatke o sudiji koji mu je navodno ponudio da mu za 10.000 eura ukine presudu zbog napada na policajca 2015. godine. Poslanici su kažnjeni na osnovu člana 119 Zakonika o krivičnom postupku, koji predviđa novčano i zatvorsko kažnjavanje osobe koja ”bez zakonskog razloga odbije da svjedoči”. U sudskom postupku protiv poslanika Medojevića, u koji je HRA imala uvid, nesporno je utvrđeno da se Medojević odazvao pozivu da svjedoči, da je svjedočio o raznim okolnostima, ali da nije otkrio jednu informaciju – identitet osobe koja mu je saopštila informaciju, pa je zbog toga kažnjen.

HRA smatra da je pri navedenim okolnostima sporno široko tumačenje ”odbijanja da svjedoči” i kažnjavanje osobe koja svjedoči o svemu što joj je poznato, osim o jednoj informaciji, koja joj je moguće i nepoznata.

HRA ukazuje i da poslanici, kao i novinari, imaju pravo i da zaštite svoje izvore informacija, i da, poput novinara, ne bi ni smjeli da budu saslušavani kao svjedoci na osnovu člana 108 Zakonika o krivičnom postupku, koji propisuje da advokat, zdravstveni radnik, novinar, kao i druga lica lica koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne ne mogu biti saslušana kao svjedoci. Poslanik mora da uživa povjerenje građana koje zastupa, i oni se moraju osjećati slobodno da mu priđu i saopšte informacije bez bojazni da bi sebe mogli izložiti krivičnom gonjenju, gubitku posla ili i težim posljedicama. U tom kontekstu, Evropski sud za ljudska prava posebno naglašava značaj slobode izražavanja poslanika i da svako miješanje u tu slobodu zahtijeva najstrožije preispitivanje (Castells, 1992).

Kažnjavanje poslanika Medojevića otvara i pitanje zaštite zviždača, i to kako službenika ANB i osoba iz diplomatskih krugova Hrvatske, čiji identitet Medojević nije otkrio pa je zbog toga kažnjen, ili i samog Medojevića. Međunarodni standardi o zaštiti zviždača govore o mogućnosti da njihov identitet bude zaštićen, uz pravo da oni to što znaju saopšte poslaniku. Dosadašnja praksa Agencije za sprječavanje korupcije u Crnoj Gori (slučaj Patricije Pobrić) ukazuje da se i poslanik može smatrati zviždačem (ASK je Patriciji uskratio zaštitu našavši da ona nije bila zviždač, nego ”lice povezano sa zviždačem”, tj. poslanikom Mladenom Bojanićem). U ovom kontekstu podsjećamo da Preporuka Komiteta ministara Savjeta Evrope o zaštiti zviždača iz 2014. godine naglašava: ”U demokratiji, obezbijediti da objavljivanje informacije može da se učini – medijima ili članu parlamenta, na primjer – ključna je garancija za zaštitu javnog interesa, koja je obuhvaćena pravom na slobodu izražavanja (tačka 60).” Zakon o sprječavanju korupcije Crne Gore, koji u posebnom poglavlju propisuje zaštitu zviždača propisuje da zviždač može ostati anoniman, kao i odgovarajuću zaštitu njegovih ličnih podataka (čl. 46, 47).

Ozbiljno podozrenje u pravičnost postupaka u kojima je poslanicima određen zatvor izaziva i to što ni Specijalno državno tužilaštvo, ni Viši sud u Podgorici nisu bili izuzeti od postupanja, iako su kao osnov za drakonsko kažnjavanje poslanika bile njihove izjave da su Glavni specijalni tužilac, odnosno sudija Višeg suda u Podgorici navodno primili mito, odnosno da je Glavni specijalni tužilac učestvovao u ratnim zločinima. Kao odgovor na to, Specijalno državno tužilaštvo, pod vođstvom Glavnog specijalnog tužioca, inicira procesno kažnjavanje poslanika, koje je sproveo Viši sud, iako u tom postupku niko nije izuzet iz postupanja, odnosno, nadležnost za postupanje nije prenijeta na redovno tužilaštvo (u slučaju Medojevića koji je u oba slučaja za koja je kažnjen optužio Glavnog specijalnog tužioca) ili na drugi sud, u slučaju Kneževića.

Bez obzira na formalistička obrazloženja sudova o tome kako se u ovim slučajevima radi o neispunjavanju građanske obaveze i postupku koji ne spada pod zaštitu koju poslanicima daje poslanički imunitet, HRA ističe da su poslanicima određene dvomjesečne zatvorske kazne (Medojeviću ukupno četiri mjeseca), koje imaju isti efekat kao krivične, a bez pravičnog postupka i bez uvažavanja poslaničkog imuniteta.

Konačno, ako je pravi razlog za ove postupke u suštini bio legitiman motiv, da se od klevete zaštite Glavni specijalni tužilac i sudija Višeg suda, naglašavamo da su u Crnoj Gori za tu svrhu obezbijeđeni drugi postupci. Zatvaranjem poslanika putem ”prijekog suda” postignut je sasvim negativan efekat, kojim se urušava povjerenje u pravosuđe i sposobnost državnih institucija da obezbijede vladavinu prava.

Akcija za ljudska prava (HRA)