PROSJACI I SINOVI(CI)

Kao dječačić je počeo prodavati sirovo meso na ulici. Kada se zamomčio, kupio je doner. Uz roštilj poče nuditi vodu, sokove, čokoladice… Poslije nekoliko godina, otvori vlastitu klaonicu. Kad Bog dadne nafaku, pa posao krene, vremenom izgradi fabriku za preradu mesa, nekoliko dućana i supermarket, zaposli stotinjak ljudi.

Iako bogat, zadržao je stare navike, na posao je odlazio pješke. Sudbina je tako namjestila životnu utakmicu da godinama prolazi pored jednog prosjaka i svakodnevno mu je udjeljivao po neku liru. Ali, tog jutra Zejnil-aga prođe pored njega ne pogledavši ga. Začuđen ovakvim postupkom, prosjak povika iz sveg glasa.

„Aga, aga, zaboravio si mi dati pare. Šta se to dešava sa tobom?“

Zejnil se trgnu iz misli, okrenu se, pogleda ga i tužnim glasom reče.

„Propao sam abi. Nemam više para. Sve su mi banke i povjerioci uzeli.“

„Ne brini, dođi večeras na ovu adresu i potraži čovjeka po imenu Sabit. Popričaj sa njim i iznesi mu svoje nedaće, a on će ti ako Bog da riješiti problem. Ne beri brige.“

Zejnil se nasmija na ove riječi i besciljno poče lutati ulicama Stambola. U početku nije pridavao važnosti prosjakovim riječima, ali kako se približavao akšam, ipak odluči da krene i potraži Sabita. Davljenik se hvata za slamku.

Ulica koju je tražio bila je na drugom kraju grada. Umoran, tek iza jacije, dođe na odredište. Stajao je ispred prelijepe trospratnice, ograđene visokim zidom, sa teškom kovanom kapijom, opšivenom iznutra crnim limom, kako prolaznik ne bi mogao vidjeti dvorište. Stidljivo pozvoni na interfon.

„Bujrum aga“.

Klizna vrata se bešumno otvoriše a on bojažljivo zakorači u avliju. Odnekuda, ispred njega iskoči mladić i ljubazno ga pozva da krene za njim. Uvede ga u luksuzno opremljen dnevni boravak, ponudi ga da sjedne i reče mu: „Aga, Sabit će brzo doći.“

„Hošgeldum aga, ja sam Sabit. Neka si ti meni došao.“

Zejnil je iznenađeno gledao u Sabita. Nije mogao vjerovati svojim očima. Ispred njega je stajo prosjak.

„Ne ibreti se. Pričaj šta ti se desilo, pa da pomognem. Život je kao i vrijeme.“

Zejnil-aga potanko objasni Sabitu kako je krenuo u veliku investiciju kako bi izvozio proizvode za jednu arapsku kompaniju. Objasni mu da je podigao velike hipotekarne kredite i založio svu imovinu nadajući se dobroj zaradi, pa nastavi:

„Taman kada je posao bio pri kraju, zbog Katara zahladniše diplomatski odnosi između Turske i Saudijske Arabije i otkazaše mi ugovor. Moj Sabite, banke poput šakala navališe na moju imovinu da se naplate i ja se, poslije više decenija zaista mukotrpnog rada, nađoh na ulici.“

„Zagrizao si prevelik zalogaj aga i udavio si se. Nisi imao mjere. Ipak, ti si meni godinama davao, sada je došlo vrijeme da ja tebe darivam. Evo ti pare i kreni u drugi posao. Ako ti Bog dadne, vratit ćeš mi. Samo imam jedan uslov. Uvijek kada prođeš pored mene, moraš mi, kao i do sada, dati po neku liru.“
Dragi moji, ovu priču kao da su pisali opozicioni političari i partije. Taman kada vladajuća posrne i dođe na ivicu „bankrotstva“, „opozicionari“ priskoče u pomoć identitetskim podjelama, temama od Kosova pa sve do Zidanog mosta, da li je Kurta Murta, čija je ono „đevojka“ i eto ti – „hipotekarnog kredita“ aktuelnom režimu naredne četiri godine.

Narod ko narod, najađen, napaćen, prebijen, utučen, opljačkan i, najviše od svega, preplašen i svi iz glasa pjevaju onu Balaševićevu – samo da rata ne bude, ludila među ljudima…

Objavio/la na 15:49. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-