Reagirati na mržnju i laž je imperativ za svakog od nas

Piše: Sofija Kordić

Približila se oltaru za vrijeme mise, skinula kaput, ostala u grudnjaku i crnim hlačama i kleknula. Na glavi je imala krunu od trnja, na tijelu napisano ”Ljubav prema istini”. Ispred nje je stajao prvi čovjek Češke katoličke crkve kardinal Duka. Nakon pet minuta zaštitari su je izveli iz katedrale.

Aneta Petani ima dvadeset i dvije godine. Čehinja je, katolička vjernica i aktivistica. Opisani čin bio je njezin prosvjed protiv laži o Istanbulskoj konvenciji izrečenih za vrijeme propovijedi s oltara praške velebne gotičke katedrale svetog Vida koju je pronio monsinjor Petr Pit’ha 28. rujna na Dan češke državnosti.

Oni koji valjda budu poštovali Istanbulsku konvenciju završit će u koncentracijskim logorima, usvajanjem Konvencije rasturit će se obitelji, homoseksualci će biti vladajuća klasa, roditeljima će pozatvarati djecu i neće znati gdje su završili, spol im se neće određivati pogledom u genitalije, ljudi će biti u podređenijem položaju od životinja, neće imati slobodu govora…

Ovo su samo neke od nebuloza koje je izrekao monsinjor Pit’ha.

On nije običan svećenik; jedan je od najuglednijih čeških crkvenih dužnosnika. Prije tri godine proglašen je kapelanom njegove svetosti, bio je ministar obrazovanja devedesetih, ugledni je pedagog i osnivač češke matematičke lingvistike, primio je sijaset nagrada za svoja djela.

Prvi je reagirao češki teolog, filozof, psiholog, profesor na Karlovom sveučilištu i katolički svećenik monsinjor Tomáš Halík, poznat po tome što organizira zajedničke molitve katolika s budistima, muslimanima i Židovima, oštri je kritičar konzervativnog krila Katoličke crkve u Češkoj. Propovijed je nazvao skandaloznom političkom i horor fantazmagorijom upozoravajući usput da se dio Crkve približava fašizmu.

Da Pit’hu nije podržao kardinal Duka, čelnik KC u Češkoj i predsjednik Češke biskupske konferencije, njegov bi govor, prema riječima jednog političkog komentatora, trebalo smatrati običnim baljezganjem, ali nakon izričite kardinalove podrške dobiva potpuno drugačiju težinu, a prosvjed mlade aktivistice postaje gotovo revolucionaran čin u vrijeme kada smo prosvjede, građansku odgovornost i bunt sveli na gunđanje na društvenim mrežama. Čast izuzecima.

”Moj prosvjed je inspiriran pokretom Femen koji koristi tijelo za izražavanje stava, ali nisam to učinila ni za kakav pokret. Bila sam to ja, Aneta Petani. Moj prosvjed nije agresivan niti usmjeren protiv mise. Ja njime želim izraziti svoje duboko neslaganje s načinom kako se predstavnici Češke katoličke crkve odnose prema Istanbulskoj konvenciji”, izjavila je Petani na dan svog prosvjeda 16. listopada.

Češka je Istanbulsku konvenciju potpisala u svibnju 2016.godine kao jedna od posljednjih zemalja EU. Parlament je trebao ratificirati dokument ljetos, do kraja lipnja. Organizacije za prava žena opetovano pozivaju političare na ratifikaciju. Češki ženski lobi podnio je kaznenu prijavu protiv rečenog svećenika za širenje lažnih i uznemirujućih vijesti.

U vrijeme kada jedna lažna vijest na društvenim mrežama ima veću moć od činjenica i argumentiranih tekstova istraživačkih novinara, u vrijeme kada se aktivistima za ljudska prava, posebno prava migranata i izbjeglica, prijeti smrću, kada su netolerancija i ravnodušnost prema nesreći drugih zahvatili većinu društva, svaki građanski iskorak je zvono za uzbunu i upozorenje da se trgnemo.

Prošle je godine fotografija šesnaestogodišnje češke djevojke, izviđačice Lucie Myslíkové, koja se suprotstavila neonacistu koji urla na nju, na par dana postala svjetski simbol otpora desnom ekstremizmu. Fotografiju su objavili CNN, New York Times, Independent i Guardian.

Za vrijeme prvomajskog prosvjeda neonacista u Brnu Lucie je bila u skupini koja je demonstrirala protiv neonacizma. Kad su se grupe približile jedna drugoj, jedan razjareni neonacist prišao je Luciji i počeo vikati na nju. Ona ga je mirno saslušala. Urlao je o lojalnosti državi, svetosti granica i opasnosti od najezde izbjeglica i migranata. Odgovorila mu je da granice i države ne postoje kad je u pitanju ljudski život.

”Nisam se bojala. Da mi se nešto dogodilo, fizičke rane bi zarasle. Da sam šutjela, rana u meni ne bi zacijelila. Moja je dužnost suprotstaviti se fašizmu, a neslaganje s fašizmom nije politička stvar, već moralna odgovornost. Izviđači uče djecu da traže istinu i provjeravaju informacije”, izjavila je Lucie češkim medijima.

Čovjeka prođu žmarci i preplavi osjećaj stida kada čita ovakve rečenice iz usta šesnaestogodišnjakinje. Navikli smo da stariji usmjeravaju mlađe. A stariji su se začahurili u svoje komforne zone misleći da će tako sačuvati i sebe i djecu od mržnje i zla.

Svakodnevno smo svjedoci širenja laži i mržnje. Mržnja nas je preplavila, hipnotizirala, uspavala, mržnja nam je postala normalna, obamrli smo, rijetko reagiramo.

I u Češkoj i u Hrvatskoj.

Bojimo se za svoju sigurnost i sigurnost bližnjih. A reagirati na mržnju i laž je imperativ za svakog od nas, bilo čime da se bavimo.

Podlegnemo li šutnji i slijeganju ramenima, budemo li čekali da netko drugi odagna strah, neizvjesnost, da netko drugi glasa za nas, da netko drugi prosvjeduje, da netko drugi razobliči laž i pretvori mržnju u solidarnost i empatiju, da netko drugi stane na stranu unesrećenih i podigne svoj glas, može biti kasno. Postat ćemo i sami žrtve zbog nečinjenja.

U Pragu sam upoznala Fedora Gála, rođenog u koncentracijskom logoru Terezin, sociologa i dokumentarista. Gál je neumorni građanski aktivist, jedan od vođa baršunaste revolucije u Slovačkoj, kojeg je nakon dolaska Vladimira Mečiara na vlast iz Bratislave izgnala antisemitska kampanja u Prag. Sada je redoviti sudionik na svim prosvjednim akcijama protiv neonacizma i mržnje.

Smatra da je dosta bilo govorancije i da je odavno došlo vrijeme da se konkretnim akcijama stane na stranu potencijalnih žrtava netolerancije i mržnje. Ilustrirao je to primjerom sociologa i političara Ivana Gabala.

Kada su na fotografiju prvašića, uglavnom Roma, Arapa i Vijetnamaca iz grada Teplice, na društvenim mrežama pojedinci reagirali prijetnjama direktorici škole i nastavnicima, pišući o budućim teroristima, bacanju granate u razred sa šestogodišnjom i sedmogodišnjom djecom i zazivajući plinske komore, Gabal je organizirao akciju pod geslom ”Oni njih u komore, a mi u škole” i skupio respektabilnu sumu za stipendiranje romskih đaka i podršku napadnutoj djeci iz Teplica.

Fedor Gál je čovjek dijaloga i tolerancije. Prije dvije godine objavio je knjigu svoje desetogodišnje email prepiske sa mladim slovačkim neonacistom. Kada sam ga pitala da li je dijalog urodio plodom, rekao mi je da mladi neonacist sad vjeruje u holokaust, ali da bismo u slučaju rata svejedno bili na suprotnim stranama, s tim što bi vjerojatno poštedio njega i njegovu obitelj.

Vjeruje da je dijalog neophodan, ali ne sa svima. Kada je krajem prošle godine češki karikaturalni ekstremni desničar Tomio Okamura, zadrti islamofob i protivnik imigracije, inače polu Japanac, ugostio ”zvijezde” europske ekstremne desnice Marine Le Pen i Geerta Wildersa, Gál je na prosvjedima govorio protiv održavanja međunarodnog skupa u Pragu na kojem sudjeluju zli ljudi ”koji ne zaslužuju dijalog, ni našu toleranciju”.

Već je naširoko i nadaleko poznato da predsjednik Češke Zeman raspiruje mržnju, govori neistine i koristi rasističku retoriku kad god i gdje god stigne. Svi su na to navikli, neki su ljuti, neki odmahuju rukom, neki klimaju glavama.

Na proslavi 100 godina od osnutka Čehoslovačke na kojoj je sudjelovao Zeman jedan trideset petogodišnji građanin, inače povjesničar, Jakub Jareš je prije Zemanovog govora ustao i rekao: ”Sramotan je predsjednik koji laže, sramotan je predsjednik koji ide uz dlaku diktatorskim režimima, sramotan je predsjednik koji se izruguje likvidacijama novinara”.

Jareš je medijima rekao kako nije moguće više šutjeti i praviti se da je sve u redu. ”Premda oko predsjednika postoji aura nedodirljivosti zbog njegove funkcije mi i dalje imamo svoju građansku odgovornost. Na viziji boljeg svijeta moramo raditi svi”, izjavio je Jareš.

Američki povjesničar Timothy Snyder, stručnjak za srednju i istočnu Evropu i holokaust, je na kraju svoje knjige ”O tiraniji” poručio: ”Budite hrabri koliko god možete”. Za nekog od nas hrabrost je govoriti naglas ono što mislimo, za neke od nas nije problem skočiti u rijeku i spasiti utopljenika, za neke od nas je problem priskočiti u pomoć kad grupa maltretira pojedinca. Snyder upravo zato potencira ono ”koliko god možete”.

Možemo i moramo biti barem odgovorni. Moja prijateljica je prestala ići svojoj dugogodišnjoj ginekologinji jer je izjavila da sve izbjeglice treba likvidirati.

Ja sam prestala ići zubaru koji mi je rekao da su nevladine i humanitarne organizacije umislile da čine dobro jer su produžile životni vijek crncima donoseći im cjepiva i sad se nemilosrdno razmnožavaju i nadiru u Europu.

Radnika koji je izjavio da on ne bi ubijao muslimansku djecu, ali bi pustio druge da to učine sam izbacila iz stana.

Toliko možemo učiniti, toliko možemo biti odgovorni. Pokazati im da im ne može sve proći, da će trpjeti posljedice svog izopačenog stava i izgovorene riječi. U ovom slučaju izgubit će klijente. Zeman i slični bi tako trebali izgubiti birače i političku moć.

Suprug Anete Petani s početka priče je migrant iz Albanije. ”Ne bih preživjela to što je diktatura Envera Hodže učinila obitelji moga supruga, nikada ne bih zagovarala vrijednosti koje propagira ekstremna ljevica. Međutim, ako to znači suosjećanje s ljudima u nevolji, s ljudima koji trebaju našu pomoć, s ljudima koji su u prošlosti možda zgriješili, ako to znači da volite i ako to sve znači da sam ja neomarksistica, onda sam ja ponosna neomarksistica”, izjavila je Aneta u jednom novinskom razgovoru osvrćući se na zlobne komentare na račun muža migranta i njenog aktivizma koji protivnici nazivaju neomarksizmom.

Slovačka za razliku od Češke ima predsjednika humanista. Andrej Kyska smatra da nam se svima loše piše ako dopustimo zlu da dobije krila, ako ga budemo tolerirali, ako ne postavimo jasne granice mržnji, ksenofobiji, rasizmu i ako sve to tumačimo demokracijom i izborima.

”U svakom od nas je malo anđela i malo đavola. Budemo li u ljudima budili đavola, to može prouzročiti strašne tragedije. Moramo stalno podsjećati što se događalo u povijesti i prije svega ne dopustiti da se to ponavlja.”

Kako bi rekao Fedor Gál: ”Davno sam se pomirio s tim da nema svijeta bez rasizma i nacionalizma, ali ne mogu odustati od subverzije prema njima”.

Autograf

 

Objavio/la na 06:55. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-