Dok bogate zemlje ne shvate da svi živimo u jednom svijetu, migracije će rasti

Piše: Slavoj Žižek

“Bogati” dio svijeta hitno treba sagledati razloge, a ne simptome, masovne migracije. I shvatiti da svi živimo na istoj planeti.

Migracija je, još jednom, glavna vijest. Kolone migranata iz Hondurasa se približavaju granici SAD-a preko Meksika; afrički migranti probili su prepreke i ušli u malu špansku eksklavu na sjevernom dijelu Afrike; Bliskoistočni migranti pokušavaju da uđu u Hrvatsku.

Iako su brojevi relativno mali, oni signaliziraju osnovnu geopolitičku činjenicu.

Njemački filozof Peter Sloterdijk u svom djelu „Unutrašnjost globalnog kapitalizma“ pokazuje kako je, zahvaljujući globalizaciji, kapitalistički sistem došao na taj stepen da određuje sve aspekte života.

Prvi znak ovog razvoja bila je Kristalna palača u Londonu, lokacija prve svjetske izložbe 1851. godine. Njena struktura je pokazala eksplicitnost globalizacije kao izgradnju i proširenje svjetskog interijera čije su granice nevidljive, a praktično nepremostive izvana, a koje sada obuhvataju milijardu i po „pobjednika“ u globalizaciji.

Međutim, tri puta više ljudi je ostalo zaključano izvana. Shodno tome, “svjetski interijer kapitala nije agora ili sajam ispod otvorenog neba, već kuća koja je izmjestila unutra sve ono što je nekada bilo vani”.

Dvije orbite

Ovaj interijer, izgrađen na kapitalističkim ekscesima, određuje sve: “Primarna premisa modernog doba nije bila da Zemlja ide oko sunca, već da novac ide oko Zemlje”. Nakon procesa koji je svijet pretvorio u Zemlju “društveni život se mogao odvijati samo u zatvorenom području, unutrašnjem i vještački klimatizovanom zatvorenom prostoru.”

Ono što je Sloterdijk ispravno istakao jeste da kapitalistička globalizacija ne predstavlja samo otvorenost i osvajanje, već i samozatvoreni svijet koji odvaja unutrašnju od spoljašnje strane.

Dva aspekta su nerazdvojiva: globalni domet kapitalizma zasniva se na načinu na koji se uvodi radikalna podjela klasa širom svijeta, odvajajući one zaštićene sferom od onih izvan njenog pokrivača. Protok izbeglica je trenutni podsjetnik nasilnog svijeta izvan naše „Kupole“, svijeta koji se za nas, insajdere, najčešće pojavljuje na televizijskim izvještajima o udaljenim i nasiljem uništenim zemljama, a ne kao dio naše stvarnosti.

Lekcije iz historije

Stoga, naša etičko-politička obaveza nije samo da postanemo svjesni realnosti izvan naše „Kupole“, već u potpunosti preuzmemo našu suodgovornost za užase izvan naše „Kupole“. Licemjerje reakcija na brutalno ubistvo Jamala Khashoggija predstavlja lijep primjer kako ova Kupola radi. U širem smislu, on je bio jedan od nas, dobro situiran unutar „Kupole“, pa nas je situacija šokirala i ogorčila.

Ali naša briga je smiješna: pravi skandal jeste da je ubistvo u Istanbulu izazvalo mnogo veću galamu od rata u Jemenu, gdje Saudijska Arabija uništava čitavu državu. Tokom (vjerovatnog) naručivanja ubistva, Muhamed bin Salman (MBS) je zaboravio Staljinovu lekciju: ako ubiješ jednu osobu, kriminalac si; ako ubiješ hiljade, ti si heroj. Prema tome, MBS je trebao da ubije hiljade u Jemenu.

Dakle, nazad na naše lenjinističko pitanje: šta treba učiniti? Prva i (tužno) preovlađujuća reakcija je defanzivna: svijet je u haosu, zaštitimo se svim vrstama zidova.

Pojavljuje se novi svjetski poredak u kojoj jedina alternativa “sukobu civilizacija” ostaje mirna koegzistencija civilizacija (ili “načina života”, danas popularniji izraz): prisilni brakovi i homofobija (ili ideja da žena koja hoda sama ustvari poziva na silovanje) su u redu, samo dok su prisutni u drugoj zemlji koja je inače u potpunosti uključena u svjetsko tržište.

Tužna istina koja odražava ovu novu “toleranciju” jeste da današnji globalni kapitalizam više ne može sebi da priušti pozitivnu viziju emancipiranog čovječanstva, čak ni kao ideološki san.

Jedna vizija

Fukuyamin liberalno-demokratski univerzalizam je propao zbog svojih vlastitih imanentnih ograničenja i nedosljednosti, a populizam je simptom ovog neuspjeha, njene Huntingtonove bolesti. Ali rješenje nije populistički nacionalizam, desničarski niti ljevičarski. Umjesto toga, jedini lijek je novi univerzalizam – prijeko potreban zbog problema sa koji se obični čovjek suočava danas, od ekoloških prijetnji do izbjegličkih kriza.

Druga reakcija je globalni kapitalizam sa ljudskim licem oličenim u društveno odgovornim korporacijama kao što su one od Bill Gatesa i George Sorosa. Čak i u svojoj ekstremnoj formi – “otvorite granice izbjeglicama, i tretirajte ih kao jedne od nas. ”

Ipak, problem sa ovim rješenjem je to što on samo predviđa ono što se u medicini naziva simptomatskim tretmanom – terapija bolesti ostavlja netaknutu osnovnu situaciju; to utiče samo na njegove simptome, a ne na njegov uzrok.

Takav tretman ima za cilj smanjenje znakova i simptoma za udobnost i dobrobit pacijenta – ali u našem slučaju to očigledno nije dovoljno jer nije rješenje da se svi izvan „Kupole“ premjeste u nju. Moramo da pređemo sa humanitarnog fokusa nad izbjeglicama na same izbjeglice i njihove suštinske probleme.

Treća reakcija je, stoga, skupljanje hrabrosti i predviđanje radikalne promjene koja se nameće kad potpuno shvatimo činjenicu da živimo u JEDNOM svijetu. Da li je takva promjena utopija? Ne, istinska utopija je misliti da možemo preživjeti bez takve revolucije.

E-pogledi/Informationclearinghouse.info

Objavio/la na 06:47. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-