WHO AFFRAID OF DARK

Bilo je to početkom proljeća 1995-te kada mi sada pokojni Daši, legenda bjelopoljskog i crnogorskog fudbala, prvoklasni šahista i bokser, zaštitni znak naše čaršije zakuca na vrata.

„Đe si prijatelju, što te nema u čaršiji?“

„Ne vidim Daši. Teško se krećem. Treba mi i malo vremena da se naviknem na slobodu.“

„Hajde obuci se pa da idemo da prošetamo nekoliko krugova Ašik mahalom, a onda te vodim u jednu četničku kafanu. Smiješ li?“

9„Smijem, bar ti to znaš.“

„Idemo da malo vadimo živce režimu i četnicima. Htjeli su da nas zavade. E, neće moći, idemo.“

Uzeh ga ispod ruke i krenuh dobro poznatom čaršijom kojom sam bezbroj puta sa njim ranije prije hapšenja šetao.

„Gledaj kako nas gledaju i ibrete se.“

„Neka gledaju. Imaju pravo da gledaju.“

Poslije nekoliko krugova, uputismo se u pomenutu kafanu. Uđosmo. Tajac. Polumrak je i ništa ne vidim. Držim druga ispod lijeve mišice i idem za njim. Sa vrta, Daši podviknu gazdi da nam oslobodi jedan sto kako bi mogli na miru pričati. Naručismo kahve i zaturismo muhabet. Po žamoru zaključih da je kafana puna gostiju. Daši mi poče govoriti o njegovom djetinjstvu. Iako sam do u detalje znao njegovu životnu priču uvijek sam je iznova rado slušao. Oca su mu ubili na Zidanom mostu. Po ko zna koji put mi ispriča da je njegova majka bila u četničkom zatvoru u Kolašinu 1943-će godine i da je on tu i rođen. Ali za ovo nikada ranije od njega nisam čuo ni riječi.

„Druže, donio sam pisma prepiske između mog pokojnog oca i rahmetli Huseina Rovčanina, komandanta muslimanske milicije iz Komarana,“ i izvadi nekoliko papira na sto, pa nastavi:

„Jesu požutjela, ali su meni draga. To mi je jedino ostalo iza oca. Pročitat ću ti svako.“

„Daši, pa i oni su bili drugovi kao ja i ti. Sad mi je jasno što ti je otac bio u zavađi sa Pavlom Đurišićem.“

„Zato sam te ovdje i doveo da ti to pročitam. Da nas vide ultranacionalisti i šovinisti. Neka vide da je uvijek u svim situacijama bilo ljudi i neljudi. Nek crknu od jada dušmani.“

Dugo vremena smo sjedili i pričali o svemu. Niko nam nije uputio ni jednu jedinu riječ niti nas ružno pogledao. Pošto sam tih dana ima nesnosne bolove u očima, predložih da krenemo kući. Ustade bez riječi i izađosmo. Od kako me je izveo iz kuće, primijetih da me stalno drži sa njegove lijeve strane i da desnu ruku nikako ne vadi iz džepa pa pomislih da vjerovatno ima neku povredu.

„Druže, šta ti je sa desnom rukom? Da nisi boksovao pa promašio vreću i udario u zid? Kako si došao po mene ne vadiš je iz džepa.“

Bokserskim manirom šmrknu dva tri puta, podlakticom protrlja ispod nosa, ispuca lijevom dva direkta i aperkat, nasmija se i izvadi desnicu iz džepa.

„Pogledaj.“

„Šta je, ne vidim.“

„Magnum 357.“

„Što će ti to čovječe. Hoćeš li to da upucaš Turčina,“ kroz smijeh se obratih prijatelju.

„Mnogo te je DB preko špijuna i dezinformatora satanizovala. Pričaju da te nisu uhapsili da više u Bijelom Polju ne bi imalo Srba. Šapuću da si nas htio sve poubijati snajperom sa tornja crkve. Ima fanatika. Nikad se ne zna. Ubiše nam dušu čaršije a ne da ne ubiju tebe. Evo im neka gledaju. Ja sin četnika a ti najveći mudžahedin u Sandžaku zajedno. Druže moj, duše mi pokojnog oca i života sina jedinca, da ti je samo neko jednu riječ rekao dok smo sjedili u onoj kafani ili šetali čaršijom to bi mu bilo zadnje u životu. Rekao sam ti i kada smo krenuli iz tvoje kuće da idemo da vadimo živce režimu i četnicima. To ti je isto, samo se različito zovu. Ovo je ludo vrijeme. Bilo je i ranije ratova, ali je bilo i ljudi. Ovakav jad do sada nismo gledali. Uhapsili su te da bi posijali nacionalnu i vjersku mržnju u ovoj prelijepoj čaršiji. E neće moći prijatelju. Kunem se. Bar kada sam ja u pitanju.“

„Znam ja to druže, ali šta je sa ostalima?“

Bile su to „dobre“ stare devedesete, znalo se ko je ko. On četnik, ja mudžahedin. Danas u vrijeme sdp-bskratije oni plešu bal pod maskama. Decenijama gledamo lažne osmijehe lažnih prijatelja, lažne domoljube i patriote, lažne neprijatelje države, lažne vijesti… Sve im je laž osim ogromnih plata, honorara i pogleda. Oči su ogledalo duše i tu nema laganja. Iako pokušavaju sakriti, u njihovim pogledima vidiš mržnju. Mrze i bližnjeg svog ako nije sa njima. Pokrili bi oni i oči maskom, ali se plaše mraka. Zato što su rođeni u mraku i umrijet će u mraku, pa makar imali sva blaga ovoga svijeta.

Plašiš li se Ti mraka?

Objavio/la na 19:29. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-