Meta je Sirija: Da li će novi rat biti iznenađenje oktobra

Piše: Philip Giraldi

Zvanično je. Sirijska vojska uz pomoć ruske zračne podrške približava se posljednjem velikom terorističkom džepu u zemlji, u provinciji Idlib kod Aleppa. SAD, koje su obučavale i naoružavale neke od okruženih terorista, prije godinu dana su opisale pokrajinu kao “Najveće sigurno utočište Al-Kaide još od 11. septembra”, čime su možda čak i predvidljivo upozorile Siriju. Bijela kuća je u početku zaprijetila snažnim reakcijama ukoliko vlada Bashara al-Assada bude koristila bilo kakvo hemijsko oružje, postavljajući pozornicu za teroriste da izvrše tajnu operaciju te za nju optuže Damask, što bi rezultiralo brutalnim odgovorom protiv režima od strane SAD-a, Britanije i Francuske.

U prilog tvrdnji u vezi sa upotrebom hemijskog oružja, administracija Trumpa, koja i sama nezakonito okupira dio Sirije, kao i obično stvara lažni cassus belli (razlog za rat). Američka ambasadorica pri UN-u, Nikki Halley, je rekla na konferenciji za novinare:

“Ovo je tragična situacija, i ako oni (Rusija i Iran) žele nastaviti putem osvajanja Sirije, to mogu učiniti. Ali to ne mogu učiniti sa hemijskim oružjem. Oni ne mogu napadati vlastiti narod i nećemo trpiti to. Ako se bude koristilo hemijsko oružje, tačno znamo ko će ga koristiti. ”

Kao i kod svih Haleyevih komentara, pravi odgovor treba da izrazi zadivljenost njenoj sposobnosti da predvidi ko će uraditi nešto prije nego što se to desi. Ona bi se trebala upoznati sa upozorenjem njenog State Departmenta koji eksplicitno navodi da “taktike ISIL-a, pripadnika al-Kaide u Idlibu, Hayat Tahrir al-Sham i drugih nasilnih ekstremističkih grupa uključuju upotrebu… hemijskog naoružanja”.

Postavljanje temelja za lažni napad na zemlju koja ne prijeti Sjedinjenim Državama je bila dovoljno loša, ali sada je Washington očigledno postao još agresivniji, što ukazuje na to da će se svaka nastojanja sirijske vojske da očisti provinciju od pobunjenika “shvatiti kao kršenje dogovora. Tačka.” Haley je ponovo progovorila u Ujedinjenim Nacijama, rekavši: “… ofanziva protiv Idliba bi bila bezobzirna eskalacija. Režim i njegovi pomagači moraju da zaustave svoju vojnu kampanju u svim njenim oblicima.” U prilog svom nefleksibilnom stavu, Bijela kuća navodi prisustvo velikog civilnog stanovništva koje je također zarobljeno u džepu, iako nema dokaza da bilo ko u Washingtonu zaista brine o sirijskim civilnim žrtvama.

I uvijek postoji Iran na kojeg uvijek mogu svaliti krivicu, kad sve drugo ne uspije. Haley, oduvijek blaženo ogrizla u neznanju, ali nikada tiha, komentarisala je dok se pripremala da preuzme predsjedavanje Vijećem sigurnosti UN-a prošlog petka, da Rusija i Sirija “žele bombardovati škole, bolnice i kuće” prije nego što je osula „paljbu“ po Iranu kazavši da:

“Predsjednik Trump je krajnje odlučan da se moramo brinuti o tome da Iran postupa u skladu sa međunarodnim poretkom. Ako nastavite da gledate na aktivnosti koje je Iran imao u podršci terorizmu, ako nastavite da gledate testiranje balističkih raketa koje vrše, ako nastavite da gledate na prodaju oružja koje vidimo kod Huta u Jemenu – to su sve kršenja rezolucija Vijeća sigurnosti. To su sve prijetnje regionu, a to su sve stvari o kojima međunarodna zajednica treba razgovarati.”

postoji i uobičajeno licemjerstvo nad dugoročnim ciljevima. Predsjednik Donald Trump je rekao u aprilu da je “vrijeme” da se američke trupe povuku kući iz Sirije – a da su džihadisti ISIL-a definitivno poraženi. Ali sada kada je taj cilj na vidiku, mora se postaviti pitanje o tome ko zapravo određuje politiku koja izlazi iz Bijele Kuće, a za koju se navodi da je u više nego uobičajenom haosu zbog pojavljivanja prošlosedmičnog članka u New York Times, gdje se opisuje pokret “otpora” unutar Zapadnog krila koji namjerno potkopava, a ponekad i ignoriše predsjednika da bi dalje nastavilo uspostavljati politiku države u državi. Kolumna, možda i ne tako slučajno, se pojavio nedjelju dana prije objavljivanja nove knjige Boba Woodwarda „Strah: Trump u Bijeloj kući“, koja ima sličnu priču za ispričati, a koja je na Amazonu izašla nedavno.

Knjiga i kolumna lijepo opisuju kako je Donald Trump katastrofa u najavi koju namjerno zaobilazi čak i njegovo lično osoblje. Jedan dio kolumne posebno govori i nagovještava neokonzervativnu vanjsku politiku, opisujući kako je osoblje Bijele kuće uspjelo u namjeri “[prozivanja] zemalja poput Rusije… za miješanje i pozivanja na kažnjavanje istih” uprkos želji predsjednika da se o tome ne priča. Onda nastavlja da raščišćava priču o Rusiji i Trumpu, opisujući kako “… predsjednik nije želio da izbaci toliko špijuna gospodina Putina kao kaznu za trovanje bivšeg ruskog špijuna u Britaniji. On se nedjeljama žalio zbog toga što su ga viši članovi osoblja gurali u daljnje sukobe sa Rusijom, i izrazio nezadovoljstvo što su Sjedinjene Države nastavile sankcionisati Rusiju zbog malignog ponašanja. Ali tim za nacionalnu sigurnost znao je bolje – takve akcije su se morale poduzeti da bi Moskva odgovarala za svoja djela. ”

Ako je kolumna i Woodwardova knjiga na bilo koji način tačna, treba pitati “Čija je to politika? Izabranog predsjednika ili nezadovoljnih kadrova koji bi mogli da se identifikuju kao neokonzervativci?” Ali sve i da je tako, Bijela kuća očajnički odvraća priču sa sebe dok istovremeno traži protivnika, što sugeriše mnogima u Washingtonu da će to spasiti brod koji tone prije izbora u novembru metodo započinjanja rata kako bi se nacija ujedinila iza svoje vlade.

Pošto je Sjeverna Koreja nuklearno naoružana, očigledni ciljevi za novi rat bi bili Iran i Sirija. Pošto se Iran zapravo može efikasno boriti i Pentagon uvijek preferira neprijatelja kojeg je lahko poraziti, razmatra se da bi bilo bolje širiti trenutne napore u Siriji. Bilo bi poželjno, pretpostavlja se, da se izbjegne otvoreni sukob sa Rusijom, što bi bilo krajnje nepredvidivo, ali bi sigurno vrijedilo razmisliti o napadu na snage sirijske vlade – napadu koji bi proizveo brze rezultate, a koji se ne bi tek tako mogao nazvati pobjedom.

Po svemu sudeći, priprema javnosti za napad na Siriju je već u toku. Glavni mediji su zatrovani opisima „tiranina“ Bašara al-Assada, koji je navodno ubio stotine hiljada ljudi iz redova vlastitog naroda. Retorika koja izlazi iz uobičajenih vladinih izvora je neuobičajena čak i za njihov nivo divljaštva, posebno kada shvatimo da Damask pokušava da preuzme kontrolu nad nesporno vlastitom suverenom teritorijom i to od grupa za koje se svi, barem u nekoj mjeri, slažu da su terorističke.

Prošle sedmice, Trumpova Bijela kuća je odobrila novi američki plan za Siriju, koji, za razliku od starog plana povlačenja, predviđa nešto poput trajnog prisustva u zemlji. To uključuje nastavak okupacije sjeveroistoka zemlje, što je ustvari kurdski region; prisiljavajući Iran i njegove saveznike, uključujući Hezbollah, da napuste zemlju u potpunosti; te da se istovremeno nastavi pritisak na Damask da bi se dovelo do smjene režima.

Washington je također promijenio mišljenje o tome ko je zarobljen u Idlibu, sa novim Specijalnim predstavnikom SAD-a za Siriju, James Jeffrey-em, koji tvrdi da “…oni nisu teroristi, već borci u građanskom ratu protiv brutalnog diktatora.” Jeffrey, treba napomenuti, je povučen iz penzije gdje je bio član Washingtonovog instituta za bliskoistočnu politiku (WINEP), loše kopije Američko-izraelskog Odbora za javne poslove (AIPAC). Na njegovom nedavnom putu na Bliski Istok, prije 9 dana, je svratio u Izrael premijeru Benjaminu Netanjahuu. Promjena u politici, koja je u potpunosti u skladu sa izraelskim zahtjevima, znači da je Jeffrey primio svoja uputstva tokom posjete.

Izrael je zaista povećao svoj angažman u Siriji. Bombardovao je zemlju preko 200 puta u proteklih 18 mjeseci i sada prijeti proširenju rata napadanjem Irana u susjednom Iraku. Također je osigurao oružje terorističkim grupama koje djeluju po Siriji.

Izgleda da je i Netanjahu pripremao svoje sljedbenike za malo krvoprolića. Na nedavnoj ceremoniji, on se hvalio da „slabi bivaju uništeni“ dok “jaki” preživljavaju – “za dobro ili loše”. Komentatori iz Izraela naveli su da su riječi veoma blizu onima koje je Adolf Hitler koristio u Mein Kampf u poglavlju koji opisuje historijsku neizbježnost dominacije arijevske rase. Oni su također primjetili da je Netanjahuu, kao i Trumpu, potreban rat da se oslobodi svojih pravnih problema.

Uzimajući u obzir stavove predsjednika Trumpa, ambasadorice SAD-a pri Ujedinjenim Nacijama, izraelskog premijera i specijalnog predstavnika Sjedinjenih Američkih Država za Siriju, jasno je da su Washington i Tel Aviv suzili opcije za rješavanje pitanja Sirije i njenog regionalnog saveznika Irana na dvije: rat ili rat. Dodajte na to činjenicu da Trumpova administracija mora nešto uraditi jer se panika oko izbora širi, čini se da postoji predvidiv scenarij u kojem vojska SAD-a ponovo kreće u pohod na Bliskom Istoku.

E-pogledi

Objavio/la na 07:30. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-