NEMA SREĆE NA TUĐOJ NESREĆI

Arslan je imao sedmero djece. Sve jedno drugom do uha. Lijepu kuću u blizini džamije i imanje u Lipnici. Negdje pred Drugi svjetski rat zavlada suša i zemlja izdade. Nužda ga natjera i ode do Sakiba trgovca iz gornje mahale, da pozajmi dvije vreće žita, kako bi prehranio mnogobrojnu porodicu.

„Može Arslane, ali ćeš mi na jesen vratiti dvije. Ako ne vratiš, sljedeće godine mi dođeš četiri. One onamo osam i tako redom. Ali moraš mi u raham (hipoteku) dati kuću,“ precizira Sakib uslove pozajmice.

Probao je Arslan i kod drugih imućnih ljudi da pozajmi žito ali odgovori su bili slični Sakibovim. Nužda, je nužda, a glad je glad. Piska gladne dječice nagna Arslana da u akšamski vakat zakuca na vrata Sakiba. Uze siromah, otrov ga uzela, dvije vreće i uputi se u vodenicu Kučevića. Ukućani su sa nestrpljenjem isčekivali njegov povratak.

Jedna nesreća nikada ne ide sama veli narodna. Izda i sljedeća godina i dug se uveća na četiri vreće. Sve i da je bila najrodnija teško da bi mogao vratiti i dvije. Iduće se dug uveća na osam. Četvrte godine izađe na šesnaest vreća.

„Slušaj Arslane, evo te čekam četiri godine da vratiš žito a ti ni habera. Hoću da mi danas prije podne napustiš kuću, ja više neću da čekam da se ti smiluješ i vratiš dug. Do podne da mi je kuća slobodna, Sikter iz moje kuće!“, ljutitim glasom Sakib se obrati Arslanu.

„Nemoj Sakibe tako ti Boga u vakat podneva da napuštam kuću. Ostavi me do akšama. Sramota me da ljudi kad krenu na podne u džamiju gledaju kako iseljavam i kako mi je kuća otišla na raham. Ostavi me do akšama za ime Boga.“

„Dosta je bilo Arslane ovolike godine. Do podne.“

„Znaš i sam da bih ti vratio, ali suša. Kad je dug porasto na osam vreća znao sam da kuća ode. Tako je kako je, ali ne diraj me do akšama tako ti dina. Ne tjeraj me u vakat podnevski. Pusti me da po mraku iselim da ljudi ne gledaju zaboga.“

„Do podne!“

„Halal ti kuća ali ti haram bilo što me iz nje tjeraš u podnevski vakat. Taksirat te našao Sakibe i pusta ti ostala da Bog da!“

Arslan je iselio prije podne namaza i otišao u Ćukovac u podstanare. Samo on zna kako je bilo njegovoj duši i familiji. Nikada sit nije razumio gladnoga. Naprotiv, koristili su teške materijalne situacije i životne nedaće ljudi da uvećaju imetak. Ništa osim zemlje ne može zasititi oči i usta bogatih. Malo im je i Božije kiše.

Arslan je za vrijema Rankovićevog terora odselio sa familijom za Tursku u muhadžirluk. Njegova unučad i praunučad su dobro stojeći ljudi i žive u Adani.

Sakib je imao jednog sina bio je na pozicijama lokalne vlasti za vrijeme komunizma u Bijelom Polju. Umro je prije četrdesetak godina. Nikada se nije ženio. Ostala pusta kuća sa bedovom. Najvjerovatnije će u konačnici postati vlasništvo države.

Nema sreće na tuđoj nesreći, zapamti.

Objavio/la na 17:11. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-