Čikerov VII MTB maraton a naše uspomene – dio četvrti

(Onima koji su iz opravdanih razloga propustili prethodno gradivo preporučujemo da, prije druženja s nama sedmog i osmog dana, odu na početak i stignu nas na Vučju. Dakle, prvi dio, drugi dio, treći dio

Kući po ljepoti i kiši – dan sedmi

Hvalimo te Bože i prehvalimo kad nam posla ovakav dan, svi uglas pomislismo, poslije četvorodnevne kurolomije. Prelijepo jutro, ko mlado vuče, na Vučju nas dočeka i svi bodro skočismo u sedla.

Crnogorski trio ponovo previđe da je Kušo (oprosti druže) odmah ispod Bukovika trasu odveo lijevo na off road, a isto učinje još nekoliko voljnih da ne propusti lagani i ugodni spust ispod Selačke strane prema Lukovu i Nikšiću, gdje nas je čekala Ranka Nikolić, koju od milošte Duško zove Rankić, a Dejo i Brano – Ranja.

Tik ispod Bukovika, taman đe je Kušo planirao da se odljubimo od starog dobrog asfalta, srete nas  nikšićka pedalaška družba: Marija, Luka, Zdravko i Dino. Na Lukovu smo primijetili da Dino ima slijepog putnika, jelenka koji mu se zakačio za majicu. Dejo je pokušao da Dina oslobodi balasta, ali se jelenak prilijepi za njegov ranac i tu se pritajio sve do Pričelja, gdje je ostao zbunjen novom sredinom.

Ne bismo nas trojica razminuli obred u Pekari nizašto. Pekara? To vam je ni’šićki kafe gdje se služe krempite gigantskih razmjera. Sa nama su ovog puta bili Dragan i Goran, Zaječarci, i Časlav, Kraljevčanin, sa kojima smo se družili dobar dio maratona.

Pošto smo opuvali krempite, zapedalasmo preko Kličeva i Carevog mosta, pa preko Pandurice. Nikšić grad se obruka bezbrojnim divljim deponijama na Pandurici koje kvare ugođaj putniku namjerniku i vrijeđaju krajputaše koji svjedoče o vihorima života koji ovuda znaju da zaduvaju. Jedan od spomenika Deja je inspirisao da saputnicima ispriča partizansku LGBT priču, koja je baš tu negdje počela, a koju mu je ispričao svjedok zbitija.

Donji Ostroški manastir je mimoišlo dosta hodočasnika, žureći ćivotu Sv. Vasilija, slava mu i milost, čija su čuda oslikana na velikoj fresci baš u donjem Manastiru. Ovdje je red da navedemo da je Bina, životna družbenica Duškova, pred naš odlazak na maraton bila pod Ostrogom i molila Svetitelja da nas štiti, i darovala nam svečeve ladanke kao amajlije.

Zbog velikog broja hodočasnika i hodočasnica, koji su hitali bosonogi i obuveni ka Svetitelju, ne stigoše svi zainteresovani iz naše biciklističke družine da pristupe ćivotu. Morali su se zadovoljiti fotografisanjem, paljenjem svijeća i kupovinom prigodnih suvenira.

U restoranu Sokoline bila je takođe gužva, ali ne tolika da svi zainteresovani nijesu mogli da se okrijepe pred dugački sput, presječen jednim ozbiljnim, ali kratkim usponom, ka gradu Danilovu, gdje nas je čekao sa hranom i pićem Ivan, naš domaćin iz lokalne Turističke organizacije, onaj isti koji je došao da nas pozdravi na startu u Kraljevu.

Dejo se pokazao kao dobar putovođa do manastira Ždrebaonik, koji bi bilo šteta zaobići, jer je poznat po tome što se u njemu nalaze mošti Sv. Arsenija, nasljednika Sv. Save. Sestrinstvo je lijepo primilo našu grupu na ovom ugodnom i blagočestivom mjestu.

Još dok smo se bavili u manastirskoj porti, oglasi se grom sa Prekornice, a tmasta zavjesa se poče navlačiti od Glave Zete. Našali smo se kako ni Sv. Vasilije, slava mu i milost, nije mogao vasdugi dan držati kišu gore.

Nadomak Pričelja je već bilo izvjesno da će nas kiša stići, pa je Dejo dio družine odveo pod trijem svoga tek izgrađenog ljetnjikovca, od koga ključeve nije imao. Duško je odlučio da se ne odvaja od Zaječaraca, pa su sva trojica pokisli ka miševi, iako su najjači pljusak gledali ispod krova neke usputne garaže.

Pošto je Podgorica naš grad, red je bio da se sa svojom čeljadi družimo i u svojim kućama spavamo. Družbu smo ostavili na sigurnom – u Studentskom domu i okolo njega.

Preko Rumije do pjene od mora – dan osmi

Sunčano jutro je predviđalo isti takav dan i pogodilo je. Poslije tradicionalne Golubove (za neupućeni u tajnu, to je glavar od cijelog maratona, s crnogorskim korijenima, dakako) govorancije, latismo se glavnog druma (u dogradnji) ka Cetinju a onda skrenusmo kroz Lješanku nahiju, desnom obalom Morače do Vukovačkog mosta, gdje nas je čekao naš drugar Nenad. Nešo, koji nam se lani pridružio u Plužinama, ove godine je imao prečega posla. Gradi čovjek svojeručno kuću u Zeti. Privilegovana grupa njegovih drugara je pozvana na čast i testiranje terase.

Spasi Nenad čazbeni biciklistički obraz Podgorice, jer se niko drugi ne sjeti da makar hljebom i solju dočeka goste. Za nas domaće – manje više.

Do Vir Pazara se nema kuda doli magistralom, koja u ovo doba već postaje vrvešna i nesigurna. Lijepa je virpazarska hladovina ispod ogromnih platana, i grijeh je ne prepustiti joj se.

Pošto nijesmo od neke velike žurbe, nas trojica Nedodera smo odlučili da pravimo društvo Jasni, beogradskoj Kraljevčanki, koja nam se, nakon večeri dobrodošlice u Kraljevu, ponovo ukazala u Podgorici. Sa nama je ostao i Ruža, beogradski Ličanin, da kuražimo miloliku Jasnu, koja nije dostigla baš zavidu formu, neophodnu na uzbrdici.

Kako se sunce nije nimalo šteđelo, put je promicao sve teže i sporije. U Seocima udarismo na kuću Ratka Orlandića, čazbenog Crmničanina, bivšeg fudbalera i trenera kroz čije su ruke prošla trojicu mladih reprezentativaca Srbije koji su osvojili zlatnu medalju na evropskom prvenstvu u Litvaniji.

Pauza za užinu, koja je nama došla negdje u vrijeme ručka, bila je na prevoju ispred sela Livari. Tu se nijesmo dugo zadržavali već smo produžili ka Ostrosu, gdje smo, gledajući kraj, produžetke i penale još jednom podržali svjetsko prvenstvo u fudbalu, oblizujući porcije odličnog sladoleda sa kikirikijem.

Na ovoj dionici je sebi oduške dala guma na Dejovom prednjem točku i samo zahvaljujući moćnoj zaštiti je izbjegao pad na spustu.

Ovu fotku smo posudili od Nataše Adžić – Naje, na kojoj je upravo ona, zagledana u Skadarsko jezero

Od Ostrosa do Stegvaša je najteži dio ove maršrute, naročito zbog toga što se dolazi na najnagnutiji dio druma, gdje nema ni daška vjetra, a sunce ga obasjava cio dan.

Težak spust je bio na dijelu gdje se radi put, naročito zbog neviđelice koja nas uhvati. Bilo je dosta mjesta sa rastresitim materijalom koji privlači biciklo i jahača majčici zemlji.

Po mraku stigosmo u  Štoj, gdje smo bili smješteni.

Dio dana odmora družili smo se sa Mustafom Cankom, Duškovim drugom i kolegom, u laganom razgovoru, kupanju i tabirenju raznoraznih tema. Veče je završeno drugarskim veseljem i večerom u hotel Lola.

Do Podgorice smo opet bili skupa sa dijelom družine (drugi su bili u drugom autobusu). I kako to biva na zbrzanim rastancima, izostade dosta planiranih stisaka ruku, zagrljaja i poljubaca.

Doviđenja i dignimo čaše u zdravlje naše drage i vjerne družine i naših blagoslovenih bicikala, uz zdravicu koju jednom drugom prigodom Duško sroči.

Zdravo da si mi biciklo,
moj vjerni druže na drumu!

Zdrav si  mi prednji točku.
putovođo pouzdani!

I ti zadnji, što ga vjerno slijediš,
zdrav da mi budeš!

Zdrav si mi kormanu kočoperni,
oslonče moj čvrsti!

Zdrav si mi lanče neumorni,
što istim putem prolaziš
a na dosadu se ne žališ!

Zdrave da ste mi pedale izdržljive
što pritisak nogu trpite
a ropac vam ne čujem!

Zdravo da si mi biciklo,
moj vjerni druže na drumu!

 

P.S.  S osobitim zadovoljstvom preporučujemo radoznalcima i radoznalicama blog naše drugarke Emire, gdje ona zvonca li zvonca o Čiker maratonu i drugim podvizima

Objavio/la na 13:50. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-