NA KOROVU NIKADA NISU IZRASLE RUŽE

Uvijek kada pomislim da smo kao društvo dotakli dno dna prevarim se. Demantuju me novi događaji. Nažalost, mnogo brutalniji i bezobzirniji od prethodnih. Ovih dana je osamnaestogodišnja majka iz Plava bacila četveromjesečnu bebu u rijeku. Strašno da strašnije ne može biti.

Ono što je još gore od pomenutog događaja i tjera svakog normalnog građanina Crne Gore da se dobro zamisli jeste način na koji su izvještavali pojedini elektronski i printani mediji o ovom slučaju. Krajnji cinizam, neprofesionalnost i sprdanje inteligencijom. Komentari po društvenim mrežama su užas. Doista, teško ženama u Crnoj Gori.

Ovakvo stanje je nus pojava višegodišnjeg kreiranja svijesti javnosti kako su žene, majke, sestre, kćeri, tetke… u Crnoj Gori najobičnije glupače, kokoške, zlotvori, nesposobne za bilo koju radnju osim da zadovoljavaju pohotu nadmenih i egocentričnih muškarčina. Predodređene da šute, trpe, rađaju i ispunjavaju želje muškog roda. Imam osjećaj kada bi se oni pitali i da nije određenih centara moći stanje bi bilo gore nego u kraljevini Saud. Kuda ide naš „brod“ i zna li „kapetan“ koja nam je krajnja destinacija, pitam se.

Majka! Kako to ime gordo zvuči, bojim se da ako bih krenuo nabrajati morao bih danima udarati po crnim tipkama.

Sakriveni iza nikova i lažnih profila povodom ovog slučaja bataljoni junačina napisaše – dajte je meni da joj ja po kratkom postupku presudim!

Jesu li ovo potomci čojstva i junaštva vojvode Marka Miljanova. Brani li se na ovakav način drugi od sebe? Hode li Crnom Gorom „gluhe uši“ u ljudskim likovima imune na tuđe nesreće. Definitivno, i ovoga puta kao i u svim ostalim sličnim slučajevima najveća odgovornost je na državnim institucijama. Naravno, ima i naše individualne krivice. Kako vaspitavamo i kakvu poruku šaljemo omladini ako svakodnevno slušaju i čitaju o podmetnutim bombama, premlaćivanju, reketiranju ubistvima… Prijeti li nam masovna pojava ovakvih i sličnih situacija. Šta rade obrazovne, socijalne i zdrastvene institucije?

Pitam se kakva je nevolja dovela majku koja ima samo osamnaest godina u stanje da uradi zločin prema vlastitom djetetu. Šta je to što je dovelo u to stanje? Šta, šta, šta?! U kakvom stanju svijesti je bila zbog nerazumijevanja onih koji su je morali razumjeti. Kada je umotavala bebu u ćebe prije nego će je baciti u rijeku možda je razmišljala da će je na taj način sačuvati od teškog života. Plašila se da ne bude njene sudbine. Ako nisu htjeli pomoći njoj, čemu se ima nadati njena bebica. Ne opravdavam djelo, ali naglas razmišljam.

Gospodo, pustimo da pravosuđe neometano radi svoj posao i da vidimo šta će reći struka o nesrećnici. Bojim se da zbog blagovremenog nedjelovanja državnih institucija, kako bi umirili javnost, majku ne proglase neuračunljivom osobom i tako opravdaju vlastiti nerad. Zakasnilo se u preventivnom djelovanju. Na korovu nikada nisu izrasle ruže.

Lahko je biti idiot i lupetati gluposti. Budi čovjek. Razmisli kako se osjeća sada majka ako je uopšte shvatila i razumjela težinu ne/dijela. Zna li jadnica šta je učinila. Ima li joj ko doći u posjetu i donijeti osnovne potrepštine. Može li sama funkcionisati i biološki opstati ili će umrijeti zaboravljena od svih, prezrena. Šta društvo mora učiniti da pomogne jednoj mladoj majci i svim budućim majkama koje se eventualno zbog vaspitno-pedagoške zapuštenosti nađu u sličnim situacijama. Hoće li Plavljani za nekoliko godina kada izađe iz zatvora ili ludnice morati godinama gledati ženu koja izbezumljeno tumara ulicama. Ovo su jako ozbiljna pitanja i kap koja je prelila čašu. Nadam se da će konačno oni koji moraju preventivno djelovati početi da rade vlastiti posao.

Krajnje je vrijeme da i mi počnemo razmišljati o drugima i njihovim nesrećama. Vlastitim primjerom natjerajmo institucije da počnu da rade svoj posao. Nije tačno da ne znamo kome smo potrebni. Možda ćemo sutra i mi vapiti za nečijom pomoći ali nam se niko neće odazvati. Čudan je život i utakmice koje On zna organizirati. Onima kojima mi možemo pomoći nalaze se tu okolo nas. Onog momenta kada smo zatajili mi i državne institucije su postale gluhe na nevolje građana. Siguran sam da su mnogi u Plavu znali Edinu ali su se pravili ludi. Zato je odgovornost na svima. Dosta je bilo razvrstavanja u čopore i zatvaranja u virtualni svijet. Pogledajmo malo i okolo sebe. Možda u ovom trenutku dok čitaš ovaj tekst nekome je potrebna tvoja pomoć. Pohitaj. Neka Edina i njena bebica budu posljednji takav slučaj u Crnoj Gori.

Objavio/la na 17:02. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-