Kako se oduprijeti cionizmu i imperijalizmu

Autor: Zafar Bangash

Imperijalisti i cionisti (u posljednjih nekoliko dana udruženi sa hindu nacistima i vehabijama) su većinu prošlog stoljeća pljačkali svijet. Njihove metode su vremenom postale šokantno brutalne.

Imperijalisti koriste veliki broj alata da bi ostvarili svoje ciljeve u zemljama u kojima smatraju da je vlada problematična ili nepopustljiva. Neke od metoda korištene u prošlosti mogu se identifikovati:

  1. CIA / MI6- konstruisani vojni udari uključujući ubistvo lidera koji odbijaju da se pridržavaju imperijalističko-cionističkih zahtjeva;
  1. Neposredna vojna invazija i okupacija ciljane zemlje (obično one sa malim kapacitetom da se odbrani i pobjedi);
  1. Korištenje sankcija u svrhu urušavanja ekonomije zemlje;
  1. Stvaranje, naoružavanje i podrška terorističkih proxy grupa.

U prošlosti, preferirani način rada imperijalista bio je da se napravi vojni udar protiv “neposlušnog” lidera koji je uvijek bivao ubijen na kraju (premijer Liaquat Ali Khan, Pakistan, 1951, predsjednik Jacobo Arbenz, Gvatemala, 1954, predsjednik Ngo Dinh Diem, Južni Vijetnam, 1963, predsjednik Salvadore Allende, Čile, 1973). Čak i ako lider nije ubijen (Mohammad Mosaddeq, Iran, 1953, predsjednik Sukarno, Indonezija, 1966), zemlju je preuzela i kontrolisala vojska, bilo to direktno ili indirektno, koja je služila političkim, ekonomskim i strateškim interesima imperijalizma. S obzirom na to da u većini postkolonijalnih nezavisnih država, civilne institucije, za razliku od vojske, nisu stabilne ili jake, imperijalističke sile – SAD, Britanija, Francuska, itd. – oduvijek su kultivisale i održavale bliske veze sa vojskom u ovim državama te radile kroz nju.

U nekim slučajevima, primijenjena je i direktna vojna akcija. Vijetnam u 1960-im godinama, a u posljednje vrijeme Afganistan, Irak i Libija su primjeri ove vrste intervencije (imperijalisti i njihovi saveznici su još uvijek u Afganistanu, ali nisu uspjeli slomiti otpor). Poslije gorkih iskustava u Iraku, Libiji i Siriji, imperijalisti i njihovi saveznici promijenili su taktike. Sada su pribjegli stvaranju lokalnih punktova poput takfiri terorističkih grupa kako bi uključili muslimane u interne probleme. Takfiri su ekvivalent muslimanskog svijeta, sa vjerskom konotacijom, jedinicama smrti koje su Sjedinjene Države slale 70-tih godina prošlog stoljeća na Gvatemalu, El Salvador i druge zemlje Latinske Amerike.

Kreiranje i podrška takfiri grupa služi dvije svrhe. Prvo, stvorili su izgovor za imperijalističke sile da pravdaju svoje akcije govoreći da postoji “vanjska prijetnja” njihovom postojanju i  da je potrebna vojna akcija za suočavanje s njom (boriti se tamo prije nego što se moramo boriti ovdje!). Drugo, stvaranje takvih grupa dijeli muslimane duž sektaških linija, čime se slabe muslimanska društva.

U prošlosti, muslimani koji su pripadali različitim školama misli nisu se suočavali sa većim problemima u smislu različitog tumačenja i shvatanja Islama. Zašto su to postala takva sporna pitanja koja danas dovode do ratova i ubistava – može se pravilno razumjeti samo ako uzmemo u obzir snage koje ih podržavaju.

Grupa neokonzervativaca 1997. godine, koja se sastojala od tvrdokornih cionističkih Jevreja i kršćanskih fundamentalista u SAD-u, napravila je manifesto pod nazivom “Projekat za novi američki vijek” (PNAC). Taj manifesto je bio širok u svojoj obradi i besmislen u svojim izjavama. Dokument je razradio dnevni red SAD-a, čiji je glavni cilj u to vrijeme bio “spriječavanje jačanja novih konkurentskih velikih snaga”. On je pozvao na uspostavljanje “četiri glavne misije za američke vojne snage“. One su identifikovane kao:

  1. Braniti američku državu;
  1. Boriti se i odlučno pobjeđivati u višestrukim, simultanim ratnim angažmanima;
  1. Izvršiti “obavezne” dužnosti vezane za oblikovanje sigurnosnog okruženja u kritičnim regijama;
  1. Transformisati američke snage da eksploatišu “revoluciju u vojnim poslovima”.

Ove “osnovne misije” bi se postigle time što bi “vojska SAD-a imala dovoljno snage i budžetskih izdvajanja”. Da ne bi ostavili bilo kakvu nejasnoću ili stvorili nesporazum, neokonzervativci su opisali svrhu misije. To je bilo “braniti ključne regione Evrope, istočne Azije i Bliskog istoka i očuvati američku prednost”.

Regije koje su identifikovane u dokumentu PNAC još 1997. godine su kasnije doživjele velika previranja od Ukrajine i jugoistočne Azije do muslimanskog istoka. U svrhu ovog članka ograničit ćemo našu diskusiju na muslimanski istok.

Da bi postigli svoj cilj, neokonzervativci su također pozvali na napad tipa “Pearl Harbour” na teritoriji SAD-a da bi ubijedili ratom umorne Amerikance da podrže nove beskrajne ratove. Ovo se dogodilo u onome što se naziva napad 11. septembra. Iako je zvanična verzija 9/11 široko diskreditovana, nećemo se zadržavati sa detaljima o tome “ko i kada“.

Ono što je važno za nas jeste da su ti napadi korišteni kao podloga pokretanja programa beskrajnih ratova.

Neokonzervativci su se već oslanjali na važne pozicije unutar režima Džordža V. Buša. Neke od ovih osobasu nadaleko poznate: Dick Cheney (potpredsjednik), Donald Rumsfeld (sekretar za odbranu), Paul Wolfowitz (podsekretar za odbranu), Richard Perle (predsjednik Odbora za politiku odbrane), William Kristol (urednik desničarskog cionističkog magazina, Weekly Standard) i mnoštvo drugih cionističkih neokona.

Otprilike nedjelju dana nakon napada 11. septembra, general Wesley Clark, penzionisan general SAD-a sa četiri zvjezdice i vrhovni saveznički komandant snaga NATO-a 1999. godine, otkrio je da je otišao u Pentagon da se sastane sa najvišim zvaničnicima. Nakon sastanka sa Ramsfeldom i Wolfowitzom, Clark je sišao sprat niže “samo da se pozdravi sa nekim od ljudi u Zajedničkom štabu koji su radili za njega, a jedan od generala ga je pozvao.”

Prema Clarkovim riječima, general mu je rekao: “Donijeli smo odluku da ćemo ići u rat sa Irakom.” Kada je upitao da li su pronađene neke informacije koje povezuju Saddama Huseina sa Al-Kaidom, Clarku je taj general rekao: “Oni su samo donijeli odluku da idu u rat sa Irakom”, nakon čega je nastavio: “Pretpostavljam da ne znamo šta da radimo sa teroristima, ali imamo dobru vojsku i možemo srušiti Vlade.” Zatim je dodao: “Pretpostavljam da ako jedini alat koji imaš je čekić, svaki problem mora da izgleda kao ekser.”

Clark je zatim naveo sedam zemalja koje bi SAD trebale da “sruše” u periodu od pet godina, prema riječima generala sa kojim se sastao u Pentagonu, i to: “Irak, zatim Sirija, Liban, Libija, Somalija, Sudan i, na kraju, Iran”.

Ono što se dogodilo 11. septembra na muslimanskom istoku pokazuje da je program neokonzervativaca na pravom putu. Ba’tistički režim Saddama Huseina srušen je u Iraku (2003.), a diktator je kasnije obješen (decembar 2006.) – sudbina koju je zaslužio – ali je iračko društvo također fragmentirano. Zemlja u kojoj sektaštvo nikada nije bilo problem, odjednom je postalo najveći problem koji je rezultirao ogromnim sektaškim nasiljem. Grupa koja sebe naziva Al Kaidom u Iraku pojavila se 2004. godine, navodno za borbu protiv američke okupacije, ali u stvarnosti za unaprijeđenje američke agende, kao što je to i uradila Al-Kaida koja je djelovala u Afganistanu prije američke invazije u oktobru 2001. godine. Mnogi muslimani u svojoj nevinosti vjeruju da se Osama bin Laden borio protiv Amerikanaca. Ovo je moglo biti tačno nakon što su se sovjetske snage povukle iz Afganistana (čak i to je sumnjivo), ali prije tog datuma radio je sa Amerikancima. Naprimjer, u decembru 1989. godine, Osama je prevezen avionom CIA-e od Afganistana do Pakistana, gdje se pakistanski političar Imran Khan susreo s ambasadorom SAD-a u Islamabadu.

Od američke invazije i okupacije Afganistana (2001.) i Iraka (2003), druge zemlje na listi Pentagona također su pretrpile velika previranja: Somalija, Sudan, Libija, Liban (u ograničenom obimu) i Sirija.

Istina, imperijalisti i cionisti nisu uspjeli u potpunosti u svojoj neobičnoj agendi, ali to nije zbog nedostatka pokušaja. Ako je Libija za njih bila nesrećna katastrofa, Sirija također nije neki uspjeh.

Razlog za usmjeravanje Sirije ka rušenju vlade Bashar al-Asada je povezan sa frontom otpora protiv cionističkog Izraela. Sirija pomaže Hezbollahu i Palestincima. Ako bi Sirija bila izbačena iz jednačine, front otpora bi bio ozbiljno potkopan. Nije iznenađujuće zašto je toliko truda uloženo u svrgavanje Al Assada i uništavanje Sirije.

Imperialisti, cionisti i njihovi arapski saveznici djelimično su uspjeli ostvariti svoj cilj: uništenje Sirije. Krajnji cilj ovih poteza bio je slabljenje i podrivanje ​​Islamske Republike Iran kao glavnog stuba fronta otpora; kao i model nezavisnog postojanja oslobođen političke arhitekture nametnute imperijalističkim silama – pobjednicima Drugog svjetskog rata . Islamska revolucija nudi primjer svim potlačenim narodima širom svijeta da stoje na nogama i ne predaju se globalnim nasilnicima: imperijalistima i cionistima. To je primjer nezavisnosti i izdržljivosti zasnovan na samopoštovanju i dostojanstvu koje imperijalisti i cionisti žele da podrivaju i na kraju unište jer bi njegovo dalje postojanje i rastuća moć završile zapadne eksploatističke napore.

Čak i dok su širili laži i distorzije zapadnih korporativnih medija, mnogi muslimani su naivno pali na zapadnu propagandu, naročito o Siriji. Al-Assad ne mora biti omiljeni vladar, ali činjenica je da je alternativa sa kojom se suočava sirijski narod toliko strašna da bi se radije trebalo držati njega. Nažalost, neki muslimani također su postali žrtve sektaške propagande koju su lansirale zemlje poput “beduinske” Saudijske Arabije koja je sada postala otvoreni saveznik cionističkog Izraela.

Moramo obratiti pažnju i pitanju zašto su imperijalisti izabrali takfiri grupe za tu svrhu. Po ukusu gorkog ploda nacionalizma, socijalizma, ba’tizma, berberizma i mnogih drugih – muslimani su shvatili da rješenje njihovih problema ne leži u usvajanju ideologija nego u povratku ka suštinskom nauku islama. Muslimani su bili svjedoci lažne nezavisnosti koju su odobrile odlazeće kolonijalne sile. Bila je to okrutna prevara. Samo Islamska revolucija nudi istinsku nezavisnost i njen primjer je inspirisao grupe i narode širom svijeta, posebno u Libanu (Hezbollah), Palestini (Hamas i Islamski džihad), kao iu Južnoj Americi. U stvari, prije islamske revolucije, palestinska borba bila je zaglavljena u nacionalističkoj formi; nije predstavljala nikakvu prijetnju za cioniste, već je izazvala ogromnu štetu za palestinski narod. Krajem 1987. godine, kada su se Islamski džihad i Hamas pojavili, desila se prva Intifada. Palestinska borba je dovedena u svoj prirodni islamski način, a islamski otpor u Palestini postigao je značajne uspjehe protiv cionističkih okupatora od tada.

To je front otpora kojeg se imperijalisti i cionisti plaše i zbog toga ga moraju podrivati. Međutim, događaji u regionu pokazuju da je front otpora sve jači, dok se neprijatelji Islama izlažu i uništavaju: “Neprijatelji [Allaha] planiraju i spletkare, a i Allah planira; Doista je Allah najbolji strateg.”(3:53)

e-pogledi

Objavio/la na 07:00. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-