I, gle, nidje puta!

(nastavak prethodnog bloga)

Daleko je druga obala, nemamo pojma koliko je voda duboka, razmisljamo. Lumbaji kaze da moze nas LANDROVER da to izvuce. I Capo kaze da moze, ali se isto dvoumi jer ako stanemo zaglavljeni u sred jezera, gotovo je za kola, a mi mozemo i pjeske nekako proci. Jezero je inace slano i naravno da nagriza boju a i djelove kola.

Krecemo!

Svi smo mirni. Ja snimam i cutim. Capo vozi polako kao po jajima, a Lumbaju isto cuti.

Prvi dio puta smo prosli, stali malkice na suvo. Ja vec odajem priznanje Capu, ali on kaze – “stani ima jos”. I, da, ima jos. Ja nisam ni bila svjesna koliko je jezero siroko.

Vozili smo se veoma polako. Povremeno sam provjeravala nivo  vode, da li su nam sarafi na tockovima  – oni koji sluze za aktivaciju 4X4 – u vodi. Bodrim Lorenza i kazem da nisu, mada su na par mjesta bili. Po karatkeristikama, ova kola mogu da prodju kroz vodu duboku 75 cm, ali Capo kaze da je prolazio i kroz dublje vode. Nalazimo cak i na znak “lezeci policajac, i smijemo se jer pojma nemamo ni dje je ni koliko je velik ni da li imaju vece rupe oko njega

Tisina, molitva u sebi… Trajalo je… Povremeno se gledamo ja i Capo i kazemo”koje budale “.

Inace, kada smo pitali par puta Masaji za direkciju, oni su komentarisali izmedju sebe “Ovi muzingu su ludi, traze nevolje. Za njih, mi bijelci nemamo nikavih problema, te se cude zasto zelimo da ih stvorimo.

Stigli smo na drugu strane obale. Kakvo olaksanje. Cak je i Capo priznao da se bio preznojio u hiljadu voda, tj. upotrijebio je nesto slicno onoj nasi “da se us.. od straha“, ali ajd’ da budemo fini.

I putovanje se nastavlja. Cilj nam je da istrazimo sto vise i da vidimo sto vise. Sa ove strane obale smo vidjelu jednu tacku koja nam se ucinila kao intersantan vidikovac, tako da smo krenuli u potragu. Zaboravih da kazem da je jezero dom za flamingose i da smo vidjeli veliki broj ovih predivnih ptica.

Krenuli smo prema sjeveru jezera. Lijepi predjeli, zeleno sve, mada podsjeca i na Turkanu. Vulkansko kamenje i crni pijesak. Capo primjecuje da nikada nije vidio ovako zelen predio. Krecemo u potragu za nasim mjestom za kampovanje.  Kod nas je sve sponatno i trenutno kao i africka filozofija. Zivi se sada i za ovaj trenutak. Stajemo da prikupimo drva za vecernju vatru. Obilazeci jezero, nailazimo na par sela, ali se, ipak, ne priblizavamo jer smo mi uljezi i bolje je ne uznemiravati ljude.

I mjesto za nocenje je nadjeno.

Stajemo, uzimamo satore, vrece za spavanje, montiramo sto, stolice, palimo vatru, sprema se rostilj i sipamo pice :). Tradicionalno, to je dzin & tonik.

Uzivamo u pogledu, tisini. Nigdje nema traga od civilizacije.Cuju se samo jata flamingosa koji lete sa jedne na drugu stranu jezera.

Dok Lumbaji priprema vatru, razapinjemo satore. Komotna je nasa kuca. Svako ima trosoban stan 🙂

Sta bih jos dodala, osim da celjade osjeca totalnu opustenost, mirnocu i da uziva.

Dobijamo i instrukcije od Lumbajia da smo stali na put zebrama do vode, tako da ako nocu osjetimo kretanje ne budemo preplaseno – to ce biti samo zebra. Vidio je i tragove od hijene, ali misli da nece dolaziti.

Capo odlazi na pocinak, a ja ostajem da gledam vatru, zvijezde i da slusam flamingose.

Jezero ima termalne izvore tj. hot springs, tako da je pored njega dosta i vruce. I bilo je vruce u satoru, ali ne i nepodnosljivo.

Noc.

Cujem piki piki.. to su motori koji prevoze ljude. Kasno je. Proslo je sigurno 10.30, a oni i dalje prevoze ljude. Suvisno je da napomenem da nema javnog prevoza. Distance se prelaze pjeske ili, u skorije doba, ovim motorima. U Ugandi ih ima dosta i zovu se “boda boda” jer su prevozili ljude sa “border to border “, od granice do granice, a ovdje su picki picki. Pick up.. pick up…, jer kako idu tako i kupe putnike.

Cujem i zebrice. Cudno je kako se covjeku izostri sluh ili je to samo meni… Mozda i jeste, jer je Capo zaspao i naveliko hrce 🙂

Cujem kako zebrice disu, cujem kako se krecu. Razmisljam da li da ustanem i da ih vidim. Ipak ne.

Jutro.

Budjenje oko 05.00. Vatra je vec nalozena. Capo i Lumbaji pricaju. Ja ustajem i vec imam spremnu kaficu. Lumbaji priprema voce, papaju mango i klasicni engleski dorucak ”ham and eggs :). Sunce polako izlazi i boje, africke boje nastaju. Nadam se da cete nesto preko mojih fotografija moci dozivjeti jer opet ne znam kako rijecima da opisem to nebo, koje izgleda kao da je na dohvat ruke, to plavetnilo, zelenilo, jezero…, jednom rijecju to je svjetlost Afrike.

Pakovanje: satori, vrece, madraca… i polazak.

Dan pocnije:

this is the road?

no, it isn’t

it must be!

it should be!

no.. it isn’t!

where is the road???

Koje budale 🙂 Splet raznih osjecaja: neizvjesnosti, brige, srece, uzivanja, stepnje…, e to je bio drugi dan.

Krecemo i dalje prema sjeveru, sa ciljem da dodjemo do jezera Natron skoro do granice sa Tanzanijom.

Divimo se predelu. I nadjemo ponekad put. Cak smo pronasli i dvije piste za avione koji su korisceni za vrijeme kolonijalizma (Mozda se pitate, kako znamo da su to piste. E, pa, znamo po travi tj. cvijcu koje raste po njoj, nema kamenja.) Jedan Masaji pristaje da podje sa nama i da nam pokaze put. Hvala mu na tome, ali sam se imala ugusiti od mirisa ovaca i krava, a muva je bilo ko da sam bila u sred tora, ali sila Boga ne moli… Treba nam covjek da nam pokaze put.

Nakon poduzet lutanja kroz savanu, odlucujemo da se oslobodimo naseg Masaji vodica i da trazimo mjesto za kampovanje.

Sada je vec kasno, sunce je upeklo tako da nema puno zivotinja, povukle su se u hladovinu, ali ipak smo vidjelu koju zebru, antilopu, gazelu i veliki broj raznovrsnih ptica.

Zaboravih reci da Masaji korisite i magarad za transport, a cijena im je visoka. Jedno magare =12 govedi. Kazu da moze cak da izdrzi duze bez vode od kamile.

Zaboga, hoce li ovaj moj blog citati vlasnik nase farme margadi, Darko Saveljic. Ako bude citao, bice da klima glavom i kaze: ”Nisam ja bas tolika budala“ – oprosti Darko na ovoj Sali 🙂

I tako, dan se blizio kraju. Priprema se drugi logor, sprema se vecera i odlazi ne pocinak. I ja bih ovjde pocinula od kuckanja jer se umorih od prevelike i predugacke price. Treci dan cu da ostavim za neku drugu prliku. Oprascajte :), i svako dobro.

Objavio/la na 15:24. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-