Prekornica korila, pa se umorila

Lijepo nas je śetovala Ranka (Nikolić), ma nije na savjetima insistirala ili je viđela da je to zaludna rabota. Gore je snijeg, upozorila je naša drugarica iz Nikšića koja je (kasnije doznadosmo) tri puta kroz snijeg biciklom jezdila od Morakova do Studenog.

Odavno smo nas trojica zameračili da biciklima od Nikšića stignemo u Podgoricu preko Župe, Zabrana Kralja Nikole, pa iza planine Prekornice se spustimo u Studeno ili Radovče i dalje. Ova trasa, dugačka 90-ak km, bila je jedna od varijanti ovogodišnjeg Čiker maratona kroz Crnu Goru, ali se od nje odustalo i prednost dala onoj koja prolazi pored Ostroškog manastira. Biće još maratona pa će i ova maršruta doći na red, ali krajem juna, nikako ranije.

Uparkirali smo bicikle u voz, platili za njih skoro duplo više nego za nas, i u Nikšić stigli orni za avanturu. Ranka od savjeta, koja je već tog jutra biciklom obigrala brdo Tović, pridružila nam se u ‘Pekari’, gradskom kafeu poznatom po golemim i ukusnim krempitama, pa je razumljivo zašto baš tu svraćamo svaki put kada idemo kroz Nikšić. I nije samo došla da nas vidi i poželi srećan put, nego i da nas isprati pedalajući s nama do na kraj Župe.

Nikšićka Župa nas je dočekala rascvjetalim trešnjama i podsjetila na Crnjanskog (‘rascvetale trešnje iz zasede mamim…“, a na prvim metrima uspona uz Morakovo u ušima nam je odzvanjalo Lorkino „Zeleno, volim te zeleno/zelen vjetar, zelene grane…“. Kad ti se oči sretnu sa zelenilom mladog bukovog lišća, pomisliš da se ništa drugo ne bi smjelo zelenim zvati. I stadosmo da ga probamo jer su mnoge generacije opstale jedući ga poslije sušnih godina i iscrpljujućih zima. Nije loše, malo zakisi kada se duže žvaće pa podsjeća na kisjelicu, moglo bi se jesti za nuždu. Možda bi bilo bolje kada bi se skuvalo. Zna samo ko je probao.  A kad točkovi bicikla upadnu u ostatke lanjskog lišća koje je brzotoka voda zgužvala oko krupnog kamenja izlokanog puta pa nestane trenje između točka i podloge, na um ti dođu gadne psovke i poneka se otkine od usta. Ipak se ponovo zapedala jer gora čeka, a mi smo tu.

Što se više penjemo kroz zelenilo, izbjegavajući grane što ih je snijeg izlomio i po putu razbacao, to jasniji biva zvuk potoka Susjed, koji se hrabro zalijeće niz strmen i pravi da li vodopad ili brdoskok, zavisi od ugla gledanja.  Osvježeni njegovom vodom, koja ljubi nepca kao da ih se istinski uželjela, utoljavamo tek ovlaš probuđenu glad sjedeći, u društvu mrava, na suvom isječenom deblu. A poznato je da je najbolja voda iz bukove šume i mi to potvrđujemo jer zalogaje zalivamo ovim blagom bez kojeg nema života.

Nedugo odatle, počinju nas sretati prve hrpe snijega. Radujemo im se i fotografišemo ih, ne sluteći da je to samo prethodnica i da ćemo uskoro ugrentati u smetove visoke i preko tri metra. Pripremamo se za pješačenje po mokroj i mekoj podlozi i preko patika navlačimo plastične kese računajući da nećemo tako dugo i da je prevoj tu blizu, a da nas tamo čeka drugi Bog. Izdržale su neko vrijeme, duže nego što smo očekivali, a onda odustale. Uredno smo ih spakovali i ponijeli sa sobom zato što se priroda mora čuvati, jer je jedna i nema joj zamjene.  Pošto je snijeg star i sabijen, nijesmo previše grezali, ali je problem pričinjavalo to što se onako vlažan i težak lijepio za biciklističke gume i blokirao točkove, što je usporavalo hod i dodatno nam cijedilo snagu. Ali mi smo je umjereno trošili, povremeno odmarajući i znajući da smo prvi put ovdje i da moramo poštovati planinu da se na nas ne „navali Šar planina i pothvati tri čobana“.

Put smo napipavali zahvaljujući elektronskoj navigaciji, markaciji na deblima, ali i intuiciji skitača. Više puta smo skretali, padali u kratkotrajuće dileme, ali dramatičnih promašaja koji bi pokolebali volju nije bilo. Duboki snijeg je varakao, jer se na nekim mjestima ni trag puta nije lako uočavao zbog drveća koje je pod teškim bijelim nametom palo po drumu. Satelitski navođeno sokoćalo se nije moglo slagati kao oko putnika namjernika.

Ispred nas se jasno na suncu ocrtavao planinski horizont, bilo je toplo i mirisalo na avanturu sa srećnim krajem. Razumniji dio nas je govorio ovako: idemo još pola sata, pa ako vidimo da možemo upasti u probleme, vraćamo se odakle smo i došli. Onda je poslije pola sata taj glas rekao: Hajdemo još naprijed sat i po. Imaćemo još vremena za povatak, ako vidimo da se nema kud naprijed.

Mic po mic, preminusmo onaj horizont, strmina se preobrazi u ravninu, ukaza se neki stariji ljudski trag, ali i red novih brda pod snijegom. Ohrabriše nas one stope u snijegu i ravnina, koja ponegdje poče i u nizbrdicu da se preobraća, te pomislismo da će nas uskoro kopnina početi sretati, a mi dupeta na sedla a noge na pedale metnuti pa fijuknuti nizbrdo.

‘Oćeš mantrak! Taman razminemo jedan red brda, a ono se pojavi drugi. Kopnine ni za lijek. Već smo prilično odmakli i više ne razmišljamo o povratku kao mogućnosti jer čist put je tu pred nama, samo što nije. Guraćemo naprijed pa đe izbijemo, kažemo sebi i provjeravamo hoćemo li uhvatiti signal, da se javimo familijama da ne brinu. Odjednom, ona bliska sniježna brda se malo razmakoše i u daljini se ukaza plavetnilo Rumije, ili neke slične joj planine, i u mobitele se uđenu signal.

To je to, pomislismo, dok smo se spuštali strminom, na kojoj je desna ivica puta bila lako uočljiva jer na njoj nije bilo snijega. Nekih par stotina metara i uzjahasmo. Još malo i snijega više biti neće, maštamo mi i guramo dalje. Na raskršću odlučujemo da ćemo nastaviti kraćim putem koji vodi do Studenog umjesto da nastavimo preko Radovča. Na to nas nagovori sunce koje gura prema zapadu i sad nam već biva jasno da za dana do trajnih ljudskih naseobina nećemo stići, ali imasmo svega neophodnog osim telefonskog signala koji je više bio potreban našim ukućanima nego nama.

Razminusmo jezero Ponikvicu i s lijeve bande uočismo katunsko naselje. Svratismo da vidimo bismo li tu mogli konačiti, za nuždu. Kolibe-kuće zakatančene, a u nezaključanim objektima ničega za obradovati se. Bar da kutiju šibica nađosmo. Bili smo mi spremni da provalimo u neki od boljih objekata, ali se ispostavi da nas telefonski signal opet promašuje i da će zabrinuta čeljad dići uzbunu ako ostanemo tu. A i nije nam bila nužda, pa katun ostavismo za rezervu.

Tada smo viđeli da bez kutije šibica ili upaljača niđe van kuće ne treba mrdati. Shvatili smo i da je u divljini dobro imati i kakvo oružje kod sebe. Ne baš svjež trag medvjeda nas je opomenuo na to, ali divlje životinje se plaše prisustva ljudi pa smo uždili jednu trepćuću crvenu lampu kako ih ne bi iznenadili po mraku koji je pao i natjerali da reaguju u samoodbrani.

Bez obzira nastavljamo naprijed prema Studenom, vikendaškom naselju iznad Danilovgrada, znajući da odatle vodi asfaltna cesta i da tamo barem signala za telefon ima. Znali smo da će prije ili kasnije nestati snijega pa ćemo moći prilično brzo da se spuštimo do glavnog puta jer do njega vodi dugačak spust. Iako smo imali svijetla, ozari nas saznanje da je mjesec u prvoj četvrti prilično visoko i da sija to što može. Obradova nas i činjenica da se sa noću temperatura nije previše spustila i da se naša stopala i prsti uspijevaju ugrijati u žmućkavom oklopu čarapa i patika. Ne obradova nas nimalo spoznaja da je snijeg sve tanji, jer se ispostavi da noge i točkovi kroz njega lakše propadaju i da ih je teže izvlačiti jer je mekši i vlažniji.

Negdje oko 21.00 sat, snijeg se povuče a kopan makadamski put nam se pod noge i točkove podvuče. Jedva izbjegavajući palo granje, kamanje i pođekoji sniježni ostatak sa koga točak otklizava, dokotrljasmo se do Studenog.

Ivan, Branov sin, je krenuo kolima u susret. Mi smo se već dokopali asfalta i prašili nizbrdicom, a njega je GPS odveo na onaj makadam koji je nas obradovao. Jedva se opet dozvasmo, tako da nas je Ivan sustigao na desetak kilometara od Danilovgrada, osvjetljavao nam put i štitio leđa. Kad smo ‘sletjeli’ na glavni drum, već je bila pasala ponoć i vrijeme da se Branu čestita rođendan, pojede po banana, založi čoklada i vodom pripune bidoni.

Sa Ivanovim svjetlima u leđima smo dali gas i vozili u prosjeku 30km/h. Kao da nam je neko stavio ganjc nove baterije, takav smo osjećaj imali. Okrenusmo preko Pričelja jer otuda pa sve do Podgorice postoji gradska rasvjeta i nije nam potrebna Ivanova asistencija, jer su nam neke lampe bile pri kraju.

Osim onog ljudskog i medvjeđeg, u snijegu nam se nogopisom predstavila još srna. Taj trag je bio najsvježiji. Glasom su nam se javljale ptice- vrane i kukavice danju, a ćuk i poneki slavuj noću. Mi smo im zviždukali i tjerali ih da nam ptičijom pjesmom ukrase ovo veče, ponekad bismo i zapjevali, mada se to nekim velikim ukrasom ne može smatrati.

Kada smo se približili Podgorici, složili smo se da ono pješačenje po snijegu i tegljenje bicikala i opreme više uopšte ne izgleda tako naporno, već kao da se desilo nekada davno a ne sat-dva ranije. Bili smo orni i dalje da nastavimo vožnu, ali iz obzira prema ukućanima… Stigosmo tamo oko jedan i po, dosta kasnije nego što smo planirali.

Nenadano velike količine snijega na putu omele su nas da se krećemo normalnom brzinom bicikliste, već nas je usporila na svega 2-3 km/h, što je višestruko sporije.

Ovo putešestvije je pokazalo da smo dorasli i daleko većim izazovima jer ni u jednom trenutku nismo pali moralno i psihički, iako smo naišli na probleme čiji obim nijesmo očekivali, a fizički smo mogli još dugo jer smo racionalno trošili snagu, često praveći kratke pause, nadoknađujući hranom izgubljenu energiju i vodu.  Sačuvali smo i dovoljno struje u uređajima za navigaciju i lampama, jer je i mjesec bio na našoj strani. Do kraja smo bili spremni da se međusobno ispomažemo ma koliko ovo trajalo, šta god da se desilo i naporno bilo, što je najveći kvalitet ove akcije i reakcije. Najveći problem nam je bio slaba pokrivenost mobilne telefonije u oblastima kuda smo prolazili, ali ne zbog toga što nam je bila potrebna pomoć već zato što nismo bili u stalnom kontaktu sa familijom, što se očekuje a nije moguće.

Otrežnjujuće je povremeno ispitati svoje maksimume, što te neumitno vodi u sklad sa samim sobom. Mi ovo ne bi ni probali da ne možemo još mnogo više. Samo je nebo granica – ali bukvalno.

Ako nas je iko nevidljiv pratio, bio nam je naklonjen i štitio nas je. Toliko potonuća nogu u snijeg, a nijednog uganuća; toliko napornog pješačenja kroz snijeg, a nijednog grča; toliko neizvjesnosti, a nijedne obespokojavajuće i defetističke misli ili riječi…

Objavio/la na 07:52. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-