Gradska vožnja s preprekama

Danas polažem vozački ispit, dio „Gradska vožnja“, po drugi put.

Odlučila sam da krenem na časove jer mislim da je, u načelu, korisno znati voziti i automobil – pored bicikla i sanki, recimo. Ako sam ranije vjerovala ako je u Podgorici prilično nepotrebno putovati kolima kroz grad (male distance, velika gužva: biciklo je efikasnije), obuka mi je pokazala da je i prilično naporno. Stoga sam pored (skromnih) vozačkih vještina u ovom procesu stekla i nešto malo empatije za sugrađane za volanom. Mislim da većina njih, zajedno sa nama koji u saobraćaju uglavnom učestvujemo pješke ili na biciklu, trpi posljedice ponašanja manjeg broja vozača koji ne poštuju pravila, službi koje ne kažnjavaju izgrednike, i politike razvoja grada koja favorizuje automobil kao glavno prevozno sredstvo.

Svi koji ste već izlazili na vozački ispit znate da je od presudne važnosti ne napraviti neku ozbiljnu grešku na polaganju: ne nagaziti bijelu liniju, ne prestrojavati se na pješačkom, ne blokirati raskrsnicu, ne zaboraviti signal za promjenu pravca kretanja… Praktičnu nastavu stoga provedemo uvježbavajući kako da kroz grad vozimo poštujući saobraćajna pravila. Međutim, drugi učesnici u saobraćaju tu postavljaju neke izazove – i ograničenja. Na primjer: ako je auto zaustavljen odmah ispred pješačkog prelaza, moram početi da ga zaobilazim i da se prestrojavam dok sam još na pješačkom; ako je cijela traka za skretanje udesno zauzeta automobilima koji su tu ostavljeni „na 5 minuta, da završim nešto“, moram da ih zaobiđem tik ispred raskrsnice i prekršim pravilo o nedozvoljenom prestrojavanju preko pune linije.

Nekoliko situacija se ponavlja iz dana u dan, uvijek na istim lokacijama – to se najbolje vidi kada tokom časova vožnje iznova obilazimo određene djelove grada. Evo malog infografika na kom su prikazane neke od njih:

 

Bilo bi moguće dizajnirati trotoar tako da betonski zid oko kontejnera ne blokira pogled na ulicu i rasksnicu, kao što je slučaj u Ulici Svetozara Markovića; bilo bi moguće organizovati odvoz smeća u doba tokom kog su saobraćajnice u ovom dijelu grada manje opterećene; bilo bi moguće rasteretiti Ulicu Ivana Vujoševića primjenom drugačijeg dizajna za trotoar i parking; na kraju, upornom akcijom nadležnih službi bilo bi moguće ukloniti zaustavljene i parkirane automobile koji uporno stvaraju gužvu na kolovozu, povećavaju zagađenje vazduha i traće vrijeme i živce svih koji imaju lošu sreću da dijele put sa njihovim vozačima. O problemima, međutim, prvo treba otvoreno razgovarati, pa odlučiti ko je tačno nadležan i odgovoran, te kako je najbolje odgovoriti na ove izazove.

Tokom mog poslednjeg časa gradske vožnje, u ovom malom saobraćajnom prostoru prikazanom na mapi razvile su se tri slike koje vrijedi zapamtiti i poslati dalje:

Policajac je napokon došao do auta (označenog crnom tačkom) koje je tu nepropisno zaustavljeno već više od 15 minuta – znam to jer sam morala tri puta da ga zaobiđem. Obradovala sam se, očekujući da će vozač – koji je časkom doskočio sa terase obližnjeg kafića – biti kažnjen. Međutim, ostavila sam njega i policajca u prijateljskom zagrljaju… Nastavila sam da vozim pa ne mogu biti sigurna šta je dalje bilo, ali bih se kladila da nije došlo do zaslužene kazne.

Jednu raskrsnicu na bulevaru uredno i brzo su prešli otac i sin, na trotinetima, u koloni po jedan, nastavljajući dalje biciklističkom stazom.

Nedugo zatim, drugu raskrsnicu prešao je sličan tandem, ovog puta na biciklima. Dječak, i dalje se oslanjajući na pomoćne točkiće, mahnuo nam je nasmijano – on već sada zna da je njemu na biciklu bolje nego nama u kolima.

Najveći problemi i okvirna rješenja vide se jasno, i na ulici i na raskrsnici i na infografiku. Treba samo volje za akciju.

Objavio/la na 11:47. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-