Mostarlije

Piše: Zekerijah SMAJIĆ

Slobodu i mir narodima donose vizionari, a istinu objavljuju pokojnici! Ako se ne varam, davno je to, u svoje vrijeme, napisao Jovan Dučić, bosanskohercegovački, srpski i jugoslovenski pisac iz Trebinja, diplomata i najznačajniji pjesnik-liričar srpskog modernizma u Kraljevini Srbiji. Na ovu poučnu lekciju iz mladosti vratila me je nedavna očekivana potresna vijest da je u Beogradu, 13. januara 2018., nakon teške i duge bolesti, preminuo Nedeljko Neđo Kovačević. Plemeniti čovjek, Mostarac i violinski virtuoz, osebujni zabavljač, jedan među liderima kultne grupe „Mostar sevdah reunion!

Tužna vijest me je zatekla u Briselu na svega stotinjak metara od najposjećenije kulturne destinacije u Kraljevini Belgiji – kultne palate Bozar koju još od 1928. ovdje smatraju kulturno-umjetničkim hramom ovog dijela Evrope. U toj sam dvorani, kakve slučajnosti, prije tačno deset godina uživao u nostalgičnim zvucima sevdalinskog modernizma uobličenog umijećem Neđinih mostarskih drugova iz, s njim zajedno proslavljenog, „Mostar sevdah reuniona“.

Koncert je počeo lorkinskom lirikom o ljubavi u svoj svojoj iskrenosti, emocionalnosti, neposrednosti, slikovitosti i ekspresivnosti…“Jutros kad te vidjeh Safo, moja vilo, na njedrima tvojim, ruže nije bilo. ‘Mjesto moga cvijeta, majci živa bila, kitio te zumbul komšije Halila. Safo, moja Safo, mojnevjerni druže, zar su ljepši dušo zumbuli od ruže…”

Glasovita dvorana Bozar je, sjećam se, bila prenapučena Belgijancima, strancima i ‘našima’. Aplauzi su se prolamali akustičnim prostranstvom ne sačekujući ni kraj ni početak sjetnih melodija koje su se nizale jedna za drugom u dotad ne doživljenu harmoniju nostalgičnosti, emotivnosti i trajnosti sevdalinske poruke. Sve to zajedno, još se zadugo nakon nezaboravne večeri, prepričavanjem i prepjevima, razlijegalo ovom prestižnom evropskom metropolom.

Mjesec dana nakon smrti i sahrane u Beogradu, u Briselu me je sustigla i nova istina o Neđi. Ovoga puta radosna. Probudio je nadu za Mostar!

Duško, Tomo, Reba, Ivan, Ibro, Gordan, Nikola, Rale, Vlatko, Risto, Željko, Sale, Brenjo, Boba, Haris, Boro, Nedim, Vojkan, Đole, Dule, Mika, Sanja, Nena, Maja, Romana, Marina, Ljilja, Duška…i stotinjak takvih odlučili su da Neđina smrt i njihova bol, njegovo drugarstvo i plemenitost, a njihova obaveza i obećanje da će ostati s njegovim djelom – urode nečim što će ostati i poslije ovih koji će također jednom, kao i on, otići u vječnost. Zametak ideje rodio se u glavi Tome Bajevića, odanog brata poznatijeg „Princa sa Neretve“ kojima ostale Mostarlije ne spore da su i jedan i drugi, na sebi osoben način, bili i ostali neformalni ambasadori ovog unikatnog grada, mostarskog „Starog“ i same Neretve. Njihova odanost korjenima i do sada ih je, rekoše, delegira uvijek u pročelja gotovo svake inicijative koja se ticala njihovog nezaboravljenog grada.

Nakon svakodnevnih konsultacija, ‘brušenja’ i provjeravanja, odluka je pala da se u Beogradu ustoliči Udruženje Mostaraca i prijatelja Mostara. Nijanse će se još dotjerivati. Po nekima bi ovo udruženje građanki i građana mostarske krvi i njihovih prijatelja, trebalo biti međunarodnog dosega jer je i Neđo po duhu i rođenju bio Mostarac, muzičku karijeru izgrađivao u RTV Sarajevu, slavu s rekomponovanim sevdahom doživio planetarno, a umro u Beogradu. A svima je bio pri srcu, zamjerio se nije nikome.

Cilj je da Mostar živi u svima koji su vezani za ovaj grad, bili u njemu rođeni ili ga samo voljeli kao što ovaj čudesni grad voli sve ljude. Cilj je također da se grad s nezasluženo poganom ratnom prošlošću pretvori u feniks skorašnjeg vremena i trajne budućnosti. Jer ni najgore nepravde nisu vječite. Mostarke i Mostarci koje sam upravo imao sreću susresti vjeruju da se plemenitost, osebujna duhovnost i žilavost negdašnjeg Mostara mogu obnoviti samo ako se u tu odvažnu bitku, konačno, uključe svi – pravi Mostarci koji su u ovom gradu sada nesretni i pravi Mostarci koji s još većom nesrećom u sebi, tuguju po svijetu. A uz Mostarce i njihovi prijatelji i prijatelji Mostara. Jer, Mostar, dakako, nikada neće spasiti politike kojima je, upravo, cilj da se iz memorije i građanske savjesti čak i nas koji još pamtimo, izbriše istina da je vječitu „Eminu“ – toliko strasno, srčano i savjesno opisao, gle, mostarski Srbin, Aleksa Šantić.

Osnivačka skupština Udruženja građana Mostara i prijatelja ovog današnjeg anticivilzacijskog unikuma, planirana je za mart, a kada tačno ne zna se jer niko od inicijatora ne želi „pred rudu“. Prvo veličanstveno druženje stotinjak zagovornika ove ideje održano je u Beogradu uz velikodušnu dobrodošlicu mostarskim nogometnim velikanima Ivanu Ćurkoviću, Dušku Bajeviću, Draganu Okuki, muzičkim svijezdama, Mostarskim kišama, glumcima, književnicima i pjesnicima, uspješnim privrednicima, novinarima i brojnim drugim dobrim ljudima Mostarcima po nacionalnosti.

Dogodilo se to u vrijeme ovonedjeljne turneje predsjednika Evropske komisije Jean-Claude Junckera po Balkanu i njegovog svraćanja u Beograd. I na ovaj se način željelo poručiti Evropi da nema pravo na zaborav. Greške evropskih emisara koji su bezdušno vršljali Mostarom kao spasioci, ogromne su i moraju biti ispravljene. Među takvima je i Hans Koschnick kao posljednja promašena investicija Evropske unije. Ni on nije zaboravljen iako ni on kao ni Neđo, nije više među živima. „Mostar nikada neće prihvatiti da ostane ovo u šta su ga nacionalističke politike strpale od rata do danas“, poručuju Mostarci.

Zbog svega što čuh i vidjeh ovih dana na veličanstvenom okupljanju u beogradskom naselju simboličnog imena Vidikovac, zakleh se da ću i osobno služiti ovoj ideji i da ću kao mali, obični čovjek s iskrenim emocijama prema Mostaru i solidnim kontaktima po Evropi, učiniti koliko mogu kako bi Mostar, i stvarno i duhovno, ponovo bio onakav u kakvom je nekada pjevano „Emini“ kroz srce i pero besmrtnog Šantića – ne pitajući niko nikoga ko je kakve vjere: Sinoć kad se vraćah iz topla hamama, prođoh pokraj bašče staroga imama. Kad tamo u bašči, u hladu jasmina, s ibrikom u ruci stajaše Emina. Ja kakva je pusta!, tako mi imana, stid je ne bi bilo da je kod sultana. Pa još kada šeće i plećima kreće, ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće! Ja joj nazvah selam, al’ moga mi dina, ne šće ni da čuje lijepa Emina. Već u srebrn ibrik zahvatila vode, pa niz bašču đule zaljevati ode. S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste, rasplete joj njene pletenice guste. Zamirisa kosa, k’o zumbuli plavi, a meni se krenu bururet u glavi! Malo ne posrnuh, mojega mi dina, al’ meni ne dođe lijepa Emina. Samo me je jednom pogledala mrko, niti haje, alčak, što za njome crko’!

Umro stari pjesnik, umrla Emina. Ostala je pusta, bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini, nikad umrijet neće.
Znam da će mi neki kazati da idealiziram. Da, ja jesam sanjar subjektivnog idealizma jer ideju smatram važnijom od materijalnog i realpolitičkog svijeta.

zekerijah-smajic.eu

Objavio/la na 07:28. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-