Izdaja

Piše: Tomislav JAKIĆ

Zaključci i preporuke famoznog Povjerenstva za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, mogu se – ali i moraju – ocijeniti samo jednom, jedinom riječju: izdaja! Čega? Pa, najkraće rečeno, one i onakve Hrvatske za koju se godine 1990. opredijelila većina njezinih građana, a u godinama nakon toga i najveći broj branitelja. Riječju: izdaja demokratske, evropske, civilizirane i na antifašizmu zasnovane Hrvatske, ali izdaja i goleme većine onih zahvaljujući čijim glasovima su rezultati izbora godine 1990. bili takvi, kakvi su bili.

Da, ljudi su htjeli promjene, na izborima – samo promjene, a tek kasnije, na referendumu, i neovisnost, odnosno istupanje Hrvatske iz jugoslavenske federacije. Je li itko, bilo na izborima, bilo na referendumu najavljivao Hrvatsku u kojoj će, u vidu pretvorbe i privatizacije, biti slomljena kičma njezinoga gospodarstva i širom otvorena vrata stranom kapitalu kojemu – po prirodi stvari – nije na umu dobrobit Hrvatske, nego vlastiti profit? Nitko!

Je li itko, makar samo u naznakama, najavljivao izjednačavanje – u zlu – fašizma i antifašizma što su ga ovdje vodili komunisti? Nitko!

Je li se tada, davnih devedesetih godina prošloga stoljeća, itko od onih koji su bili relevantni na političkoj sceni, usuđivao i samo pomisliti na to da građanima prizna kako je njihov krajnji cilj stvaranje Hrvatske što će, ako ne formalno, a ono stvarno biti oslonjena na idejne zasade ustaškog režima, vjernog i poslušnog sluge fašizma i nacizma, para-države koja će svoju vjernost poraženome i fašizmu i nacizmu, dokazivati i nastavljanjem rata nakon bezuvjetne kapitulacije Trećega Reicha (dok je Italija već zbacila fašizam i prešla na stranu Saveznika)? Nitko!

Je li itko, osim šačice konspiratora, što ovdašnjih, što onih pristiglih iz inozemstva (sa žarkom željom da napokon pobijede u ratu što su ga jednom davno izgubili), znao da je osamostaljivanje Hrvatske u izravnoj funkciji njezinoga političkog, svjetonazorskog, gospodarskog, demografskog i općeg nazadovanja, a ne u funkciji stvaranja boljih uvjeta za život svih (da: svih!) njezinih građana? Naravno da nije i upravo zato ključni zaključci spomenutoga povjerenstva i jesu izdaja. Jer, oni, mada to nije rečeno tim riječima, uskrsavaju ustašku, fašističku Hrvatsku i istodobno demoniziraju antifašizam i jugoslavenski socijalizam što je iz njega proizašao. Ti zaključci protuustavni ustaški pozdrav “Za dom – spremni” proglašavaju prihvatljivim u određenim uvjetima, naime kada je riječ o odavanju počasti poginulim borcima HOS-a, dok odlučivanje o tome je li isticanje crvene zvijezde petokrake u funkciji afirmiranja antifašističke borbe iz 2. svjetskog rata, ili pak glorificiranja režima od 1945. do 1990. što ga se već uobičajilo nazivati zločinačkim, prepušta od slučaja do slučaja individualnim sucima.

Izdali su ti “mudraci” čak i prvog hrvatskog predsjednika, Franju Tuđmana. Prave se kao da su zaboravili da je HOS bio paravojna formacija, vojska jedne neskriveno desne profašističke stranke, da bi tek nakon Tuđmanovog obračuna s njome (top pred sjedištem stranke usred Zagreba) bila uključena u redovne hrvatske vojne snage.

Neće se oni sjetiti ni javnih Tuđmanovih izjava (pred TV kamerama) kako su crne odore s oznakom na kojoj je pisalo “Za dom – spremni” bile nametnute nekim ”fanatiziranim Hrvatima” i kako je HOS, takav kakav je bio – bio glavna prepreka za međunarodno priznanje Hrvatske. Sve ono što je Tuđman ranije pisao i govorio o Narodno-oslobodilačkom ratu, o antifašizmu i o maršalu Titu, nećemo ni spominjati. Dakle, izdali su i  njega, mada se u njega kunu i proklinju “do desetog koljena” sve koji su se ikada usudili razotkriti režim iz vremena Tuđmana kao objektivno jednostranački, autoritaran, nedemokratski i “umočen do grla” u planove prekrajanja susjedne, međunarodno priznate BiH, u projekte etničkog čišćenja i u prikrivanje i nekažnjavanje ratnih zločina kojih je dokazano bilo (i) na hrvatskoj strani.

Izdali su hrvatsku znanost i instituciju u kojoj bi trebala biti okupljena krema hrvatske intelektualne, umjetničke i znanstvene elite. Zašto? Pa zato što je povjerenstvom predsjedao i njegove zaključke i preporuke ponosno prezentirao javnosti predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čineći Akademiju (koju njezin osnivač, biskup Strossmayer, nije zamislio kao nacionalnu, nego kao južno-slavensku), sudionikom u zločinu (upravo tako: zločinu) povijesnog revizionizma, pošasti što se sve više širi Evropom.

Izdali su mlade generacije, osudivši ih na život u neznanju, ne gubeći – pri osudi totalitarnih režima, fašizma i komunizma, što su ih bezrezervno izjednačili – ni riječi na to da objasne kako u Jugoslaviji nije bio komunizam (kao uostalom i nigdje u svijetu), nego socijalizam i kako se taj jugoslavenski socijalizam – sa svim svojim manama i promašajima – bitno razlikovao, u pozitivnom smislu, od onoga što se nazivalo realnim socijalizmom u Sovjetskom Savezu i zemljama tzv. lagera.

Pa naravno ni riječi nisu rekli o tome da je jugoslavenski socijalistički poredak (s iznimkom prvih nekoliko godina) bio otvoren i sve otvoreniji prema svijetu, a životni standard takav da bi rijetki turisti iz istočne Evrope koji su uspjeli doći ovamo, u Hrvatsku u prvome redu, govorili da je Jugoslavija za njih – Amerika. Umjesto toga mladi će slušati o zabranama pjesama, o verbalnom deliktu, o obračunu s političkim neistomišljenicima (koji je po režimu frapantno podsjećao na američki zatvor u vojnoj bazi Guantanamo, gdje SAD, u boljim uvjetima doduše, bez suda na neodređeni rok drže ljude osumnjičene da su teroristi).

Izdali su istinu, prihvaćajući postati instrumentom onih koji sada grčevito pokušavaju dovršiti i zaokružiti projekt što su ga započeli 1990., a koji je grubo, mada ne i potpuno, prekinut parlamentarnim i predsjedničkim izborima 2000., da bi u narednom desetljeću bili stvoreni uvjeti za ulazak Hrvatske u Evropsku uniju i u NATO, te za početak istinske demokratizacije zemlje i suočavanje s prošlošću, uključujući njezine tamne strane. Od toga početka, na žalost, nismo daleko odmakli, ali sve ubrzanije tonemo u mračnu prošlost koju nam žele prikazati i nametnuti kao svijetlu (i jedinu) budućnost.

Izdali su zdrav razum koji svakome normalom čovjeku kaže da se sloboda mišljenja i promišljanja niti može, niti smije ograničavati zaključcima, preporukama ili deklaracijama bilo pojedinaca, bilo institucija (što nikako ne znači da zakon ne može, u interesu demokratskog društva, neke stvari zabranjivati).

Napokon, izdali su sve borce Narodno-oslobodilačkog rata, sve žrtve fašizma i sve istinske antifašiste, bilo tadašnje, bilo današnje. Izdali su Hrvatsku i njezinu budućnost. I treba li još išta reći?

Forum/Glasa antifašista

Objavio/la na 08:30. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-